Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Njemačka je bila podijeljena u četiri okupacijske zone, svakom od njih upravljala je jedna pobjednička zemlja. Postojale su američka, sovjetska, engleska i francuska zona. I svaka je zona prolazila kroz proces denacifikacije. Ovom se inicijativom nastojalo iskorijeniti nacizam iz njemačkog naroda i države. Godine 1946. formiran je Saveznički kontrolni odbor, koji je bio zadužen za vođenje ovog procesa. Uspostavljeno je pet kategorija, u prvoj su bili ključni nacistički zločinci, visokopozicionirani nacisti optuženi za genocid, a u posljednjoj obični činovnici kojima nije bilo oduzeto pravo na rad.

Koliko je proces bio uspješan, bilo je jasno već 1950, kada se odnos Nijemaca prema Hitleru drastično promijenio. Njemačka je prihvatila moralnu odgovornost za ono što se dogodilo između 1933. i 1945, prihvatila je plaćati odštetu žrtvama holokausta.

Godine nakon rata bile su izuzetno teške za Njemačku, zemlja je bila u dugovima koje je bilo nemoguće platiti. Međutim, sve se promijenilo 1953. godine, u kojoj su takozvanim Londonskim sporazumom Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska promijenile svoju politiku i oprostile njemačkoj zemlji značajan dio dugovanja. Razlog? Hladni rat se zahuktao i trebala im je zemlja koja će im biti saveznik u borbi protiv komunizma i širenja utjecaja SSSR-a.

Nakon što je Führer ispalio sebi metak u glavu, Njemačka je bila u očaju, mrtva i bez prebijene pare. Ekonomski je bila srušena, ne samo bombama iz zraka. Tvornice koje su preživjele opstale su isključivo jer su bile van dometa savezničkih bombardera. Na konferenciji na Jalti u februaru 1945. godine savezničke vođe Churchill, Roosevelt i Staljin dogovorili su na koji će način upravljati Njemačkom po okončanju rata.

Na Jalti se prvi put počelo pričati o ratnim odštetama, o isplatama koje bi od Nijemaca tražili za uništenja koja su uzrokovali nacisti. Odlučili su da ratni gubitnik plati na sličan način kako je platio nakon Prvog svjetskog rata.

Ratne reparacije značile su nezamislivo velike svote novca. Koliko velike, može se naslutiti iz dokumenta pripremljenog kao osnova za raspravu o odšteti u kojem je stajalo kako Sovjeti predlažu da ukupna visina odštete bude 20.000 miliona dolara, od čega bi polovina pripala SSSR-u?! Taj je iznos postao služben na sljedećim sastancima, na kojima je utvrđeno da će novac primati prije svega države koje su direktno pridonijele porazu neprijatelja, ali sovjeti nisu bili zadovoljni ovom cifrom, već su zaključili da će se više ratnih naknada naplaćivati ​​u materijalu.

Zbog toga bi u prvom redu mnoštvo njemačkih tvornica, teških mašina i industrijskog materijala trebalo prebaciti u savezničke zemlje. Zvaničan izgovor bio je ograničavanje vojnog potencijala Njemačke, a u suštini se htjelo povećati vlastiti ekonomski potencijal. U isto vrijeme Nijemci su izgubili mjesta koja su im bila od velikog historijskog značaja, kao što je Istočna Pruska, područje s kojeg je u 19. stoljeću počelo ponovno ujedinjenje Njemačke.

Kako tvrde historičari, da je organizacija poslijeratne Njemačke ovisila o Francuzima, Nijemci bi bili vraćeni u srednji vijek. Francuska je htjela pretvoriti Njemačku u isključivo agrarnu i apsolutno kontroliranu zemlju. Na kraju su bili zadovoljni obeštećenjem i činjenicom da je Njemačka bila podijeljena u četiri zone te da su oni upravljali jednom od tih zona.

Međutim, 1953. godine Njemačka je bila u tako teškim uvjetima da nije više imala čime plaćati ogroman dug saveznicima. Prema procjenama ekonomista, ukupan iznos koji je Njemačka dugovala bio je tadašnjih 52,3 milijarde maraka (13,5 milijardi za prijeratne dugove, 16,2 milijarde za poslijeratne dugove i 22,6 milijardi kamata).

Staljin se širi po istočnoj Evropi. Iako su države na papiru nezavisne, oružje i vlast u njima drže sovjetski kadrovi. SSSR želi stvoriti carstvo veće i moćnije od onog koje je propalo nakon Prvog svjetskog rata. Saveznici znaju da je u hladnom ratu bolje imati na svojoj strani ekonomski jake regije. Zato su odlučili sjesti i dogovoriti se. Londonskim ugovorima iz 1953. godine oprostili su dobar dio duga Njemačkoj kako bi imali državu koja bi djelovala kao tampon protiv novog neprijatelja.

Nastojali su osnažiti Njemačku, učiniti je svojim saveznikom kako bi na takav način presjekli širenje SSSR-a, koji je pod svoje skute već privukao države poput Poljske, Čehoslovačke, Rumunije ili Mađarske.

SAD, Velika Britanija i Francuska uvjerili su dvadesetak ostalih vjerovnika da “oproste” Njemačkoj dio ukupnog iznosa koji im se duguje za Prvi i Drugi svjetski rat, a zauzvrat bi im druga vrsta pomoći bila poslana u njihove zemlje. Među tim državama koje su pristale bila je i Grčka, koja će šezdesetak godina kasnije ipak tražiti novac od Njemačke.

Na taj su način SAD smanjili dugove koje je Njemačka imala prema njima za 62 posto, a Velika Britanija za 25 posto. Uz sve to, određen je niz drugih ekonomskih mjera, poput oslobođenja od kamata vrijednih skoro tri milijarde maraka koje su rezultirale ukupnim smanjenjem njemačkog duga za 62,6 posto.

SAD su pokrenule, također, nekoliko kampanja za slanje hrane i osnovnih potrepština zemljama koje su ih najviše trebale. Među tim se akcijama najviše isticala ona nazvana Marshallov plan, investicija od tadašnjih 22.000 miliona dolara, što bi danas iznosilo oko 220.000 miliona dolara.

Tvorac plana bio je američki državni sekretar, general George C. Marshall, koji je 1947. godine izjavio da će njegova zemlja učiniti sve što je potrebno kako bi se zajamčilo ekonomsko zdravlje Evrope, “bez čega ne može biti ni političke stabilnosti ni osiguranog mira”. Plan je trebao doprinijeti evropskoj obnovi, ali ne državama pojedinačno, već cijelom kontinentu. Tako je bilo moguće uključiti Njemačku među korisnike, uprkos protivljenju Francuske. Zauzvrat, Bijela kuća se nadala da će im to donijeti političku, ali i ekonomsku korist.

Plan je također bio ponuđen SSSR-u. Oni su to, naravno, odbili i prisilili svoje istočnoevropske satelite da urade isto. Moskva nije bila voljna svojim suparnicima dati bilo kakve informacije o statusu bilo koje zemlje u njenoj komunističkoj orbiti. Staljin je u Marshallovom planu vidio zavjeru protiv Sovjetskog Saveza. Zato je Moskva, kao alternativu, pokrenula takozvani Molotovljev plan, iz kojeg će nastati COMECON-a, zajedničko tržište socijalističkih zemalja.

Titova Jugoslavija isprva je odbila pomoć iz Marshallovog plana, ali je poslije razlaza sa Staljinom 1948. godine ipak zatražila novac od Amerikanaca. Isprva su zapadni političari bili sumnjičavi jer nisu bili uvjereni u iskrenost Titovog razlaza, ali kasnije su ipak počeli davati novac. Prve rate počele su stizati 1949, a onda i 1950. i 1953. godine. Zvanično, to nije bio dio paketa iz Marshallovog plana, nego novac dodijeljen na osnovu Zakona o hitnoj pomoći Jugoslaviji, koju je ta zemlja dobijala sve do šezdesetih godina.

Marshallov plan različito je utjecao na svaku zemlju. Najveće je koristi od njega imala Velika Britanija, kojoj je Washington pružio oko četvrtinu ukupne pomoći. Tim novcem London je otplatio svoje kratkoročne dugove, a Francuska je sredstva dobijena planom iskoristila da nabavi industrijsku opremu s kojom je prevladala tehnološku zaostalost. Zahvaljujući novcima iz Marshallovog plana (više od 12.000 miliona dolara između 1948. i 1951), evropska je obnova završena brzo i za samo četiri godine proizvodnja je vraćena na predratni nivo. Zato je general Marshall nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1953. godine.