U petak, šestog maja 1995. godine, eksplozivom su dignuti u zrak franjevački samostan i crkva na Petričevcu u Banjoj Luci. U ruševinama crkve pronađeno je beživotno tijelo nepokretnog franjevačkog svećenika Alojza Atlije. Već slijedećeg petka, 12. maja, minirani su župni ured i crkva u Presnacama kraj Banje Luke. U srušenom župnom uredu nadeni su pougljenjeni ostaci župnika Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Pave Grgić. Tih dana, u samo dvije sedmice, od 4. do 19. maja - srušeno je i zapaljeno na banjolučkome području pet crkava i jedan samostan. Časna sestra Cecilija šesta je žrtva medu crkvenim licima otkako je 1992. godine počelo etničko čišćenje Banje Luke. Broj poginulih i ubijenih Hrvata u Banjoj Luci popeo se tako na - osamdeset i dvoje.
Tako je počinjao članak koji je Boris Dežulović objavio te godine u Feral Tribuneu, članak u kojem su objavljeni skupljeni podaci o žrtrvama etničkog čišćenja u Banja Luci kojeg su provodile tadašnje vlasti, vojska i policija Republike srpske. Dežulović je objavio da je po podacima prikupljenima u Zajednici Hrvata sjeverozapadne Bosne i Udruženju izbjeglica i iseljenih iz Banje Luke, od aprila 1992. godine do danas iz Bosanske krajine je izbjeglo i prognano 362.166 stanovnika, od cega 227.080 Bošnjaka i 96.524 Hrvata, te 38.562 pripadnika drugih nacionalnih manjina.
Samo iz banjolučke općine protjerano je 39.389 Bošnjaka (90 posto ukupnog broja banjolučkih Bošnjaka) i 25.474 Hrvata (80 posto Hrvata s predratnog popisa). Ubijeno je ili na drugi način stradalo gotovo 52 hiljade ljudi. U samoj općini Banja Luka ubijeno je 276 Bošnjaka civila i 82 Hrvata. Samo na području banjolučke biskupije ubijeno je 1580 Hrvata - u Kotor Varoši 82, u Prijedoru 75, u Sanskome Mostu 112, itd.
Iako su u Banjoj Luci prije rata činili većinu stanovništva, u gradu je ostalo samo oko 4300 Bošnjaka. Prije rata u banjolučkoj općini živjelo je, pak, 28.230 Hrvata.
Posebnom uredbom gradskih vlasti Hrvatima i Bošnjacima koji su ostali u Banjoj Luci zabranjeno je okupljanje u grupama većim od tri osobe, vožnja automobilom, kupanje u rijekama Vrbanji i Jošavci, lov i ribolov, te korištenje bilo kakvog oblika komunikacije osim javnog telefona u lokalnoj pošti. S obzirom na to da ne podliježu mobilizaciji, Hrvati i Bošnjaci koriste se za teške fizicke poslove na fronti i u gradu. "Radna obaveza", kako se to službeno naziva, ne predviđa nikakvu novčanu naknadu.
Kako su iz grada izbjegli gotovo svi Bošnjaci i Hrvati mladi od 25 godina, na prisilnom radu se nalaze uglavnom starije osobe, pa čak i invalidi. Na liniji fronta "radna obaveza" podrazumijeva kopanje rovova, a izvan zone ratnih djelovanja branje voća na plantažama, čišćenje ulica, kanalizacije i obale Vrbasa, cijepanje drva ili kopanje kanala. Kako u augustu 1994. piše beogradsko "Vreme", vojne vlasti dodjeljuju Bošnjake i Hrvate privatnim preduzećima koja imaju pravo angažirati 10 - 15 nesrba za obavljanje različitih poslova za svoje potrebe.
Christian Brunner, voditelj ureda Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Banjoj Luci, objavio je u junu 1993. godine kako etničko čišćenje postaje unosan posao za desetke privatnih agencija koje se bave "transportom" za potrebe Bošnjaka i Hrvata. Cijene "usluge" kreću se izmedu 110 i 255 maraka, a osim novca potrebna je i "odjava-iseljenica", odnosno izjava o odricanju cjelokupne imovine u korist srpskih vlasti. Prema navodima gospodina Brunnera, "posao" tih agencija ide dobro, jer su cijene niže od onih koje uzima - lokalni Crveni križ.
Otkako su još proljeća 1992. godine spaljene crkve u Glamoču, Liskovici, Bosanskoj Krupi i Kotor Varoši, do danas je na području banjolučke biskupije srušeno i spaljeno 37 crkava, teško oštećeno 17, a manje oštećena 21 crkva. Srušena su ili oštećena 24 župna ureda. Banjolučka katedrala teže je oštećena u dva navrata: septembra 1992. i januara 1993. godine, a u februaru iste godine oštecen je i samostan časnih sestara na Budžaku.
Na podrucju Banjolučke biskupije spaljeni su i srušeni i crkveni objekti grkokatolika Ukrajinaca Križevačke eparhije: pomoćne zgrade parohijskog pastoralnog centra u Banjoj Luci, spaljene su u junu 1992. godin, parohijska i dekanatska crkva u Prnjavoru, te parohijska crkva u Staroj Dubravi srušene su u augustu 1992., dok je kuća ukrajinskih monahinja u Banjoj Luci teže oštećena u februaru 1993.
Franjevački samostan i župna crkva u Petrićevcu, srušeni 6. maja 1995. godine, posjedovali su biblioteku od 11 hiljada svezaka, medu kojima i dva rariteta - primjerke Kur'ana iz 15. i 17. stoljeca, bogati samostanski arhiv, te umjetnička djela Gabrijela Jurkića, Karla Afana de Rivere, Ljube Laha, Ðure Sedara i drugih.
Prije rata u Banjoj Luci je bilo 16 džamija. Svih 16 srušeno je izmedu aprila i septembra 1993. godine. Samo jedne noći, s nedjelje na ponedjeljak, 5. jula, minirane su četiri - u Kozarskoj, Fazlićevoj, Kovačevićevoj i Bajagilovićevoj ulici. Dvije najveće i najznačajnije minirane su sa po 300 kg podmetnutog TNT-a još u maju 1993. godine: Ferhadija, koju je 1579. dao izgraditi prvi bosanski paša Ferhad-paša Sokolović te Arnaudija, koju je 1584. podigao teftedar Hasan.
Osim džamije razoreni su i drugi objekti islamske kulture, medu kojima Sahat-kula i pet turbeta, uključujući i znamenito Halil-pašino turbe. Više puta je postavljen eksploziv i u prostorije Islamske zajednice u kojoj stanuje banjolučki muftija. U cijelom banjolučkom muftijstvu srušeno je i oštećeno oko 200 džamija.
Deložacije se u Banjoj Luci vršene su pod krinkom Zakona o racionalizaciji stambenog prostora, koji predvida da se, naprimjer, porodice bez djece deložiraju iz stanova koji su "veći nego što je potrebno". Do augusta 1994. godine medu iseljenima iz Banje Luke bilo je čak 9000 osoba deložiranih iz društvenih stanova, uglavnom Bošnjaka i Hrvata.
