Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

“Mesnevija”, treći svezak, 3419-3470/III (prvi dio)

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

Naslov večerašnjeg dersa:

ULAZAK HAMZE, R. A., U BORBU BEZ RATNIČKOG OKLOPA

U dersu će biti riječi o hz. Hamzi, r. a., Poslanikovom, s. a. v. s., amidži, a koji mu je bio i brat po mlijeku, dvije godine stariji od Poslanika, s. a. v. s. On je u početku Poslanikova poziva bio zaokupljen lovom pa se nije odmah ni odazvao na poziv Poslanika, s. a. v. s. Jedne prilike kad se vraćao iz lova, jedna žena mu je prišla i kazala: „O, Ebu Ammare (to mu je bio nadimak, jer je imao kćerku Ammaru), da si bio prisutan i da vidiš kako je Amr ibn Hišam (a to je Ebu Džehl) izgrdio i napao tvoga bratića Muhammeda, s. a. v. s.“

On je pravo došao u Harem i u toj skupini, vidjevši Ebu Džehela, prišao mu je i udario ga svojim lukom, raskrvavivši ga. Članovi plemena Mahzum (Ebu Džehlova plemena) skočili su da ga brane, a hz. Hamza im je rekao: „Ja sam u vjeri svoga bratića!“ Izgovorio je šehadet i dodao: „Ako ima ko protiv, neka slobodno istupi!“ Onda je Ebu Džehl rekao: „Stanite, ja sam zaista prevršio mjeru, napadajući ga pred ljudima!“ Islam je s dolaskom Hamzinim bio potpomognut na način koji riječima teško možemo opisati. Kad je hz. Omer, r. a., krenuo da primi islam (znamo to), on je prvo imao namjeru da ubije Božijeg Poslanika. U međuvremenu, u njemu se desio preokret, i sad ide da pred Poslanikom primi islam. Kad je zakucao na vrata hz. Erkamove kuće, gdje su se okupljali ashabi, ta mala skupina, svi su se prepali vidjevši Omera, znajući koliki je on bio protivnik dina. A onda im hz. Hamza kaže: „Šta se bojite, šta vam je! Ako je došao sa dobrim namjerama – dobrodošao, a ako je došao s lošim namjerama – onda ću mu njegovom sabljom odsjeć glavu!“ Eto, takav je bio junak hz. Hamza, r. a. Znamo da je na Bedru većinu mušričkih prvaka ubio hz. Hamza, pa je zbog toga bio na meti osvete porodica ubijenih.

Pred bitku na Uhudu, mnogi su nudili velike nagrade onome ko ubije hz. Hamzu i našli su Vahšija Abesinca, koji je bio izuzetno vješt u baratanju kopljem i koji je u toj borbi na Uhudu vrebao hz. Hamzu; dočekao je taj trenutak, pogodio ga kopljem i hz. Hamza je preselio. U jednoj predaji se navodi da je Poslanik, s. a. v. s., klanjajući dženaze ashabima, koji su poginuli na Uhudu (a bilo je sedamdesetak šehida), kako su kojeg donosili pred Poslanika hz. Hamzu nisu sklanjali tako da je on cijelo vrijeme bio ispred Poslanika, i na taj način je Poslanik njemu klanjao 70 dženaza! Kad ga je vidio tako izmrcvarenog, iskasapljenog (jer su poslije bitke, žene Kurejšijke, došle na bojište da od dijelova tijela poginulih ashaba prave đerdane) Poslanik je rekao: „Da ti se Allah smiluje! Ti si održavao rodbinske veze na najbolji način i radio dobra djela!“

To je bio veliki udarac za Poslanika, s. a. v. s. Kasnije, kad je Vahšji primio islam, Poslanik, s. a. v. s., ga je zamolio: „Ako možeš, skloni mi se ispred očiju da te ne gledam, jer me podsjećaš na taj trenutak kad sam izgubio amidžu!“ Daleko od toga da on nije bio sretan što se jedna duša spasila. Vahšji je tad imao nijet da sebe otkupi od ropstva, i to je njemu bio jedini cilj. Kasnije je bio dobar vjernik i, eto, mada se otkupio za Hamzino ubistvo ubivši Musejlemu Kezzaba, rekavši: „Ubio sam najboljeg čovjeka ummeta, nakon Poslanika (misleći na hz. Hamzu), a kasnije sam ubio najgoreg čovjeka (misleći na Musejlemu Kezzaba, lažnog poslanika)!“

Ja sam vam jednom spominjao, ali ću opet ponoviti (možda neki niste bili prisutni) kad sam bio 1995. godine na hadždžu, upoznao sam jednog doktora Tunižanina Nedžiba, i on mi je ispričao (kao svjedok tog događaja), čini mi se 1985. godine pala je izuzetno jaka kiša, kakve znaju da padnu u Hidžazu. Toliko je to bila jaka bujica da je odnijela zemlju s tijela šehida Uhuda. Sva su im, kaže ovaj doktor, kompletna tijela sačuvana, a hz. Hamzino (prepoznatljivo je, a znaju gdje je ukopan) na njemu one rane onako svježe stoje... I kaže, bila mu je jedna ruka na srcu... Kad smo mu podigli ruku, počela je da teče svježa krv, pa smo mu je ponovo vratili (ovi koji su direktno bili uz njega) a ovaj doktor je bio svjedok tog događaja. Onda su vlasti, kasnije, pojačali taj zid okolo mezaristana kako se to više ne bi dešavalo.

Dakle, večerašnji ders nam kazuje o hz. Hamzi, r. a., a kroz ovo kazivanje hz. Mevlana hoće da nam objasni naš odnos prema smrti, pa poslušajmo to:

Pri kraju života, kad bi Hamza u saf stupio,
bez ratničkog oklopa, u zanosu, u borbu bi ulazio.
(Ovdje je saf = bojni red.)
Otvorenih prsa, razgolićenog tijela,
bacao se u neprijateljske redove, na njihove isukane sablje.
Ljudi se čude, pa ga pitaju: „O, amidža Resulov, o lave,
koji razbijaš neprijateljske redove, o care svih junaka!

(On je za sebe govorio: Ja sam Esedullah i Esed Resulullah! – Ja sam Lav Allahov i Lav Allahova Poslanika!, pa mu se tako i ljudi obraćaju.)

Zar ti nisi učio iz Božije Objave:
Nemojte sami sebe bacati u propast?!

Ovi koji ga pitaju, upućuju ga na ajeti-kerim, esteizubillah: Nemojte sami sebe, svojim vlastitim rukama, bacati u propast - u pogibelj! (El-Bekara, 195) Pa sad vidjevši njega kako on kidiše na neprijatelje kažu mu – zar ti nisi učio ovaj ajet?

Pa onda, zašto ti, sam sebe, na takav način,
bacaš u pogibelj, na bojnom polju?
Kad si bio mlad, robusan i silan,
u saf nisi išao bez ratničkog oklopa.
Kad si ostario, oslabio i savio se,
na zaklon previše slobodno udaraš?!

(...) na zaklon – na štit, na pancir previše slobodno udaraš, ne haješ za tim; pokazuješ se nepažljiv, ne čuvaš se! Zašto?

Bezbrižan, sa sabljom i kopljem, ulaziš
u borbu, sam sebe dovodiš u kušnju.
Sablja nema respekta ni milosti prema
starcu. Gdje mogu sablja i strijela razlikovati?“

(Gdje će sablja i strijela razlikovati starca od mladića?!)

Na ovaj način, suosjećajni ljudi, koji nisu imali
pojma o njegovom halu, gorljivo su ga sjetovali.

Evo jedan dubok bejt, koji nam mnoge stvari može olakšati u našem životu, ako ga na pravi način razumijemo. Znači, suosjećajni ljudi, njegovi drugovi, boje se da na ovakav način može izgubiti život i oni mu kažu, podsjećaju ga na ajeti-kerim; ali vidite ovo: oni pojma nemaju o njegovom halu! (O tome šta on vidi i osjeća, i šta mu se otkriva iza perde, iz alemi-gajba.) I nama se danas može desiti, i dešava se to, da mi vidimo kako se neke stvari odvijaju kod pojedinih ljudi ili skupina, i da čovjek odmah tome priđe na jedan ovakav način; za koji bi se moglo reći da je uredu, ali nije uredu! Ako bi ti sad počeo da namećeš taj svoj stav, a nije ti otkriveno šta je na toj tamo suprotnoj strani, šta se dešava kod te osobe, normalno da ćeš to napasti! Pogledajte koliko mi vodimo računa o takvim stvarima! Dok sam bio na ovom bejtu (radio na njemu) zovnuo me jedan mladić i kaže mi: – Imam jednu nedoumicu, jedan problem, pa bih volio, ako Vi možete, da me malo saslušate? – Bujrum – kažem mu – ako ti ja mogu šta pomoći! Kaže: – Ne mogu da shvatim, zašto vi sufije (on drži da sam ja sufija) podržavate idolopoklonstvo? (Čitao je ili slušao, da sam ja spominjao u nekom dersu i u nekim mojim knjigama posjećivanje mezara velikih ljudi i svetih mjesta...)

Rekoh: – Mladiću, ako si me osudio prije nego što bih ti ja mogao nešto reći, nema potrebe da dalje razgovaramo. Hvala ti na tom upozorenju, a ja ću ti odgovoriti onako kako su nas podučili dobri prethodnici. Ako je istina to što ti govoriš, evo ja molim Allaha da mi oprosti, a ako nije istina to što govoriš, molim Allaha da tebi oprosti. E sad, ako nisi došao da mene napadaš nego da čuješ kako još neko ima drukčiji pogled, onda možemo razgovarati. – Pa dobro – kaže mi on – nije mi jasno ovo: pravite od mezara ljudi mjesta gdje vi tražite pomoć! Pa od Boga se traži pomoć, ti su ljudi umrli!

Ja mu kažem: – Mladiću, evo ja ću ti, ako mi dozvoljavaš, reći svoj stav po pitanju toga. Prvo, ja uvažavam to da su ti ljudi, iz tvog ugla, umrli; eto ti taj tvoj stav! Ali, možeš li shvatiti da drugi ljudi ne gledaju to tako! Ja vidim te ljude živim! A ako te interesuje argument, evo ti ajet iz Kur'ani-kerima: „Ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi, oni su živi, samo vi to ne osjećate.“ (el-Bekara, 154) Druga stvar, bereket onoga što je vezano za te ljude: čega god da su se dohvatili, ta stvar nije ista kao neka druga stvar! Evo, mi smo imali ders o sofrabošči Poslanikovoj, s. a. v. s. Mevlana je posvetio cijelo poglavlje tome: vatra ne dohvaća sofrabošču, zato što je nju mubarek osoba dohvatila svojom rukom. Pogledaj, rekoh, sad te interesuje drugi argument, za ovo što ti govorim. Vidi, u ajeti-kerimu slučaj Samirije... (Protivnik iz Musaova, a. s., naroda, koji je vidio ono što drugi nisu vidjeli, ali na žalost njegovu, iskoristio je to protiv sebe!) Vidiš, u suri Ta–Ha, ajeti: 95-97, kako Gospodar opisuje taj slučaj. Kad ga pita Musa, alejhi selam: Šta ti je bila namjera, o Samirija? (Da napravi zlatno tele, koje daje glas kao da je živo.) I on Musau, alejhi selam, odgovara: "Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli" – odgovori on – "pa sam šaku zemlje ispod Izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao." (Vidio sam Poslanika, tj. Džibrili-Emina, kako na jahalici, na konju, prolazi; ja sam uzeo pregršt zemlje ispod kopita njegove jahalice i bacio sam to u ovaj oblikovani lik teleta i ono je davalo glas kao da je živo.) – Znaš li za to? –, pitam ga. Kaže: – Znam! – Pa hoćeš li reći da je prašina ispod stope jahalice, jednog konja, vrednija nego prašina koja je povezana sa Božijim prijateljem!?

Vidi drugi argument: kad traže Benu Izraelićani da im tadašnji poslanik Šem'una, a. s. izabere vladara, on kaže ko je taj vladar – to je Talut, i znak, potvrda da ga je Allah odabrao, je to što će vam doći kovčeg zavjetni koji je bio otet (a kad je on prisutan kod Benu Izraelićana, to znači sigurnu pobjedu), doći će vam kovčeg u kome su dijelovi Tevrata i ono što je pripadalo Musau i Harunu (turban, cipele, štap Musaov, predmeti...) a u tome sekina-smirenost... Dakle, razmisli malo o ovome šta znači doći u kontakt sa onim što je bilo u vezi sa Božijim ljudima.

Evo za Isaa, a. s., u Kur'anu se kaže: Učinio me je blagoslovljenim gdje god ja budem (Merjem, 31). Gdje god da bude on (gdje god da budu ljudi Isaovog daha) oni su pod bereketom Božijim, bio on na zemlji, na nebu, pod zemljom... I zato je Imami Gazali kazao: – Kad odete na zijaret velikim Allahovim robovima (znači, vi idete tamo Allaha radi, iz ljubavi prema Gospodaru, jer su ti ljudi bili bliski Allahu) na vas se spušta toliko bereketa (blagoslova Božijeg) koliku mertebu taj rob uživa kod svog Gospodara.

Zašto vam ovo govorim? Pogledajte kako je teško čovjeku okabuliti da ima nešto van njegovih spoznaja! I evo, u redu, što se mene lično tiče, ja uvažavam tvoj stav, a zašto želiš/želite da ga nametnete drugom?! Jer, na tom tvom nivou je, recimo, tako; na sljedećem nivou stvar sasvim drukčije izgleda! A te mertebe su od neba do zemlje, i to u beskonačnost ide!

Vidite u ovom bejtu, oni lijepo sjetuju, govore, ali oni pojma nemaju o hz. Hamzinom halu, koji je to hal kod te osobe! Zar ovo nije dovoljno da čovjek malo stane sa strane, pa da kaže: Ja Rabbi, mene ova stvar ne privlači – ne razumijem je, ali ja neću ulaziti u osudu, prepustit ću to Gospodaru! Tako kaži, dok ti, ako bude nasib, Gospodar to ne otkrije, dok ti ne pokaže kako je. E sad ćemo vidjeti šta je po srijedi kad im hz. Hamza odgovara svojim halom.

Prvi dio 80. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 19. 01. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.