Međunarodni sudovi osudili su za ratne zločine samo dvije žene: jedna od njih bila je predsjednica RS-a

Jednog jutra u kasno proljeće 1996. godine snimala sam u dvorištu crkve na Palama, ratnom glavnom gradu RS-a, kada sam primijetila prilično smrknutu stariju ženu. Nosila je cipele na petu i suknju neodređene boje koja je padala ispod koljena. Preko ruke joj je bila navučena velika torba. Poput mnogih srednjoevropskih žena određene dobi, izgledala je poput nečije bake.

Bila je tako obična da uopće nisam shvatila o kome se radi dok mi prevoditeljica nije šapnula u uho: “To je potpredsjednica, Biljana Plavšić! Idemo tražiti intervju.” Nekoliko sati kasnije bili smo u mračnom bloku u kojem je bio smješten njezin ured, pokušavajući smisliti kako je na taktičan način pitati o genocidu.

Rat je završio Dejtonskim sporazumom sedam mjeseci ranije, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužio je predsjednika Srpske Radovana Karadžića, bivšeg psihijatra s karakterističnim valom sijede kose, za zločine protiv čovječnosti i genocid. NATO trupe su mu navodno češljale Srpsku. Je li znala gdje je predsjednik? Pitala sam Plavšić. Možemo li ga vidjeti? Nestala je u susjednoj sobi vraćajući se nakon nekoliko minuta. “Vidjet ćemo se sutra u 14.30”, rekla je.

Moje najsnažnije sjećanje na intervju s Karadžićem, koji se dogodio mimo kamera u tvornici na periferiji Pala, jeste zdjela šumskih jagoda postavljena na stol između nas. Komentirala sam kako su ukusne. “Sada ih je teže prikupiti zbog nagaznih mina”, primijetio je, kao da su mine neka vrsta trnovite biljke koja je neobjašnjivo niknula na poljima Bosne.

Kao i većina novinara, i mi smo mislili da je Karadžić vođa, a Plavšić pokretač strave koju su bosanski Srbi namijenili Muslimanima i Hrvatima u svojoj kampanji da “etnički očiste” ono što su vidjeli kao srpsku zemlju. To gledište osporavaju u knjizi Žene kao ratnim zločinci autorice Izabela Steflja i Jessica Trisko Darden. “Žene ratni zločinci ostaju neprimijećene”, tvrde oni, “jer njihovo samo postojanje dovodi u pitanje naše duboko prihvaćene pretpostavke o ratu i ženama”.

Plavšić je, ističu Steflja i Trisko Darden, bila član Vrhovne komande VRS-a. Napominju da je u njezinoj optužnici MKSJ-a stajalo da su “snage bosanskih Srba ubile približno 50.000 nesrba, oko 1.000 ljudi držale u zatočeništvu u 400 zatočeničkih objekata i uništile više od 100 džamija i katoličkih crkava”. Optužena je po devet tačaka, uključujući genocid i ubistva, kao i kršenje običaja ratovanja. Ali moj prvi dojam o njezinu izgledu, “nečija baka”, bio je osnova njezine odbrane. “Plavšić je upotrijebila rodne norme za razvodnjavanje svoje zastupljenosti u ratnim zločinima i pregovaranje o povlaštenom tretmanu pred MKSJ-om”, primjećuju Steflja i Trisko Darden, a većina optužbi protiv nje je povučena. U većini kultura ljudi su sentimentalni prema bakama, majkama i tetkama. I ne pomišljamo da su one ratni zločinci. Osim što ponekad zaista jesu.

Rat je uvijek bio prvenstveno muški posao. Posljednjih su godina, međutim, književnici pokušali spasiti žene na prvoj liniji iz mraka u koji su ih bacile tradicionalne historije. Biografije ženskih špijuna, žena-vojnika i ratnih dopisnica sada se nalaze na policama pored generala i drugih muških ratnih vođa. Kompenzirajući ranije historičare koji, poput tadašnjih muškaraca, često nisu primjećivali da su tamo žene, a kamoli šta su radile, ove revizionističke knjige često žele dokazati da žene mogu pokazivati ​​tradicionalne muške vrline poput hrabrosti i odlučnosti.

Rjeđe se prizivaju bezobzirnost i okrutnost. Očigledna rijetkost ženskih mučitelja i ubica izaziva određenu fascinaciju, vidimo ih kao likove poput Lady Macbeth, nježnih ruku zamrljanih krvlju, posebno transgresivnih zbog njihova spola. Postavlja se uznemirujuće pitanje: Postoji li više žena ratnih zločinaca nego što mi znamo o njima, a koje nikada nisu procesirane?

U nacističkoj Njemačkoj, prema nekim procjenama, najmanje 3.500 žena služilo je kao čuvarica logora, a 10.000 kao pomoćnice SS-a. Između 1945. i 1949. godine dvadeset i jedna žena pogubljena je zbog ratnih zločina, ali hiljade drugih izuzete su od optužnice Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu jer je zaključeno da “službenici, sekretari i ostalo pomoćno osoblje niskog nivoa nisu prijetnja poratnom njemačkom društvu”, pišu Steflja i Trisko Darden. “Pretpostavljalo se da žene kao kategorija nisu rizik.”

Profesorice navode rad Wendy Lower, koja je napisala: “Vrlo je malo žena procesuirano nakon rata; još ih je manje osuđeno. Svjedočenje preživjelih, često jedini dostupni dokaz, nije se smatralo dovoljno jakim, a mnoge se optuženice, posebno one koje su izgledale matronski i krotko, nisu činile sposobnima za takva zlodjela. Fizički izgled žena i rodni stereotipi koje su držali uglavnom muški istražitelji i sudije obično su radili u korist ženskih počinitelja, čija su djela u nekim slučajevima bila kriminalna kao i ona njihovih muških kolega.”

Steflja i Trisko Darden tvrde da, “unatoč nedostatku odgovornosti za većinu žena koje su učestvovale u holokaustu, žene ratne zločinke iz cijelog svijeta i dalje pronalaze i izvode pred lice pravde”. No savremenih slučajeva malo je, otuda i sažetost njihove knjige koja se usredotočuje na samo četiri. Prva je Plavšić, koja je naslijedila Karadžića na mjestu predsjednika RS-a u julu 1996. godine i bila jedina žena među 161 optuženikom MKSJ-a. Druga je Pauline Nyiramasuhuko, ministrica u vladi Hutua koja je izvršila genocid u Ruandi 1994. godine i druga žena koja se suočila s modernim Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene u Ruandi. Plavšić i Nyiramasuhuko posebna su kategorija, drugačije od Lynndie England, Amerikanke koja je sudjelovala u mučenju zatočenika u zatvoru Abu Ghraib.

Lynndie England, dvadesetogodišnja pripadnica američkih vojnih snaga, postala je poznata nakon što je uslikana dok na uzici drži zavezanog iračkog zatvorenika u Abu Ghraibu 2003. godine. Bila je jedan od jedanaest vojnika optuženih za ratne zločine zbog zlostavljanja u zatvoru i jedna od četvero koji su izjavili da nisu krivi. Njezini su advokati prihvatili ono što Steflja i Trisko Darden nazivaju “rodno odbranom”, tvrdeći da je bila sa svojim dečkom Charlesom Granerom, vojnikom koji je smislio nove načine mučenja i ponižavanja iračkih zatvorenika, kako bi ih navodno “omekšao” za ispitivanje. Pokušavajući mu udovoljiti, tvrdili su njezini advokati, ona je pristala na sve to. Osuđena je na tri godine zatvora, uz oduzimanje čina i nečasno otpuštanje.

England je privukla više pažnje od bilo kojeg drugog američkog vojnika u Iraku, uključujući Granera, iako je on bio kolovođa i dobio najtežu kaznu. England, u to vrijeme trudna, bila je predstavljena kao “kurva” i “čudovište”. U intervjuu datom gotovo dvije godine nakon što je puštena iz zatvora izjavila je: “Ono što se dogodi u ratu, dogodi se. Slučajno je uslikano i objavljeno.” Autorice knjige primjećuju da se njezini izrazi žaljenja “dosljedno usredotočuju na utjecaj objavljivanja fotografija, a ne na djela zlostavljanja koja su dokumentirali”.

Kada se Plavšić pojavila pred ICTY-jem kako bi odgovarala za svoje postupke tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, sarađivala je s Tužiteljstvom, za razliku od svojih muških kolega, koji su ICTY koristili kao platformu za unapređivanje svojih srpskih nacionalističkih stavova. Nakon što je priznala krivnju za samo jednu tačku optužnice, za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, povučene su ostale tačke optužbe, uključujući dvije tačke po kojima je bila optužena za genocid. Puštena je prije isteka kazne, zbog dobrog ponašanja, u oktobru 2009. godine, nakon što je odslužila dvije trećine od jedanaest godina zatvora, koliko joj je presuđeno.

Dvoje političara uključenih u stvaranje Dejtonskog sporazuma, Madeleine Albright, koja je tada bila američka ambasadorica pri UN-u, i Carl Bildt, tada specijalni predstavnik EU-a, svjedočili su i za Tužiteljstvo i za odbranu u Haagu. Željeli su predstaviti Plavšić kao osobu pomirenja, vjerujući da bi to pomoglo u održavanju mira u regiji. Složili su se s argumentacijom odbrane Biljane Plavšić da je ona bila “poslušna i kreposna žena” koja je, iako je obavljala niz visokih funkcija i bila pripadnica Vrhovne komande VRS-a kada je počinjena većina ratnih zločina u Bosni, bila prevarena od strane muških kolega koji su to od nje skrivali.

Na sudu se Plavšić požalila da su je muške kolege ismijavale jer nije imala djece i stoga nije bila prava žena niti muškarac. “Prema njihovom razumijevanju, u vrijeme prije rata, a posebno tokom rata, nema mjesta za ženu”, rekla je žaleći se na “nepoštenje i nepoštovanje” s kojim je bila tretirana.

Ipak, pažljivo kalibrirano pokajanje koje je Plavšić pokazivala tokom suđenja suprotstavlja se memoarima koje je napisala tokom izdržavanja kazne, u kojima se ne kaje. Predstavljajući se u knjizi kao “majka srpske nacije”, ona promovira ekstremne nacionalističke stavove koje je ostavila po strani za vrijeme svog suđenja. Najzabrinjavajuće je to što ona sugerira da su Bošnjakinje koje su silovali srpski vojnici bile kurve, a dokaz je da su bile “napadno našminkane” i da su javno govorile o onome što im se desilo. Bile su to, piše ona, “žene koje nisu doživjele užas silovanja, ali shvatile su da bi za patriotsku laž mogle zaraditi puno novca i vidjeti svijet”. Suprotno tome, ističu Steflja i Trisko Darden, Plavšić u svojim memoarima tvrdi da su Srpkinje koje su bile silovane “legitimne” žrtve, što dokazuje činjenica da su bile previše traumatizirane da bi o tome razgovarale.

Posebno je uznemirujuće razmotriti ove primjedbe nakon čitanja knjige koju je napisala britanska novinarka Christina Lamb Naša tijela, njihov front: Šta rat čini ženama. Lamb naglašava kako strašnu cijenu žrtve silovanja plaćaju zbog progovaranja o svojim iskustvima, ali objašnjava da se sve veći broj žena osjeća prisiljenima razgovarati jer zna da je ženska šutnja pridonijela previdima seksualnog nasilja u ratovima. “Imena ovih žena nećete naći u historijskim knjigama ili na ratnim spomenicima pored kojih prolazimo na našim željezničkim stanicama i gradskim središtima”, piše ona, “ali za mene su oni pravi heroji”.

Seksualno nasilje uobičajeno je u sukobima, ali rijetko je zabilježeno, niko ne zna koliko je žena silovano u ratovima dvadesetog stoljeća, dijelom zato što je malo žrtava bilo spremno govoriti o tome. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu postao je 1998. godine prvi međunarodni sud koji je silovanje označio kao ratni zločin. Iako su neke Hrvatice i Srpkinje, te nekoliko muškaraca silovani tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, velika većina žrtava bile su Bošnjakinje. One s kojima je Lamb razgovarala rekli su joj da je grupno silovanje bilo toliko često da su neke žene oduzele sebi život. Kćeri su silovane pred roditeljima. Značajno je da je gotovo polovica muškaraca kojima se sudilo na MKSJ-u bila optužena za silovanje. Cilj je, piše Lamb, “bio trostruk – poniziti neprijateljske žene, traumatizirati bosansko stanovništvo i prisiliti ih da odu, a također promijeniti demografsku ravnotežu”.

Lamb ističe da su u Ruandi imali sličan cilj jer su 1994. godine provodili kampanju silovanja protiv Tutsija. Seksualno nasilje obično se smatra jedinstvenim muškim zločinom, ali jedna od osoba optuženih za silovanje u Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu (ICTR) bila je Pauline Nyiramasuhuko, ministrica za porodicu i ženski razvoj. Tokom genocida ohrabrila je svog sina Arsènea Shaloma Ntahobalija i njegovu bandu ubica da siluju Tutsi žene u gradu Butare i oko njega.

Nyiramasuhuko je jedina žena kojoj je međunarodni sud ikada sudio i osudio zbog silovanja kao zločina protiv čovječnosti i jedina žena koja je ikada osuđena za genocid. Njezin je slučaj privukao pažnju medija jer je bio šokantan i bez presedana. Godine 2011. godine Tribunal ju je osudio po sedam optužbi, a i ona i njezin sin osuđeni su na doživotni zatvor (kasnije im je kazna smanjena na četrdeset i sedam godina svakome).

U Butareu mi je nekoliko žrtava silovanja reklo da je organizirala blokade cesta na kojima su žene iz plemena Tutsi odvlačene iz vozila i odvožene na silovanje od strane njezina sina i pripadnika Hutu milicije. “Nosila je vojničku uniformu i izdavala naredbe”, rekao je jedan od svjedoka. Nakon rata je pobjegla preko granice u Zair (danas Demokratska Republika Kongo), gdje je radila za “Caritas”, dobrotvorno krilo Katoličke crkve, u blizini grada Bukavu. Njezin je posao, kako je rekla, bio čuvati siročad.