Navest ćemo još jedan vrlo zanimljiv primjer koji nam puno toga govori. Kada su mušrici vidjeli da Poslanik, s. a. v. s., ispraća jednog po jednog ashaba prema Medini na putu Hidžre i da je on ostao sam u Meki, okupili su se u svojoj vijećnici i počeli vijećati šta da urade. Istom se pojavio jedan starac u otrcanoj nošnji koji je ušao među njih. Oni ga upitaše: “Šta ćeš ti ovdje, kako bez naše dozvole ulaziš?” Obratimo pažnju, govor ovog starca vrlo je zanimljiv. “Ja sam iz Nedžda. Čuo sam za ovaj vaš sastanak i, gledajući vas, prvake Kurejša, vidim na vama nur iz vašeg lica i čistoću vaše duše. Htio sam da budem blizu vas da se i ja okoristim tom ljepotom koja izbija iz vas, a mogu vas i posavjetovati na pravi način.” Vidite, on ovo njima govori, a i nama isto tako priča. Svi su uglas rekli: “Ovo je dobar čovjek, neka ga s nama.” Svi mi volimo da nas ljudi pohvale, a niko se ne pita čemu je upućena ta hvala i šta ta druga strana želi uraditi s nama. On je sjeo među njih, a ajeti-kerim u suri El-Enfal nam je objasnio sve što su oni željeli uraditi. Prvi je rekao da Poslanika, s. a. v. s., treba zatočiti i okovati, pa će mu davati vrlo malo hrane dok tako ne umre. Na to starac reče: “Nije to pametan prijedlog jer će se njegove pristalice boriti da ga oslobode.” “Ovaj čovjek dobro govori”, svi se složiše. Sljedeći je rekao: “Ja mislim da ga treba staviti na devu, zavezati i potjerati je da ide u pustinju. Onda, ja l' će tako umrijeti, ja l' će se negdje izgubiti i nikad ga više nećemo naći.” “Nije to nikako pametan prijedlog. Vidite da on svojom pričom osvaja srca ljudi i njihove pameti, opčinjava ih gdje god dođe u kontakt s njima. Tako će ga deva, možda, odvesti u neki drugi narod pa će onda njih jednog dana dovesti da se bore protiv vas”, reče starac. “Plaho ovaj čovjek zbori”, opet se svi složiše. Onda je Ebu Džehl rekao: “Ja predlažem da iz svakog roda našeg iziđe po jedan jak mladić i neka zajedno nasrnu na njega i ubiju ga. Tako će krvarina pasti na sve nas i mi ćemo je platiti, a njegov rod se ne može boriti protiv svih nas.” “Divno, ovo je pamet prava. Poslušajte ovog čovjeka!”, rekao je starac. Tako su probali uraditi, ali znamo da je Allah Uzvišeni sačuvao Poslanika, s. a. v. s. Pošto se u ajetima gdje se spominje da će ga dohvatiti za kiku ne spominje ime, a znamo o kome je tačno riječ, neka što više znamo o ovoj osobi.

Koliko je samo bio, što bismo rekli, vješt u toj negativnosti. Kada su oni došli do pećine Sevr, pa kada su vidjeli goluba i paučinu, zaključili su da je nemoguće da je tu Poslanik, s. a. v. s., on je rekao: “Tako mi boga, osjećam da je blizu, a ne znam šta mi ne da da ga pronađemo.” Toliko je ta koncentracija zla kod njega bila prisutna, ali ipak njegove sposobnosti možemo cijeniti na osnovu Poslanikove, s. a. v. s., dove, kada je molio Gospodara da osnaži din ili s njim ili s Omerom ibnul-Hattabom. Allah Uzvišeni okabulio je tu dovu za hazreti Omera. Da ponovimo bejt iz prošlog dersa: “(...) U pogledu takvog nečistog i grešnog lica, Stvoritelj je rekao: ‘Dohvatit ćemo ga za kiku.’ (...)”, znamo da je riječ o Ebu Džehlu. Sva ovakva lica imaju neku manifestaciju zla poput ove osobe, samo što je intenzitet različit. Čovjek ovakvog intenziteta faraonluka se ni prije ni poslije nije pojavio, jer kada ga je Abdullah ibni Mes'ud pobijedio na bojnom polju, prije nego što će ga dokrajčiti, Ebu Džehl je rekao: “Reci Muhammedu da sam mu ja i dalje najljući neprijatelj.” Kada je to Abdullah ibni Mes'ud ispričao Poslaniku, s. a. v. s., on je rekao: “Vidite da je moj faraon gori od Musaovog. Musaov, kada se davio, rekao je: ‘Sada vjerujem u Boga Benu Israila’, a Ebu Džehl u trenutku kada seli kaže: ‘Reci mu da sam mu i dalje najljući neprijatelj.’” Ovakvu jednu potencijalnu karakteristiku nosimo u sebi, ne dao Bog da je ne otkrijemo i da ne ugušimo tu stvar snagom dina.

“(...) Kad, raspitujući se, njegovu kuću nađoše, poput rodbine k vratima pohitaše (...)”, kuću onog seljaka, pohitaše od sreće jer nađoše njegovu kuću. Nadali su se lijepom prijemu. “(...) Vrata zaključaše njegovi ukućani. Od tog krivog postupka gospodin izludi (...)”, zamandališe vrata, a gospodin se pita: “Šta sad ovo bi?!” “(...) Ali nije bilo vrijeme za bijes. Kad u jamu padneš, šta koristi ljutina? (...)” Kada se već ovo desilo, nema prostora za nekakav bijes. Pokaži sabur i umješnost kako da se izvučeš iz te situacije. Sada priča o svakom od nas koliko smo puta bili prevareni. Imali smo lijepa nadanja, neko nas je, možda, namamio lijepim obećanjima, povjerovali smo mu i pohitali njemu, tu je bila upletena i naša pohlepa i svašta nešto drugo i nakon toga dobijaš jedan ders zbog svega toga. Ova stvar ne mora biti zlo po nas. Povežimo ovo s onim bejtom kada hazreti Mevlana kaže: “Tvoja bol – to je ni'met, a tvoja muka – to je rudnik, ali kako da ovo djeca razumiju?!” Ya Rabbi, sačuvaj nas pa da ne budemo djeca koja su zabavljena igrom i da shvatimo šta znače ovi udarci. Ljudi smo, nastupi vrijeme gafleta, okliznemo se i desi nam se ovo, seljak nam zatvori vrata pred nosom, ili kvaziučitelj, ili neko drugi, o svemu nam tome hazreti Mevlana govori, kao i onim situacijama gdje smo mi nekome svoje planove sa sigurnošću povjerili. “Sada će to sve biti, i opskrba i zimnica, jer idem kod dobrog insana”, mi tako mislimo. “Opskrbit ću se i duhovnim znanjem”, i to mislimo, ali, nijet nije uredu ako to nije lillah, fillah. A mi ne znamo gdje nas ovakav može presresti, jer smo možda negdje rekli ružnu riječ, povrijedili smo nekoga i tu se otvorila rupa. Istom, kroz nju je pošao niski svijet unutra prolaziti.

Kao što nam hazreti Mevlana kaže za situaciju gdje si skupljao cijeli život u hambar i jedan dan se okreneš prema njemu kako bi mogao uživati u pogledu, kad ono – hambar prazan. I onda on kaže: “Sigurno je neki miš napravio rupu i pomalo izvlačio iz hambara.” Moramo biti dobro svjesni kako naš mali postupak ili jedna obična riječ može da za posljedicu ima ovakav gubitak. Udarci, poniženje, oni će biti u službi vjernikova napredovanja. Možemo postaviti pitanje: “Zašto ya Rabbi ovo sve ovako mora da bude, zašto moram da doživim poniženje, udarac itd.?” Jedan od mudraca po imenu Džahid živio je prije hiljadu godina, kako bi nam pojasnio ovu stvar, rekao je: “Od postanka do nestanka ovog svijeta korist predstavlja smjesa dobra i zla, štetnog i korisnog, neprijatnog i prijatnog, padanja i uzdizanja, obilja i oskudice. Kada bi bilo samo zlo, svijet bi propao, ili samo dobro, otpalo bi iskušenje i razlozi za razmišljanje. A kada nema razmišljanja, nema ni mudrosti, kada ne bi bilo izbora, ne bi bilo ni davanja prednosti i svijet ne bi imao provjeravanja, zastajanja i učenja. Ne bi bilo ni nauke niti bi se znalo za raspoređivanje, otklanjanje štete, pribavljanje koristi, strpljivosti prema neugodnosti, zahvalnosti na ugodnom, natjecanja, ne bi bilo mjesta za radost zbog dostizanja nečega, veličine, pobjeda. Neka je slavan Onaj Koji je korist ovog svijeta stvorio kao blagodat, a nevolje učinio da postanu najveća korist.” Dakle, spajanjem dobra i zla dao je potpunu blagodat. Došli smo u ovakvu situaciju, treba osaburiti, vratiti se ponovo Gospodaru i onda će se vidjeti da je taj gubitak i sve ovo ponižavanje koje si dobio u službi tvog uzdizanja.

“(...) Pred njegovim vratima oni su ostali pet dana. Noću izloženi hladnoći, a danju sunčevoj žegi. Njihov ostanak nije bio iz gafleta i gluposti, nego je bio iz nužde i oskudice. (...)” Nemaju izbora, našli su se u takvoj situaciji i nužda ih je natjerala da ostanu tu. Desio se jedan neočekivan obrt, najedanput dobijamo udarac sa strane odakle smo se najmanje nadali. “(...) Iz nužde se dobri vežu s hrđavim. Od gorčine gladi lav jede lešinu. (...)” Kada dođeš u takvu situaciju, znamo da je dozvoljeno jesti lešinu koja je inače haram, kao i svinjetina i krv. Ali, ukoliko ti je život ugrožen, onoliko koliko bi ga mogao sačuvati mogao bi koristiti ovu haram stvar koja u tom trenutku postaje dozvoljena. Kao da nam hazreti Mevlana sada pravi jednu uvertiru i govori: “Kada si već u ovakvoj situaciji i vidiš da, ako je ovaj hal posljedica lukavosti, lopovluka, prefriganosti, pazi se i ti i gledaj kako ćeš se izvući iz toga.” Znamo da je jedne prilike Poslanik, s. t. a. v. s., kada mu je došao jedan čovjek o kome se on prije izrazio da je vrlo nezgodan i da je susret s takvim ljudima nezgodan, a i ovo bi mogao biti onaj susret s ovakvim licima o kojima je bilo govora u prethodnim dersovima. Čovjek je došao i ružno se ponio pred hazreti Aišom, govoreći: “Ya Resulallah, ja bih ti mogao i bolju preporučiti od Aiše.” On ga je lijepo saslušao, primio i ispratio. Hazreti Aiša ga pita: “Ya Resulallah, kako sad ovo? Pa sam si rekao kakva je ovo osoba, a ovako si ga lijepo primio?” “Aiša, najgori su ljudi s kojima moraš ovako postupati da bi se spasio njihovog zla”, odgovorio joj je Poslanik, s. a. v. s. To je takva koncentracija zla. Sada, kao da nam hazreti Mevlana pravi uvertiru i na ovo što ćemo vidjeti u bejtovima koji će nam doći, kako će se građanin probati izvući iz ove situacije, odnosno, svaki od nas, jer često padamo u ove zamke. Upravo tamo kada je govorio o belaju, muci i igri na koju djeca lete, sjećate se kada kaže: “Magarci jedni, ne letite na tu stranu! Tamo su krvopije, tamo šejtan u zasjedi čeka!”

“(...) On ga vidje, poselami i reče: ‘Ja sam taj i taj. Ovo je moje ime.’ (...)”, ovo građanin seljaku govori. “(...) Seljak mu odvrati: ‘Može biti. Kako da znam ko si ti? Da li si blizak poganluku ili čistoći? Gospodin reče: ‘Ovaj čas liči na kijametski dan, kad će brat od brata bježati.’ (...)” To je njemu bio toliko težak udarac, nakon svega toga što je građanin za seljaka godinama radio, ikram ga činio, ovaj sada neće da ga ni prepozna. S ovim riječima “jefirru min ehih” upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: “Tog dana (Sudnjeg), čovjek će bježati od svoga brata, i od svoje majke, i od svoga oca, od svoje žene i od svoje djece – svak će se o sebi zabaviti!” (Abese, 34-37) Ovo što nas čeka uzima kao primjer u kakvom se sada halu nalazi neko ko neočekivano dobija ovakav odgovor s druge strane.