Mehmed Zaimović u bijelom platnu vidio je duhovnost i dio Kozmosa

Akademik Mehmed Zaimović (Tuzla, 1938. – Sarajevo, 2011.) cijeli niz godina bio je zapaženo prisutan na bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj likovnoj sceni. Sudjelovao je na više od pet stotina grupnih izložbi i imao više od šezdeset samostalnih predstavljanja.

One se kreću od gostovanja na izložbi ULUBiH-a davne 1961. godine u Splitu i prve samostalne izložbe u Salonu „Lik“ u Sarajevu 1964. godine, preko sudjelovanja na najznačajnijim bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim izložbama (Sarajevski salon, Trijenale likovnih umetnosti u Beogradu, Izložba jugoslavenske grafike u Zagrebu, Međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci, Banjalučki jesenji salon...) do sudjelovanja na uglednim međunarodnim likovnim manifestacijama i predstavljanjima tadašnje jugoslavenske umjetnosti u svijetu (New York, Modena, Copenhagen, Paris, Aleksandrija, New Delhi, Tokio, Stockholm, Washington, Mexico, Istanbul, Madrid, Lisabon, Rabat, Doha...).

Mehmed Zaimović u ateljeu

Na izložbi tri umjetnička udruženja BiH (Udruženja umjetnika likovnih umjetnosti, Udruženja umjetnika primijenjenih umjetnosti te Asocijacije arhitekata BiH), upriličenoj povodom šestog aprila - Dana oslobođenja grada i jubileja Collegium artisticuma u Sarajevu, Akademiku Mehmedu Zaimoviću dodijeljen je Grand prix 2010. za umjetnički opus.

Likovna kritičarka i historičarka umjetnosti Aida Abadžić-Hodžić, pišući o njegovom životu, ustvrđuje da se posljednjih desetak godina Zaimovićeva života osjećalo postepeno smirivanje i povlačenje umjetnika ove generacije, ali da je neosporno kako u velikom opusu ovog slikara, u njegovim brojnim nagradama i priznanjima, u širokom rasponu njegovih likovnih interesa i vrlo osobitom i uvijek budnom istraživalačkom naponu, bosanskohercegovačka suvremena likovna umjetnost bilježi iznimnu ljudsku i umjetničku avanturu. 

Njegovi poznanici i kolege slikari svjedočili su da se nikada nije oporavio od pogibije sina tokom Opsade Sarajeva, mladog pisca Karima Zaimovića. Do smrti pratila ga je tuga i bol s kojom se teško nosio. 

Mehmed Zaimović je o svojem djelu govorio da postoje slikari koji rade brzo. „Ja ne radim tako. Taj proces nastanka se ne može i ne treba objašnjavati. To duhovno što se naseljava u tom bijelom prostoru koji je vama jedan dio Kozmosa, nosi vaša saznanja, poimanja i sve se to u jednom trenutku slijeva u vaše djelo, vi ste samo izvršilac toga“, rekao je Zaimović o procesu nastanka svojega djela te dodao o onima koji su utjecali na njegovo slikarstvo.

„Ja sam jako volio Behaudina Selmanovića, a potom i Voju Dimitrijevića i Micu Todorović koji su bili moji profesori i od kojih smo mnogo naučili, i u umjetničkom i u ljudskom smislu. Družio sam se i sa brojnim kolegama iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, i slikarima i historičarima umjetnosti – kao što su Ciuha, Murtić, Buić, Veličković, Protić, Ćelić, Milosavljević, Bek, Ambrozić, Kržišnik, Medved...“, rekao je Zaimović.