Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi-šrahli sadri...
GOSPODAR VIDJE SVOGA ROBA, PA, NE PREPOZNAVŠI GA, REČE: „TI SI MOGA ROBA UBIO. NJEGOVA KRV TE DOTJERALA I BOG TE JE PREDAO U MOJE RUKE.“
Gazda ovog roba zbunjen je novim izgledom njegovim. Pred njim je potpuno druga osoba i on se pita šta je bilo s njegovim robom. Ti si moga roba ubio, kaže on ovome. Pošto je moj rob bio nevin, a kojeg si ti bigajri-hak ubio, tebe je obuzela grižnja savjesti i njegova krv, koja ti nije dala mira, ovamo te je dotjerala i do mene dovela.
Gospodar ga iz daleka opazi i zapanjen ostade.
Od smetenosti stanovnike tog sela pozva.
„Ovo je moja mješina, a i moja deva.
Ali gdje je rob crnog čela?!
Sad on svim prisutnim govori – evo, prepoznajem i moju devu i mješinu, ali ovoga koji vodi devu ne prepoznajem?!
Ovaj što dolazi iz daleka je poput punog mjeseca.
Svjetlost dana nadjačava svjetlo njegova lica.
Iz ovoga bejta vidimo kako u očima ovoga čovjeka, idolopoklonika, izgleda sada njegov rob koji se susreo s Poslanikom, s. a. v. s. I fizički se njegova tamna put preobrazila u jedno blještavo svjetlo, tako da je svjetlost njegovog lica zasjenila i svjetlost dana, kaže hz. Mevlana. Evo šta znači susret s Izvorom. Vidjeli smo prošli put da nekoga u din treba tegliti; i ovaj se rob opirao kad su mu kazali ko ga zove. Zašto? Jer je čuo informacije od kojih je on strahovao. Čuo je da je to neki sahir-čarobnjak, vrač, pjesnik i on se opirao tome. Ali Poslanik, s. a. v. s., bio je obaviješten od Uzvišenog Gospodara za šta je pripremljena ta osoba i zato je rekao – po svaku cijenu ga dovedite. I šta biva, kakva je posljedica tog susreta? To je, da kažemo, poput željeza kad se prikuči vatri. Znamo šta se dešava: željezo polahko počinje da na sebe preuzima toplinu tog izvora – vatre, pa se polahko mijenja boja željeza – crnilo otpada, a zadobiva crvenu boju. Kasnije, tako ugrijano željezo biva spremno za obradu. To smo sve vidjeli na primjeru ovoga roba, odnosno – svi sebe možemo gledati u ovoj poziciji. Naša duša žudi za ovakvim susretom. Da li ćemo prepoznati taj vapaj ili je on, ne dao Bog, duboko sahranjen pod blatom ovog prolaznog svijeta pa ne možemo da čujemo taj zov?!
Gdje je moj rob? Možda je zalutao,
ili ga je vuk stigao i usmrtio?“
(Čudi se ovaj.)
Kad rob stiže pred gospodara, ovaj ga upita:
„Ko si ti? Jesi li rođenjem iz Jemena ili si Turk?
(Kad si tako lijep i naočit, da nisi možda iz Jemena ili si Turk?!)
Kazuj, šta si mom robu učinio!? Pravo govori!
Ako si ga ubio, kaži to otvoreno, a ne traži izgovora!“
Rob odvrati: „Ako sam ga ja ubio, kako bih tebi došao?
Kako bih svojim nogama u ovu krv došao?“
Kako bih se usudio da dođem tebi pod teretom tog zločina jer bi to za posljedicu imalo i moju smrt – ti bi moju krv prolio, pa zar u vlastitu krv da zagazim, ne ide to na pamet.
Opet ovaj povišenim glasom pita:
„Gdje je moj rob?“ On odgovori: „Upravo, ja sam taj!
Ruka Božije dobrote me je svijetlim učinila!“
Vidite ovaj odgovor od roba. On se samo na trenutak susreo s Božijim Poslanikom, a pogledajte kakav odgovor daje: Ruka Božije dobrote me je svijetlim učinila – zadobio je takvo znanje da on nema nikakve šubhe odakle dolazi ta promjena. Poput Belkise, koja, nakon što prima islam, kaže: Ja se, sa Sulejmanom, predajem Allahu, Gospodaru svjetova! Sulejman, a. s., kao kapija do Hakka Uzvišenog. I ovdje, Poslanikova ruka zaklonila je djelovanje Božije, ali je rob sad zadobio takvo znanje u koje nema sumnje. Možemo reći, imajući u vidu ovaj primjer, da je ovaj rob prošao sva tri nivoa znanja, a to nam i Kur'ani-kerim ističe: ilmul-jekin – znanstveno ubjeđenje; ajnul-jekin – da vidiš, da budeš ubijeđen viđenjem; i hakkul-jekin – zbiljsko ubjeđenje. Iz odgovora ovog roba vidi se da je on prošao sve to. Taj primjer imamo kod Musaa, a. s. Znate kako je bilo: mrak, hladnoća, i on kaže svojoj porodici: Vidio sam vatru, pa ili ću vam od nje donijeti kakav haber ili kakvu užarenu glavinju da se ogrijete. Sad, ovo njegovo „vidio sam vatru“ upućeno njegovoj porodici ukazuje da on ajnul-jekin vidi tu vatru, a njegova porodica ima ubjeđenje – umno vjeruju njemu šta je rekao, ali to još nisu vidjeli. I kad Musa, a. s., prilazi toj vatri, čuje glas koji ga doziva da je tu Gospodar: O, Musa, Ja sam Gospodar svjetova! Skini svoju obuću! Ti si u Svetoj dolini Tuva! Ovo je sad ulazak u Hakkov hadret i to je hakkul-jekin. I po odgovoru ovog roba vidimo da se on potpuno utopio u tom hadretu, pa ovako kaže: Ruka Božije dobrote me je svijetlim učinila!
Kaže se: Neka je blagoslovljen Onaj koji je tu gdje je vatra i oni koji su oko vatre! Tako je taj primjer lijepo i slikovito pokazan u Kur'ani-kerimu i onda tu nema prostora za ovu, da kažemo, prividnu odvojenost – ona se gubi s ovim: Skini svoju obuću, ti si u Svetoj dolini Tuva! Odbacuju se oba svijeta. Nema tu više ništa pristupa. Sad je Istina potpuno obuhvatila Musaa, a. s. A kad Istina na takav način nastupi, onda ona sve poništi, osim sebe! I ako bi sad s tog mjesta došlo: Ja sam Hakk!, e onda možemo da to malo razumijemo, mada je to duboko i teško. Ali kad dođemo do tih mjesta, da znamo o čemu se radi, ko je to rekao, iz kakvog hala, s kojeg mekama...
„Hej, šta govoriš? Gdje je moj rob?
Pazi! Nema ti spasa od mene, osim putem istine.“
A i ovo je velika misao izrečena na jezik ove osobe: Samo te istina, čovječe, može spasiti i osloboditi!
Ovaj će na to: „Tvoje tajne s tim robom,
sve ću, jednu po jednu, u potpunosti ispričati.
Sad ću ti potanko ispričati sve događaje, s tim robom kojeg ti zamišljaš onakvim kakvog si ga poslao na put, ja ću ti sad sve to ispričati, da te podsjetim pa da ti bude jasno da pred tobom stoji glavom i bradom tvoj rob.
Dogodovštine, od časa kad si me kupio pa
do sada, iznova ću ti ispričati
da bi znao da sam baš taj u vudžudu,
premda se iz moje mrkle noći sabah ukazao.
Ja sam i tijelom i dušom tvoj rob, premda se desila ovakva jedna izmjena, pa to moje tamno lice sad je postalo svijetlo kao dan.
Boja se promijenila, ali duša čista
je slobodna od boje, elemenata i zemlje.“
(...) duša čista je slobodna od tih elemenata od kojih je sastavljeno tijelo, to mu reče rob.
I ovdje možemo da vidimo koliko čuđenje izaziva promjena na ljudima koji su do maloprije bili u jednom drugom okruženju i nakon što su se susreli s Božijim ljudima... E sad nam hz. Mevlana daje nasihate:
Skoncentrisani na tijelo, brzo nas gube.
Pijači vode odbacuju mješinu i testiju.
Oni ljudi koji su skoncentrisani na tijelo oni tijelo ispituju, istražuju, dotjeruju i znaju nešto malo o njemu (jer se tijelo mijenja), oni brzo nas gube. Koga to oni brzo gube? Gube ove poznavaoce duše i onda ne može da dođe do ovako plodonosne veze. Pijači vode odbacuju mješinu i testiju – to su oni koji piju Vodu života, koji znaju šta je ona duhovna voda, koja gasi žeđ duše – oni odbacuju ovu mješinu (misli na tijelo i ugađanje tijelu).
Poznavaoci duše od brojeva su oslobođeni.
Zaronili su u more bez: kako, zašto, koliko...
Njima ne trebaju brojevi i statistika, oni se ne bave tim stvarima niti gube vrijeme na to. Sad nama biva potpuno jasno zašto gubimo ove poznavaoce duše, zašto nam ostaju skriveni. To je zato što smo skoncentrisani na tijelo i mogu biti fizički tako blizu nas a da se nimalo ne okoristimo...
Onda nam ovako kaže:
Budi duša i putem duše dušu upoznaj!
Budi drug viđenju, a nemoj biti dijete kijasa!
Budi duša! Pa ti to već jesi, ali ne razumiješ, ne poimaš tu stvar jer si skoncentrisan na tijelo, poistovjetio si se s tijelom i onda ti ova dimenzija izmiče, zato – budi duša! Ako sad postavimo pitanje kako ću to biti, on dalje kaže: (...) i putem duše dušu upoznaj! Nađi one ljude koji su suštinska duša, oslobođena ovih okova tijela i onda putem takve duše upoznaj dušu – upoznaj prvo sebe, a onda će te to dovesti do spoznaje Hakka Uzvišenog, i tad će ti biti jasno šta je taj vapaj duše, zašto je ona nezadovoljna, zašto ti osjećaš nezadovoljstvo kada ti se ispuni sve ono što si želio, pa ubrzo nakon toga čovjek biva nezadovoljan... Zašto? Zato što te može smiriti samo ovo – susret sa Stvoriteljem svojim. Budi drug viđenju... Kako to? Pa priđi onome koji vidi, ko ima potpun uvid, onom pronicljivom, dalekovidom. Kaže se u ajeti-kerimu: Reci: „Ovo je moj put, ja pozivam Allahu na osnovu jasnog uvida – ja i oni koji me slijede...“ (Jusuf, 108) Priđi ovim ljudima, a nemoj biti dijete kijasa, dijete analogije, jer sad probati da sve to sravniš logikom, to je djetinjast pristup; stvari u duhovnom svijetu drukčije se odvijaju, sasvim drugim tokom idu...
Slijede sve dalje i dublje misli:
Premda je melek s aklom kao jedna nit upreden,
radi mudrosti, dva su sureta postali.
Bili su jedno melek i akl, jer su potekli s istog izvora, s Vrela Božijeg znanja, ali radi mudrosti Božije, mi ih vidimo u pojavnom svijetu kao dvoje, znamo za njih kao dvoje.
Taj je melek, poput ptice, krila i perje primio,
a ova pamet se krila prošla i blistavilo prihvatila.
Sad nam ovdje govori po čemu je insani-kjamil (savršen Allahov rob) superiorniji od meleka. (...) melek je poput ptice, krila i perje primio... Znamo da meleki imaju krila, da ih je Allah tako stvorio – bića od nura, a ova pamet se krila prošla – pamet insani-kjamila – i blistavilo prihvatila. Da bi nam ovo bilo jasno, prisjetimo se šta se u Kur'ani-kerimu kaže: kako su meleki bili zbunjeni kad je Allah Uzvišeni rekao da će na Zemlji halifu stvoriti (čovjeka). Iz te zbunjenosti (jer su bili ubijeđeni da je uzrok stvaranja, ono zbog čega je sve i stvoreno – robovanje Bogu Uzvišenom) kažu: Mi Te slavimo, veličamo... (a oni to rade nepogrešivo). Oni se pozivaju na ibadet, a Allah, dž. š., skreće im pažnju na spoznaju koju čovjek nosi, pa kaže: Mi podučismo Adema imenima svih stvari, pa Gospodar to predoči melekima – recite vi! A oni odgovaraju: Subhanallah! Mi znamo samo ono čemu si nas Ti podučio! (Vide da nemaju tog znanja.) O, Ademe! Reci im ti! I onda je to Adem kazao. (v. El-Bekara, 30-33) Vidimo gdje se desila zabuna: i jedni i drugi (i melek i pamet) nosioci su znanja. Ali, melek je bespogovorno pod emrom Božijim i nadgleda kako funkcioniše cijeli univerzum, paze na to meleki – to su vojske Božije. A pamet? E, ona može da raščlanjuje, zaključuje, secira itd. Zato i kaže da je pamet blistavilo prihvatila. Sad nam može biti jasnije zašto je prvi ajet – Ikre! – Uči, čitaj! Ali odmah, ne zaboravimo, poslije toga dođe – u ime (ili s imenom) svoga Gospodara. Znači, čuvaj se da ne budeš jedan od onih koji je prihvatio za ovo prvo (nauku), ali odvojeno od ovoga drugog – u ime Boga. Ili, da radiš stvari u ime Boga, a da nema znanja. Ovo dvoje treba da bude spojeno i, ako se to zaista spoji, onda će čovjek uistinu biti spreman da učini ono kako se završava ta sura: Učini sedždu i približi se! (v. El 'Alek, 1,19) Jer, onda će jedino tako osoba znati kako se sedžda čini Bogu Uzvišenom. I da osjeti tu blizinu, poput ovoga čovjeka iz dersa, koji je, da kažemo, za tako kratko vrijeme visoko uzdignut.
Nema sumnje da oboje njih jedno drugo pomažu,
oboje su lijepi i jedno drugo podupiru.
I melek i pamet Hakka su našli.
Oboje su bili pomagači Ademu i njemu sedždu učinili.
Sad će nam druge dvije dimenzije navesti:
Nefs i šejtan bili su s početka jedno.
Bili su Ademu neprijatelji i zavidnici.
Bili su jedno, jer potiču iz istog izvora – od vatre su stvoreni. Bili su neprijatelji Ademu, a. s., i zavidnici – zavidjeli su mu zato što ga je Allah Uzvišeni uzdigao na toliko visok položaj, iznad meleka.
Onaj koji je Adema tijelom smatrao ga je izbjegavao.
A onaj koji ga je pouzdanim nurom vidio naklonio mu se.
Ta dvojica bila su prosvijetljenog vida u pogledu njega.
A oči ove dvojice ne vidješe ništa drugo osim ilovače.
Ta dvojica – melek i pamet, u pogledu Adema, a. s., bili su prosvijetljenog vida – vidjeli su stvari onakve kakve jesu. A oči ove dvojice – šejtana i nefsa, samo su formu vidjeli, ilovaču. Zato je šejtan rekao – ja sam bolji od njega, gledajući tu vanjštinu i svoj element vatre, koji je, po njegovom mišljenju, superiorniji od zemlje, a nije vidio ovu tajnu koju je Allah Uzvišeni udahnuo u Adema.
E sad ide jedan interesantan bejt koji nas i opominje. Kaže ovako:
Ovo tumačenje sada je poput magarca na led izvedenog.
Ne treba jehudijama recitirati Indžil.
Vidite šta je rekao: Ovo sad što sam vam ja ispričao vidim da to vama teško pada, da se vi zamarate slušajući ovo... I znate na šta vam to liči? Na jednog magarca koji je izveden na led! Koristi ovu priliku da kaže kako treba voditi računa kome se mudrost prenosi, pa dodaje: Ne treba jehudijama recitirati Indžil. Znači, Jevrejima ne treba recitirati Indžil (Kitab koji je objavljen Isau, a. s.); ne treba to raditi. Zašto? Jer ga oni negiraju, negiraju njega kao Božijeg poslanika, objeđuju (kleveću, potvaraju) njegovu majku kao nečasnu ženu – neuzubillah! Na ovo pitanje nam je hz. Mevlana već u početku Mesnevije odgovorio onom pričom o židovskom veziru koji proganja sljedbenike Isaa, a. s., i misli da na takav način čini dobro vjeri Musaovoj. A onda je hz. Mevlana u tu priču ubacio jedan kratak primjer o razrokom šegrtu kome majstor kaže: Donesi mi s one police flašu, on ode i vrati se pa kaže: Majstore, koju od dvije flaše? Majstor mu kaže: Tamo ima samo jedna flaša... Majstore: Tamo su dvije flaše, nemojte se igrati sa mnom, recite mi koju od njih da donesem? – Razbij tu jednu, kaže mu majstor. Kad je to uradio, nestalo je i one druge koja je bila u njegovoj uobrazilji. Znači, likvidirati Isaa, a. s., a misliti da tako potvrđuješ Musaa, a. s., ti si time istovremeno oba ta svjetla za sebe ugasio. Pa je odgovorio na to pitanje Mevlana na takav način, dižući nas na viši nivo, pa da to vidimo kao jedno, a ne odvojeno. Sjećate se kako nam je u minulim dersovima pojašnjavao da su Božiji poslanici i evlije poput lampi, i onda nam kaže: Ne obraćaj pažnju na staklenku – one su različite forme – nego gledaj u nur, koji je istog kvaliteta u svakoj toj lampi. Ako tako budeš gledao, onda nećeš biti zbunjen. Jer se može desiti, prilikom prelamanja svjetlosti, da budu drukčije boje i da ostaneš zbunjen. Vidite šta je ta vanjština. Valja se uzdići na viši nivo. Kako je lijepo rekao Konfučije u jednoj izreci vezano za izlaganje znanja na nemjestu i podučavanju onoga koji ne želi da uči. On kaže: Ja ne prosvjećujem one bez entuzijazma (ko nema želje i žudnje za naukom), niti podučavam one koji ne žele da uče. Ja ne ponavljam onima koji, kad ukažem na jedan ugao, nisu shvatili i ona tri preostala.
Sljedeći bejt sličnog je sadržaja:
Kako se može sa šiijama govoriti o Omeru?!
Kako se može lauta svirati pred gluhim?
Evo, u ovome prvom bejtu hoće da kaže kako imaju te škole u šiitskom mezhebu koje nisu blagonaklone prema hz. Omeru. Nije sad predmet da ulazimo i da navodimo šta to oni iznose protiv hz. Omera, nego ćemo reći ono kako nas je podučio hz. Mevlana u Mesneviji. On navodi primjer čovjeka koji je gladan, hoda Bagdadom i traži u pekarama hljeba. Dođe u pekaru, zatraži hljeba, a pekar ga pita kako se zove. On kaže – Omer. Nema hljeba za tebe, kaže mu pekar. Pa druga pekara, pa treća... Obišao je sav Bagdad – isto pitanje, isti odgovor! Nigdje nema hljeba za Omera! Onda hz. Mevlana završava kazivanje: – A da je samo rekao da se zove Alija, dobio bi hljeba! A šta li Alija, šta li Omer, kad je to jedno! I ovdje, opet ista stvar kao ovo vezano za Musaa, a. s., i Isaa, a. s. U situaciji smo kad nam dolaze razne knjige, pa možemo svašta pročitati. Bog dragi zna najbolje kako je bilo i po pitanju nerazumijevanja među generacijama koje su minule. Oni su ummet koji je prošao, dobit će ono što su zaradili, a i mi ćemo dobiti ono što zaradimo, nećemo biti pitani za ono šta su oni radili. Ali ovdje moramo biti oprezni i na osnovu Kur'ani-kerima imati za sebe jedan siguran stav. Hz. Omer je osoba za koju ajeti-kerimi govore da je Allah sa njim zadovoljan, jer kad Allah kaže da je zadovoljan prvim muhadžirima i Ensarijama, tu je i hz. Omer; kad kaže Allah Uzvišeni da je On zadovoljan s onima koji su ti dali prisegu pod drvetom (otprilike, 1.400 ashaba), tu je i hz. Omer bio prisutan. Kad Allah Uzvišeni kaže: On je zadovoljan s onima koji su te slijedili u teškom trenutku – muhadžirima i Ensarijama, vezano za pohod na Tebuk, među tridesetak hiljada ashaba, bio je i hz. Omer. To Božije zadovoljstvo nije prestalo! Pa nećemo dozvoliti sebi da na ovakve Allahove robove koji su obilježili vakat u kome su bili nešto ružno kažemo, neuzubillah! Da među ashabima ima tefdil (stepeni, rang, prednost, preimućstvo), to je normalno. Ima Onaj Koji više zna, Bog dragi zna po deredžama njihovim kako to izgleda, ali mi znamo kakvi su to Allahovi robovi bili, pogotovo ovi koji su iznijeli najveći teret do osvojenja Mekke! Mi nećemo dozvoliti sebi da nas zbuni nešto gdje su oni imali i različit pristup. I to se treba tolerisati, samo nikako taj naš stav ne smije preći u dušmanluk, pa da mi donosimo sud o tim događajima i o ashabima. To mi nećemo da radimo, jer su to (izuzev Božijeg Poslanika) najčasniji ljudi koji su hodali Zemljom! Onda nas hz. Mevlana opominje da ne potežemo takve priče. Nemoj to raditi, jer onaj drugi ima drugačiju sliku i nećete se složiti – nećete se naći na zajedničkoj stazi. A trebalo bi da dođe do toga, jer, kad Gospodar upućuje poziv sljedbenicima Knjige, kaže: O, sljedbenici Knjige! Dođite da se ujedinimo oko nama zajedničke riječi – da Allahu ne pripisujemo druga...(v. Ali-Imran, 64) Dakle, da potvrdimo tevhid, jer nas ne može približiti ono što nas što nas razdvaja...
I sad, sa sljedeća dva bejta završava ovo prvo poglavlje:
Ali ako u selu, u jednom kutku, ima neko ko me sluša,
ovo nekoliko riječi koje sam nabacao zbrda-zdola, dosta mu je.
Hz. Mevlana ovako govori, vidjevši da među slušačima ima i nezainteresovanih za njegovo izlaganje, a to se proteže kroz sve vrijeme. Pa i mi, koji danas slušamo njegove dersove, treba da preispitamo i da popravimo svoj pristup ovome što nam kazuje. Ukoliko imamo ovakvih mahana, molimo Gospodara da nam to otkloni, kako bi se okoristili ovim nasihatima. Jer, vidite šta kaže: Ali ako u selu, u jednom kutku, ima neko ko me sluša..., njemu će to koristiti, makar i ne bio prisutan. I Poslanik, s. a. v. s., na oproštajnom je hadžu rekao: Neka prisutni dostavi odsutnom. Možda će odsutni bolje shvatiti.
Da još jednom ponovimo ovaj bejt:
Ali ako u selu, u jednom kutku, ima neko ko me sluša, (neko ko ima uho da čuje) ovo nekoliko riječi koje sam nabacao, dosta mu je. Znači, ne bi mu više ništa trebalo za spasenje.
I završava sljedećim bejtom.
Pazite ovo!
Dostojnom šerha, kamen i ćerpič postaju
jasni govornici i postojani tumači.
Onome ko je dostojan da mu se izloži tajna, da mu se protumači, i kamen i ćerpič postaju jasni govornici. (Pametnom je i išaret dosta!) Takvoj osobi će svaki ajet (znak Božiji) koji ga okružuje progovoriti i dostojan tumač biti.
Slijedi novo poglavlje koje će nam ovo još bolje pojasniti.
Prvi dio 75. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 15. 12. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
