„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2754-2784/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah

Rabbi-šrahli sadri...

Naslov večerašnjeg dersa:

PEJGAMBERI IM ODGOVARAJU NA NJIHOV SARKAZAM I PRIMJERE IM NAVODE

Vidimo koliko ta kategorija najodabranijih ljudi mora da trpi raznoraznog bihuzurluka od svojih ummeta, a oni su sve to podnosili ne bi li makar jednu dušu spasili. Jednom je Musa, a. s., pitao Gospodara Uzvišenog zašto ga je odabrao, a Gospodar mu odgovara: Zato što si samilostan prema mojim stvorenjima. I navodi mu primjer te samilosti prema životinji. Kaže: Jednom si izgubio jednu ovčicu iz stada koje si čuvao za Šuajba, a. s., i ti si je tražio vazdan, dobro se umorio, a kad si je našao, onda si je privio sebi na grudi i rekao: „I mene i sebe si dobro izmorila...“ Zato sam te odabrao, kaže mu Gospodar, jer si samilostan prema mojim stvorenjima. Za Poslanika znamo da nam se u ajeti-kerimu kaže da je poslat kao milost svim svjetovima (A Tebe smo samo kao milost svjetovima poslali – el-Enbija, 107.) Svi Božiji poslanici milost su narodima kojima su poslani. Svi oni koji su njihovi varisi, koji idu njihovim stopama i oni su milost za sredinu gdje su se pojavili.

Stanovnicima Sabe ovako odgovaraju poslanici:

O, žalosti, da je lijek u vašoj bolesti,

postao otrov kahra vašim dušama.

Zbog vašeg odbijanja da primite lijek koji vam mi dajemo, a koji za posljedicu ima vašu sreću i uspjeh i na ovom i na onom svijetu, kod vas se pretvorio u jedan silni otrov za vaše duše. To vam je samo povećalo kufr, nevjerovanje i nezahvalnost na Allahovim nimetima.

Tminu je uvećao ovaj čirak tom oku,

kad je Bog perdu srdžbe postavio.

Tminu je uvećao ovaj čirak, ova lampa naših opomena (duhovne opomene i upozorenja pejgambera) koje mi vama upućujemo ne bi li se dozvali, opametili i odustali od nerazumnih postupaka.

(... ) tom oku, oku koje je slijepo da vidi istinu, a takve su vaše oči i vaši pogledi.

 (...) kad je Bog perdu srdžbe postavio – pošto ste vi istrajali u svom griješenju i tvrdoglavosti, onda je to za posljedicu imalo da Allah spusti perdu srdžbe i sada vi pored očiju ne vidite, slijepi ste, a pred vama tako blizu stoji Istina.

Kakvo bi prvenstvo i starješinstvo poželjeli

od vas? Naše prvenstvo više je od neba!

Šta je to što bismo mi od vas poželjeli? Nekakvo prvenstvo, položaj, čast... Mi ne žudimo za tim. Ono što je nama Gospodar dao, a to je čast poslanstva, nubuvveta, to nadilazi sve nimete koje jedan čovjek može da ponese. Zar da mi poželimo nešto bolje od toga? Ne, mi smo zahvalni Gospodaru na tom daru. To je naš ugled i veličina.

Kakvu čast od lađe nalazi more puno bisera?

Osobito ako je lađa puna smetlja?

Ovim izrazom lađa puna smetlja misli se na kategoriju mušrika, idolopoklonika, ali ne onih koji samo kleče pred kipovima nego, vidjet ćemo iz daljeg kazivanja koliko je malo ljudi spašeno tog velikog grijeha, pripisivanja Bogu druga. A za mušrike je rečeno u ajeti-kerimu: Zaista su mušrici nečist (et-Tevbe, 28). A ko su ova mora puna bisera? To su Božiji poslanici. Vidite kakav je primjer hz. Mevlana naveo: Kakvu čast, kažu poslanici, od lađe nalazi more puno bisera, tj. kakvu to vi čast možete nama ukazati, vi koji ste lađa puna smetlja?! Na više mjesta u Kur'ani-kerimu poslanici govore: Mi od vas za ovo ne tražimo nikakve nagrade, nas će Allah nagraditi. Evo primjera kakvi bi trebali da budu svi oni koji pozivaju na Hakkovu kapiju, na kapiju Jedinog Stvoritelja. Tu ne dolazi u obzir uzimanje naknade, para i sl. za to.

O, žalosti, u pogledu tog oka slijepog i plavog!

Sunce se u njemu zerrom doima.

Tako slijepo oko, izbledjelo, isplavilo, ono ne može da vidi velike ljude koji sijaju poput sunca! Oni njih, Božije odabrane robove, vide malim, zanemarljivim; zato ih ponižavaju, potcjenjuju i omalovažavaju. Vidite koliko bejtova o ovome sljepilu govori. A šta dovodi do takvog sljepila i kako su „oslijepili“ ovi ljudi, tj. kako su postali nezahvalni na Allahovim nimetima, mogli smo vidjeti u minulim dersovima. Sve ovo potražimo u sebi, i to pošteno, u samoći; kad se osamimo bez igdje ikoga, preispitajmo sebe koliko je sve ovo prisutno i kod nas.

Kad sam radio ovaj bejt, dobio sam jedan tekst koji će, ako Bog da, izaći u jednoj knjizi koju priprema naša Sanela Fočak. Riječ je o Mustafa-efendiji Mujagiću, o jednom velikanu koji je živio u Sarajevu prije šezdesetak godina. Kad sam čitao taj njen rad (ako Bog da, imat ćete i vi priliku to vidjeti), sjetio sam se kad je nama Hadži Hafiz u svojoj kući, prije možda 35 godina, čitao nešto od toga što je zapisao taj interesantni Allahov rob. Radilo se o Karačinom mezaru. Taj je mezar bio na Kovačima, odmah na onoj okuki, imao je podzid (ima i slika, fotografija njegova) i ljudi bi se znali tu odmarati na tom mjestu. Osvježio sam to sjećanje, na to sijelo kod Hadži Hafiza prije 35 godina. Hadži Hafiz je našao da je to itekako vrijedno da znamo i za tog čovjeka i za njegove radove. Sad, prevodeći ovaj bejt, postalo mi je još značajnije i hoću da vam kažem na šta me je to asociralo.

U tome radu Mustafa-efendije govori se o tome kako je on imao običaj da oko sat vremena pred akšam dođe na taj mezar, spustivši se s Vratnika ili s Bakija i onda bi sjedao tu na taj podzid i gledao kako se čaršinlije vraćaju kućama svojim. To je bila 1900/1904. godina. I on piše kako je jedanput tako, sjedeći na tom mjestu i gledajući te ljude koji prolaze, vidio jednu gospođu koja je došla tu, sjela, izvadila bilježnicu i olovku i sad gleda ljude koji se vraćaju kućama svojim. Ovo je tačno 1904. g. bila. I to se ponavljalo nekoliko dana. On je tada radio u jednom uredu u kojem su se izdavale dozvole za one (od nemuslimana ili stranaca) koji bi htjeli da posjete neke vjerske objekte, a obično su željeli da prisustvuju zikru u Hadži Sinanovoj tekiji. Kad jedan dan, priča Mustafa-efendija, bahnu ta gospođa kod mene i traži dozvolu da prisustvuje zikru. Ja sam nju, kaže, lijepo primio, ugostio, počastio i, nakon što se ona malo odmorila dok sam ja pisao tu dozvolu, kaže ona meni: 'Mi se, je l' de, znamo odnekle? S mezara Karačinog?' Tako je – potvrdi joj Mustafa-efefendija – tu smo se vidjeli. Onda ga ona pita: Da li vas interesuje zašto ja dolazim svaki dan na taj mezar i gledam ljude koji prolaze? Mustafa-efendija joj kaže: Bilo bi mi drago, jer ja sam mlad čovjek (tad je njemu bilo 29 godina; rođen je 1875. g.), da čujem sve ono što mi može pomoći na putu spoznaje, volio bih da znam zašto to radite, zašto ste tu. I ona počne da govori. Ona je iz jedne ugledne francuske porodice koja ide po svijetu, istražuje živote naroda, posebno ju je privukao bosanski narod i Sarajlije. Ona s oduševljenjem govori kako doživljava život ljudi ovdje u Sarajevu, kako su ti ljudi odgojeni. Ja – kaže – nekoliko dana dolazim tu i ljudi koji prolaze vidjeli su me, sigurno su me dobro registrovali, ali niko ni pogleda nije bacio prema meni, a kamoli da mi neku ružnu riječ kaže – to je prava kultura i to je pravi moral. Pa onda vaš odgoj i red u kućama, čistoća..., vidjela sam, takav odgoj nema drugi izvor osim vaše vjere – to je posljedica islama, jedne prirodne vjere, koja vam daje tu snagu, a to nisam primijetila kod vaših susjeda, nemuslimana; oni nemaju tu ljepotu koju vi imate. I onda mu kaže: Sve mi to imponira i to nikad zaboraviti neću. Bog je s vama, iako imate dosta javnih i tajnih neprijatelja. Ali zato što ste muslimani i što po svojim propisima postupate, budite uvjereni – neće vam moći ništa! Imate puno dušmana, ali ako se budete držali ovih principa, niko vam ništa neće moći učiniti. A budete li zaboravili ovo (pazite, ovo je 1904. godine!), pa to napustite, bit ćete zbrisani – sjeme će vam se zamesti! Evo, ja sam Francuskinja, volim svoju zemlju, i možda će vas sad to začuditi kad vam kažem, ali pošteno vam govorim: voljela bih sve ovo što sam kod vas vidjela, vaše propise i običaje, prenijeti i prekalemiti u moju zemlju, svom narodu. (Tekst Mustafa ef. Mujagića: Svaki dan kod Karačina mezara objavljen je u: El-Hidaje, god. VI/1942-43, br. 1-2, str. 123-126. Knjiga Sanele Krehić Fočak Mustafa Mujagić-Zmijski izašla je iz štampe u Sarajevu februara 2022. u izdanju autorice. – Š. G.)

Zašto sam vam ovo ispričao? Pogledajte uvid ove žene! Ona nije muslimanka... E sad, da ne budemo prevareni, jer mi kad god čitamo o sljepilu, upetlja se tu šejtan i nefs, pa pomislimo: nismo mi ti, mi smo muslimani, to se odnosi na druge, oni su slijepi! Evo, pitam ja vas, ko bi od nas imao ovakav uvid po pitanju ove blagodati koju ona vidi i o čemu govori, podvlači to, kazavši: Budete li se držali ovoga (propisa vaše vjere), niko vam ništa neće moći učiniti.

I ovaj događaj treba uzeti kao ibret, pa vam opet kažem: čuvajmo se suda o ljudima! Svi smo mi Božiji robovi, i kako ko putuje i traži Istinu, to je kod Allaha, jer Allah gleda u srca ljudi, a šta je u njihovim srcima, Jedini On zna. Pa i ovo što nam kazuje hz. Mevlana priča je o zahvalnosti. Koliko smo mi zahvalni na ovom nimetu, nimetu dina? Mi se možda i previše komforno ponašamo po pitanju toga, uspavani smo u tom nimetu i njegovim blagodatima pa nismo u stanju to ovako intenzivno doživjeti kao neko ko to gleda sa strane i koji čezne za takvim životom. I onda, u takvom stanju, možemo sebi štošta (razne stvari) dopustiti što se ne može nikako s islamom povezati. I ne samo mi ovdje, nego u cijelom tzv. islamskom svijetu.

Od Adema, kome ne bi sličnog i uporedivog,

Iblisovo oko samo komad zemlje vidje.

Oku divanije Ademovo proljeće se dejom učinilo.

On (šejtan) se pomiče na onu stranu gdje mu je kuća.

Oku divanije (glupaka) Ademovo proljeće se dejom učinilo; dej je zimski mjesec u perzijskom kalendaru, pa se Ademovo proljeće toj divaniji zimom učinilo. U prvom redu govor je o šejtanu, a onda ovaj govor upućen je svakom onom ko ima ovakvo oko, ko ovako, poput šejtana, gleda na Allahove odabrane robove!

Od neuporedivog Adema, koji je kruna stvaranja, Iblisovo oko samo je zemlju vidjelo. Ademovu dušu vidi kao tamnu i hladnu. Svjetlo duše i tajne njene Iblis ne vidi. Takav je i svaki dunjalučki čovjek koji se povodi za šejtanom: on se okreće prema svojoj vlastitoj, urođenoj prirodi i karakteru, tj. ovom sljepilu koje mu ne da da vidi stvari onakve kakve jesu. Vidi tjelesnim okom, a duhovno oko mu je slijepo.

Opet je i dalje nastavio hz. Mevlana govoriti o pogledu. Sjetimo se ajeti-kerima Koliko je znakova na nebu i na zemlji pored kojih vi prolazite okrećući glave (Jusuf, 105). Zašto ne znamo pročitati te znakove? Zauzeti smo sigurno stvarima drugim koje nam otupljuju taj kuvvet.

Jedan čovjek s magarcem natovarenim pšenicom došao u grad nekim poslom, privezao ga i otišao da završi taj posao. Kad je to obavio, vrati se, a magarca nema. Počne ga tražiti i prvog čovjeka kojeg je vidio upita: Čovječe, jesi li vidio jednog magarca, nestao mi je? Ovaj mu kaže: Je l' to onaj što mu je jedna noga malo sputana, što je ćorav u lijevo oko i što pšenicu nosi? – Pa, to je! – uzviknu ovaj. Kazuj, gdje je! Pojma nemam, nisam ga vidio! – kaže mu taj čovjek. Vlasnik magarca zaključi da je ovaj čovjek lopov i da ga je sigurno on ukrao. Odmah ga uhvati za ruku i pravo pred kadiju dovede. Kadija ga pita: Jesi li ti ukrao magarca? On odgovara: Nisam, ne dao Bog! Pa kako si dao tako precizne podatke o njemu a nikako ga nisi vidio? – pita ga kadija. Čovjek kaže: Pa zato što nisam slijep pored očiju. A kako to? – pita kadija. Onda ovaj reče: Vidio sam na putu kako životinja ostavlja tragove: lijeva noga ima veći kas, pa sam zaključio da je desna strana sputana, da nju nešto sputava. Pošto je s obje strane puta trava, vidio sam da je s ove lijeve strane puno bujnija, a da je samo s ove desne strane od neke životinje uzimana, korištena, pa sam zaključio da je ta životinja slijepa u lijevo oko. A po putu sam vidio prosutih zrna pšenice i razumio sam da je životinja magarac i da nosi pšenicu.

Ovo je jedan primjer, sve nam je tu kazano jer ne postoji znak da on nema ulogu; on je ušao u naš život da bi nas doveo na Hakkovu kapiju. Ali ako smo mi zauzeti drugim stvarima (vidjet ćemo sada čime je sve čovjek zauzet), onda ne možemo da to registrujemo. I tako čovjek ostaje slijep pored očiju, a tako blizu Istina.

O, nerijetko se zna desiti da sreća ponekad,

pred nesretnog dolazi, a on se okreće od njene staze!

I opet dane i noći provodi u tuzi i kaže da je nesretan. A ona mu tako dođe blizu.

I sljedeći bejt jeste uzdah hz. Mevlane:

O, često se zna desiti da voljena inkognito

dolazi pred nesretnog, ali on ne zna ljubavne igre!

Ovdje nas upućuje na jedan hadisi-šerif. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: U vašeg Gospodara, u danima vašeg vremena, (vašeg života) na ovom svijetu, imaju neki dahovi, trenuci puni mirisa i svježine, koje On šalje na zemlju kao dar vama; pa pazite na te trenutke da ih iskoristite, izađite im u susret, dočekajte ih, da uživate u njima.

Jer imaju i drugi dahovi. Esteizubillah: A da ih samo dašak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi povikali: „Teško nama, doista, smo sami sebi nepravdu učinili!“ (el-Enbija, 46)

Allah nikome ne čini nepravdu, ljudi to sami sebi čine.

Ono što oku daje lažnu sliku jeste naša lišenost,

a ono što srce prevrće i preokreće jeste zla sudbina.

Ono što oku daje lažnu sliku jeste naša lišenost, praiskonska lišenost: Ko je sretan, sretan je u majčinoj utrobi; ko je nesretan, nesretan je u majčinoj utrobi. A ono što srce prevrće i preokreće je zla kob. Sad će nam to pojasniti.

Kad je kameni kip vaša kibla postao,

prokletstvo i sljepilo vas je zasjenilo.

Kad ste se počeli klanjati materijalizmu, prokletstvo i sljepilo vas je zasjenilo. Zato ne vidite Istine, to ste vi izabrali. Nekad se klanjalo vidljivim, opipljivim kipovima, pa može neko reći da je to jedino idolopoklonstvo, ali postoje i apstrakni kipovi (idoli) kao što je vlast, položaj i sve što ide uz to – bogatstvo, imetak... Da nam Gospodar otvori oči pa da vidimo i da ne budemo na sedždi pred ovim kipovima, jer je Poslanik, s. a. v. s., u hadisu rekao: Propao je rob dinara i dirhema! Tj. zlata i srebra. I onda kao takav, normalno, da ne može vidjeti ova sjajna sunca pred sobom u vidu Božijih poslanika i Allahovih prijatelja, koji nisu daleko. Oni ljudi koji se klanjaju novcu ne razumiju i ne shvataju velike ljude, ulemu i šejhove, i ne znaju ocijeniti njihovu vrijednost. Njihov duhovni vid zastrt je i prekriven tamom gafleta i la'neta. Nekakvo prokletstvo ih prati!

U petom svesku Mesnevije, ako se bude živo i zdravo, doći će nam jedno kazivanje koje ćemo ovdje ukratko navesti da nam pojasni ovo što nam Mevlana kazuje. Jedne prilike sultan Mahmut Gaznevija, sultan ogromnog Gaznevijskog carstva, iznese jedan izuzetan biser koji je posjedovao i pozove vezira i pita ga: Šta misliš koliko vrijedi ovaj biser? Vezir ga pogleda pa kaže: Ovo je neizmjerno vrijedno! Sultan mu kaže: Razbij ga! Vezir će na to: O, vladaru! Ja sam prijatelj vaše riznice i vas samih, kako da takvu vrijednost slomim? Vladar se osmjehne i kaže: Uredu, i naredi da mu se donese počasna odora. Potom je pozvao sve svoje emire i svakom isto pitanje postavio. Svi su govorili isto o toj neprocjenjivosti bisera i, kome god je rekao da ga razbije, niko ga nije razbio govoreći slično kao i vezir: Kako da takvu štetu nanesem vladaru?! E kad je to došlo do Ajaza, koji nije ni emir ni vezir, nego je uživao jedno posebno mjesto zato što je bio poseban Allahov rob, pita njega sultan: Koliko vrijedi ovaj biser? I on isto kaže da je biser izuzetne vrijednosti, a i sve što je u našeg vladara, sve je to vrijedno. Sultan mu kaže da ga razbije, a Ajaz odmah, kao da je znao šta će biti, izvadi iz rukava dva kamena i zdrobi taj biser. Svi su skočili na njega ružeći ga šta je uradio. A onda nam, na usta Ajaza, hazreti Mevlana pojašnjava o čemu se radi: Ja nikada nisam okrenuo lice od našeg vladara prema kamenu. Njegova naredba je daleko vrednija od ovog kamena.

Preispitajmo se sad koliko naša nutrina žudi za ovim. Uzmimo primjer Izraelićana. Sve su to bili vjernici na jeziku! (Normalno, ne svi. Bilo je i među njima onih odabranih koji su Musaa, a. s., slijedili na pravi način.) Ali, dosta ih je bilo, kako ajeti-kerim kaže „čija su srca nadojena zlatnim teletom“. I vidite samo je trebalo malo, 40 dana, da ode Musa, a. s., na Turi Sina, na razgovor sa svojim Gospodarom, i oni su već napravili zlatno tele! Ono što je bilo u njihovim srcima manifestiralo se u pojavnom svijetu u liku zlatnog teleta. Ako je to tako u nama, ako to preovladava, ako tome dajemo vrijednost – razumljivo da pored nas mogu prolaziti najbolji Allahovi robovi, mi ćemo se izigravati s njima i na takav način pripremiti svoju propast i na ovom i na onom svijetu.

Prvi dio 65. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 6. 10. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.