„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2628-2668/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah

Rabbi-šrahli sadri...

 

 Naslov večerašnjeg dersa:

ŠTA ZNAČE TI PRIMJERI: SLIJEPI KOJI DALEKO VIDI; GLUHI KOJI DOBRO ČUJE I GOLI S DUGIM SKUTIMA

Sad nam hz. Mevlana pojašnjava ono što je prošli put kazivao.

Znaj, gluhi – to je nada, koji čuje za smrt drugih

a ne čuje i ne osjeća (blizinu) svoje smrti

jer još nije vidio (ni doživio) svoj prelazak.

To su ljudi koji svakodnevno i slušaju kako odlaze ljudi s ovoga svijeta i gledaju kako ih napuštaju komšije i članovi porodice, ali im duga nada, nada u dug život govori: to se nekome drugom desilo, nije njima, i tako zaboravljaju da je to najveća pouka za one koji pouku traže. I u hadisi-šerifu se kaže: Smrt tvoga komšije – pa dosta ti je to kao pouka! Gluhi u ovom primjeru išareti na ovakve ljude koji su toliko zabavljeni materijalnim da tjeraju tu misao od sebe, mada znaju da i sami moraju proći kroz ta vrata, vrata smrti.

Doći će nam, ako Bog da, jedno kazivanje u Mesneviji gdje hz. Mevlana navodi kako šejtan prilazi ljudima i kako im svoje vesvese plasira, upravo preko ove duge nade. Vidjevši da je čovjek izabrao put Allahovog zadovoljstva, šejtan mu počne suflirati: Pa ima još vremena, de uzmi i ovo drugo što ti se nudi, stići ćeš ti sve... Ako ga čovjek posluša, ode onda život u jednom drugom smjeru, jasno nam je gdje i kuda. Da nas Allah sačuva! A znamo i za onaj primjer kad je Poslanik, a. s., na zemlji nacrtao jedan pravougaonik, a onda povukao jednu liniju posred pravougaonika, koja je izlazila van njega, a onda dosta linija okomito na tu koja je dijelila pravougaonik. Pa je onda to pojasnio: Taj pravougaonik (je l' de, ima svoju granicu), e to je ono što je nama određeno koliko ćemo provesti na ovom svijetu. Sad ove male linije koje na ovu srednju i odozgo i odozdo udaraju, to su udarci i iskušenja sudbine, pa ako te maši jedan, neće drugi. A ova linija koja izlazi van tog okvira je duga nada. Moglo bi se reći da je to ubitačno oružje u rukama šejtana! Eto, to je objašnjenje gluhoće, odnosno gluhog koji „dobro“ čuje...

Slijepac – to je pohlepa. Dlaku po dlaku

prati ajbove svjetske i raspreda ih od sokaka do sokaka.

(Uživa da otkriva tuđe ajbove, sramote i mahane.)

Jednu zerru svoga ajba njegovo slijepo oko

ne vidi, premda on ajbove (drugih) istražuje.

E vidite šta nam je sad ovdje otkrio hz. Mevlana. Šta je slijepac, ovaj koji „daleko“ vidi, to je pohlepa.

U jednoj predaji se kaže da je u toku Miradža, kad je Poslanik, a. s., bio u Hakkovom hadretu, u Njegovoj blizini, da mu je Uzvišeni pojasnio kome daje mudrost. Pa mu je rekao da će osobu koja čuva svoj stomak, dakle gladuje, uzimajući tek toliko hrane koliko je potrebno čovjeku da ostane u životu, da mu kičma bude prava, takvog koji tako živi i čuva svoj jezik, (a preko jezika ide upravo ova bolest gibeta, prenošenja riječi) podučiti mudrosti. Ako bude od nevjernika (vidite, ovaj nam hadis govori da ima i nevjernika koji su mudri), ta mudrost će biti dokaz protiv njega (znači neće se okoristiti tom mudrošću – nikakve fajde po njega neće biti). A ako bude mumin, ako bude od istinskih vjernika, e onda će ta mudrost za sobom povući svjetlost, dokaz, lijek i rahmet. I to će za sobom povući i ovo: spoznat će ono što nije znao i vidjet će ono što nije vidio.

E slušajte sad šta se kaže: Prvo čemu ću ga podučiti je to da ću mu pokazati njegove mahane i učiniti da se zabavi s njima, a ne da vodi računa o ajbovima, mahanama drugih. Onda ću mu dati tako temeljno znanje da mu šejtan niotkuda neće moći prići; pa ću ga upoznati sa šejtanovim varkama i varkama njegovog nefsa, pa nefs neće imati puta prema njemu (neće nefs moći zagospodariti nad njim). Vidite ovdje, prvo čemu će podučiti mudru osobu, prije nego što mu pokaže ono što nije vidio i uputi ga u ono što nije znao, jeste to da će ga zabaviti s njegovim vlastitim mahanama...

Slijepac – to je pohlepa! Grabimo da što više nakupimo: Moje, meni, Ja!, i onda pogledajmo, ali pošteno, naše odnose u braku, u prijateljstvu, u poslovanju... Kako to izgleda? Svakodnevno smo i mi sami u tom kolu, a vidimo kako i drugi u to upadaju i šta se sve dešava. Ako ste bili u prilici da vam dođu dvojica ili dvoje pa počnu da govore o svom halu – nesporazumu, vidjet ćete kako se i jedna i druga strana čudi onoj tamo strani. Kako ova (Moja!) strana sve lijepo donosi na mjesto, kako daje sve od sebe, a ona druga (njegova ili njena) ne zna da uzvrati na tu (Moju!) plemenitost?! Tako se navode argumenti kako ona druga strana ne razumije ovu, pogotovo je to izraženo u bračnim razmiricama, onda u poslovanju, šta poslodavci rade... Kad priča radnik, onda ćete čuti da poslodavci izrabljuju radnike, kako ne ispunjavaju obaveze prema državi itd. Onda druga strana (poslodavci) kaže kako su oni (radnici) nezahvalni, kako oni njima izlaze u susret i da nikad nije bilo bolje ljudima (radnicima) i tu nema izlaza iz ove zavrzlame. Pogledajte kroz ovaj bejt šta nam je rekao: Čovječe, ispitaj se! Pohlepa je u pitanju. Ona ti je spustila perdu i ti, umjesto da se zabaviš svojim mahanama, ti se baviš mahanama drugih. A evo hz. Mevlana nam kaže šta je problem. Ako je to tako na terenu, nek znaš, čovječe, ti si od ovih pohlepnih ljudi koji hoće sve da posjeduju!

Da se opet sjetimo onih riječi Hadži Hafizovih, bio sam tad sam kod njega, a to je bilo prije rata, i kaže mi: Ako u Bosni ima 4 miliona muslimana, četiri su mumina, četiri istinska vjernika! Vidjeli ste prošli put kad hz. Mevlana kaže: Ako u gradu, šeheru, nema nijedan mumin, pa tu ni pola čovjeka nema! On kaže tako. Ja onako u čuđenju kažem: Hadži Hafize, kako to?! On mi kaže: Milion muslimana, jedan mumin!

Kad danas pokušam sagledati tu poruku, dva mi hadisi-šerifa padnu na pamet. U jednom se kaže: Nećete bit mumini sve dok svome bratu ne budete željeli i voljeli ono što želite i volite sebi! Evo jednostavnog testa, odmah možemo vidjeti jesmo li od tih. Jer ako bismo ovo imali na umu, zar bismo mi nekom zulum učinili ili oštetili nekoga nekakvim ugovorima koji nas vežu?! Da li bismo to uradili? Drugi hadisi-šerif: Nećete biti mumini sve dok vaša heva, vaša hoća, vaše žudnje, vaši hirovi, ne budu slijedili ono s čim sam ja došao. Evo, odmah možemo vidjeti jesmo li spremni i da li to radimo. I onda bismo, biiznillah, izašli iz ove opasnosti.

Ali da sad ovo ne uzmemo kao jedan argument pa da napadamo druge ljude. Nego sjetimo se ove predaje. Kaže nam hz. Imami Džafer, r. a.: „Vjerovanje ima 10 deredža, 10 postaja, poput stepenica kojim se vjernik penje. Pa ako si se popeo na drugu stepenicu, nemoj onome ko je ispod tebe, dakle na prvoj stepenici, reći: Nisi ništa postigao, nema ništa pri tebi! Nemoj to tako da uradiš, nemoj da ga gurneš da tebe ne bi gurnuo Onaj koji je iznad tebe, i tako sve, kaže, do desetog. Znači, ti koji si na trećoj, pazi sad na onog koji je na drugoj, na prvoj, nećeš ga ponižavati, nego ćeš mu pružiti ruku i probati ga biiznillah izvući milostivo na svoju postaju, na tu stepenicu na kojoj se ti nalaziš. I nemoj da ga teretiš onim što ne može da nosi jer će ga to slomiti. A ako slomiš mumina, morat ćeš ga i uspraviti.“ Dakle, nećemo i ovo uzeti kao argument i napadati jedni druge, jer smo, ako Bog da, čim smo ovdje došli i potrudili se, trebalo bi da već imamo temelje dina. Upisali smo se, da kažemo, u tu kategoriju vjernika, ali evo, ako sad želimo da se obistinimo kao istinski Allahovi robovi, vodimo računa je li pri nama prisutna ova nada i onda nas ona čini gluhim pored oštrine sluha koji imamo. Ili je pohlepa u pitanju i onda smo slijepci za svoje ajbove, a vidimo samo tuđe, pa ćeš jednom možda i reći: Vidim, svi su drugi propali, a ja jedini sam čist! Neuzubillah!

Hazreti Alija, r. a., rekao je: „Ko obrati pažnju na svoje mahane i njih nastoji izliječiti i odstraniti, tome čovjeku ne ostaje vremena da gleda na tuđe mahane i da njih istražuje.“

Treća kategorija:

Goli se boji da mu skute ne odrežu,

Zar se skuti golog čovjeka režu?

Dunjalučki čovjek je muflis i uplašen.

Ništa nema a od lopova zazire.

Čovjek je na dunjaluk došao go, s dunjaluka odlazi go. Onaj imetak koji je stekao, ili prisvojio, ili oteo, i kojim se on busa u prsa govoreći: „Moj imetak, moje blago!“ – sve to mora ostaviti! Kad pravo pogledamo – ne treba se bojati lopova, jer je čovjek svakako muflis – nema ništa svoje!

Dunjalučki čovjek je muflis, kokuz, bankrot i uplašen – ništa nema, a od lopova zazire! To je kategorija koja je nešto prisvojila, oduzela ili na bilo koji način stekla i sad govori: Ovo je moje, ovo meni pripada, ovo sam ja zaradio svojim znanjem! Znamo da je Karun tako govorio: Ovo je sve posljedica mog rada, moje pameti, mog znanja i vidjeli smo gdje je Karuna to odvelo, da bude progutan od zemlje i on i to sve što je nagomilao. A toliko je nagomilao da su ključevi od njegovih riznica bili teški nositi većoj skupini ljudi. Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. „Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!“, govorili su mu ljudi iz naroda njegova – „i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ „Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim“, govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. „Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!“, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, „on je, uistinu, presretan.“ „Teško vama!“, govorili su učeni, „onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.“ I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovom mjestu, stadoše govoriti: „Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?“ Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj. Onaj ko učini dobro djelo dobit će deseterostruku nagradu za njega, a onaj ko uradi zlo – pa, oni koji budu zlo radili bit će tačno prema zasluzi kažnjeni. (el-Kasas, 74–84)

Dakle, ništa nemaš, čovječe; samo pravilno shvati sve što je pri tebi i znaj – to ti je posuđeno. Gospodar ti je to dao. Ako to tako shvatiš, onda nema problema. Kad dođe vakat da treba to vratiti Onome kome i pripada, ti ćeš to lahko uraditi. Ali je problem kad si rekao da je to Moje. E onda, kad dođe vakat rastanka s tim, eto onda tragedije.

On je (čovjek) go došao i go odlazi, a od brige

da ne bude pokraden, jetra mu krvari.

Vidite kako lijepo govori hz. Mevlana: Go si došao i go odlaziš. A briga te mori da ne budeš pokraden, jetra ti zbog tog krvari. E sad pogledajmo malo i u sebe, ima li toga pri nama... Pogledajte ljude koji, što bismo mi rekli, sve imaju na ovom svijetu, sve što požele, a jetra im krvari unutra. Čudimo se što su nezahvalni ti ljudi, što su nezadovoljni, jer koliko god ima, njemu je malo. To je dokaz nezahvalnosti, i normalno, sve mu se to urušava. I život mu prođe u ovakvoj brizi. Moglo bi se reći da, suštinski, nisu ni živjeli.

Nedavno sam pročitao jednu interesantnu zgodu, jednu priču. Jedan doktor, Nijemac, Servan David, Servan Šnajder, proveo je dugi niz godina pomažući savjetima ljude koji su obolili od karcinoma, od teške bolesti i vodio je dnevnik o tim svojim pacijentima. Tu on navodi jedan primjer: mladić od četrdesetak godina obolio je od teške vrste karcinoma, pluća su bila u pitanju. I sad, došao kod njega i on mu kaže: Bilo bi lijepo kad bi mogao da se zabaviš nečim što bi te osnažilo u ovom tvom stanju. Tako je kako je, ali da se nekako probaš trgnuti iz toga, ja ti predlažem da se nečim zabaviš... Mladić mu odgovara: Ne postoji nikakva utjeha za mene! Obično tako reaguju ljudi koji nemaju ukorijenjenost u dinu, pa možete zamisliti kako im je u tom halu. Međutim, ipak je došao kroz sedam dana na razgovor sa doktorom. Doktor mu kaže: Ne možemo danas razgovarati o tvom halu, jer sinoćnje nevrijeme je prouzrokovalo štetu na jednom zidu mjesne crkve pa su me zovnuli da im pomognem. Ali pošto i ti ništa kvalitetno nemaš da te zaokuplja, mogao bi sa mnom krenuti. I on je krenuo pa su taj oštećeni zid poduprli njih dvojica, a s njima je bilo još šest ljudi i zaštitili su ga. Ali, oštećenje je bilo takvo da je zahtijevalo da se i sutra opet dođe kako bi se taj zid prezidao da ne bi bilo još kakve veće štete. I oni se dogovore da i sutra dođu, pa su tako i uradili i taj zid fino popravili. Svećenik te crkve kaže im: Svi su nam zidovi dobro ugroženi. Iskazao je jednu brigu za stanje crkve. Doktor i mladić se pogledaju i kažu: Evo, mi ćemo nastaviti dalje pomagati, da se to fino sanira. I nekoliko drugih ljudi je dolazilo, ali pošto su bili zaposleni, nakon sedam dana ostaju sami doktor i ovaj mladić, i oni nastave dalje raditi. Potrajalo je to šest mjeseci; sve se to lijepo završilo, i kad je taj svećenik htio da tu jednu misu zahvalnicu održi, vezano za te ljude, pogotovo za njih dvojicu, mladić nije mogao da prisustvuje, jer mu se zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Smješten je u bolnicu i navečer dolazi doktor da pita za njegovo stanje. Kažu mu da još koji sat možda može biti na životu. David Servan odluči da provede s njim te posljednje časove. I kaže, u zoru, kad je mladić već bio blizu da ide s ovoga svijeta, kaže doktoru: Doktore, hvala Vam puno. Vi i ne znate koliko ste za mene uradili. I onda mu objašnjava šta je to – tih nekoliko dana dobročinstva, to mu je spasilo život; njegov život je, u tim posljednjim danima na ovom svijetu, dobio smisao – spašen je i nije besmislen. Pogledajte šta se desilo toj osobi! U tom trenutku rastanka s ovim svijetom on je potpuno bio svjestan ispraznosti cijelog života i mogao je sebi da kaže: Pa nisam ga ni živio, on je prošao pored mene. Ali nešto je uradio za drugog i odmah mu je život dobio smisao. (A znate u hadisu Pejgamber, a. s., kaže: Najbolji su od vas oni koji najviše dobra drugima urade.) I nije ovdje bitno ko je taj drugi, nema on nikakve boje, nikakvog predznaka – drugima, znači – Božijim robovima! Uradio je to i vidite da se u njegovom srcu uspostavila veza s onim onostranim i zato sad i može da kaže: Spasili ste mi život!

Ja, Rabbi! Pomozi nam da ne budemo od onih pored kojih će život proći, pa da tek na kraju saznaju da ga nikad nisu ni živjeli, ili da nismo ni kročili u život, kako kaže Seneka. Jer koliko god vikali da je nešto naše, moje, i zdebljali se poput slona, kako nam prošli put reče hz. Mevlana, valja nam proći kroz ta vrata smrti i sve ostaviti.

U vaktu njegove smrti, kad ga oni oko njega budu oplakivali,

duša će mu se smijati nad tim svojim strahom.

Smijat će se što se on za života brinuo, strahovao i drhtao nad svojim imetkom.

Da se prisjetimo ovdje jednog stiha, neki ga pripisuju hz. Aliji, a neki ocu hz. Mevlane Behauddinu Veledu. Nekoliko puta smo ga citirali, pa da ga opet ponovimo: O, ti čovječe koji si – kad te je majka rađala, i kad si dolazio na ovaj svijet – zaplakao (i tako plačem oglasio svoj dolazak), a ljudi oko tebe nasmijani i veseli radosno dočekivali tvoj dolazak, – nastoj, trudi se i žudi za takvim djelima, koja će ti duši pružiti zadovoljstvo i tebe, u času tvoje smrti, kad ljudi oko tebe budu plakali (žaleći te) – učiniti nasmijanim i radosnim.

Dakle, trudi se, nastoj – radi, daj sve od sebe što možeš! Ono što možeš, ili sanjaš da možeš, započni. Odlučnost je blagostanje, moć i čarolija, tako je Goethe vrlo lijepo rekao.

Tog časa bogataš će shvatiti da pri njemu nema zlata.

Također, pronicljivi će shvatiti da je ostao bez talenta.

Tj. da su se varali kad su na dunjaluku svoje umne snage i duhovne darove trošili na dunjalučke probleme i u tome gubili dragocjeno vrijeme.

Kao dječije naručje puno glinenih komadića,

nad kojim ono drhće, poput posjednika imetka.

Ti su ljudi poput djece koja u svoje skute, skupe komadiće razbijenog čanka ili činije: oni te komadiće cijene, ljubomorno čuvaju i gledaju kao svoje blago, kao svoju riznicu. I oni te slomljene dijelove, krhotine, drže poput blaga u svom naručju.

Ako mu oduzmeš komadić, počne plakati.

Ako mu ga opet daš, počne se smijati.

(Eto kako opisuje ljude koji su ovakvog stanja.)

Pošto dijete još nema odjeće znanja i razbora,

njegov plač i smijeh nema važnosti.

Nema odjeće znanja razbora, da zna razlikovati šta je dobro, a šta loše. Šta je vrijedno, a šta bezvrijedno. Njegov plač kod umnih, pametnih ljudi, nema važnosti. Misli na matoru djecu.

Prvi dio 62. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 15. 9. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.