Svakog 15. maja Palestinci obilježavaju Nakbu (Katastrofu). Prošlo je 76 godina. Nije baš komemoracija, nema se što slaviti, jer Nakba nije svečana godišnjica, Nakba nije događaj zatvoren u vremenu, Nakba je kontinuirana sadašnjost palestinskog otimanja, koja nikada nije prestala. U Palestini, Nakba traje i danas. U ratu protiv Gaze to je opipljivije nego ikada.

David Ben Gurion proglasio je nezavisnost Izraela 14. maja 1948. godine, dan prije nego što se Britanija službeno povukla iz svog kolonijalnog mandata nad Palestinom. U tome, kao i u svemu oko postojanja Države Izrael, sporazumi i međunarodno pravo nisu bili od velike koristi. Za Palestince je osnivanje Izraela bila katastrofa, nakba. Otuda i naziv koji je sirijski intelektualac Constantin Zureiq u svom djelu „Značenje Nakbe“ dao onome što se dogodilo, gotovo neposredno nakon događaja.

Zureiq je već razjasnio temeljne aspekte Nakbe 1949. Postojala su dva glavna cionistička cilja: etničko čišćenje i oduzimanje posjeda, kao što su otkrili cionistički planovi tog vremena, posebno takozvani Daletov plan, koji je Izrael godinama poricao unatoč dokumentarcu koji je dokaze već 1950-ih iznio na vidjelo zahvaljujući palestinskom historičaru Walidu Khalidiju.

U samo šest mjeseci, prvo cionističke milicije, a kasnije i vojska nove države protjerale su 804.787 Palestinaca iz njihovih domova. Oni su porijeklo 5,9 miliona izbjeglica koje danas priznaje UNRWA (agencija koju su Ujedinjeni narodi osnovali da se bavi njima), kojima se mora dodati još jedan milion kao rezultat protjerivanja u ratu 1967. godine. Njima nije dopušten povratak unatoč rezoluciji 194 Ujedinjenih naroda koja to propisuje. Oko 179.000 Palestinaca koji su ostali unutar Izraela, takozvano unutrašnji Palestinci, bili su podvrgnuti asimetričnom zakonodavstvu koje ih je učinilo građanima drugog reda. Time je započeo režim apartheida koji se, s kolonizacijom Zapadne obale, ubrzanom nakon sporazuma iz Osla 1993. godine, proširio na cijelo palestinsko stanovništvo.

Što se tiče oduzimanja imovine, dokumentiranje krađe zemlje i kuća te pljačke kulturnih i materijalnih dobara bio je gotovo titanski zadatak, s obzirom na odlučnost Izraela da uništi palestinske arhive i dokumentarne izvore. Tokom izraelske invazije na Bejrut 1982. godine, jedna od zgrada koju je njihova vojska najtemeljitije opljačkala, a zatim i bombardirala, bio je Palestinski istraživački centar, koji je stvorio američko-palestinski profesor Fayez Sayigh s ciljem očuvanja palestinske dokumentarne ostavštine.

Memoricid je temeljni aspekt Nakbe. Palestinski geograf Salman Abu-Sitta posvetio je desetljeća pripremi svog monumentalnog Atlasa Palestine (1917.-1966.), u kojem je dokazanao da je sravnjeno 531 selo i grad, koji danas leže pod rekreacijskim parkovima i kibucima.

Ali Nakba nisu brojevi. „Mi nismo brojevi“ je mladi palestinski pokret koji ekshumira životne priče kako bi dokumentirao okupaciju, apartheid i kršenje međunarodnog prava svakoj Palestinki i Palestincu. Nakba je prostor traume, oduzimanja i bijesa, kako to kaže palestinski historičar Nur Masalha. To je mjesto zajedničkog palestinskog sjećanja, prošlosti, sadašnjosti, pa čak i budućnosti, i zato ga je Izrael na sve načine htio ušutkati. Jer još jedan od ciljeva Izraela, također zastrašujući u egzistencijalnom smislu, jest lišiti Palestince nade i argumenata.

Prethodna Netanyahuova vlada zabranila je izraz "Nakba" u školskim udžbenicima. Nakon toga je kriminalizirao njezino obilježavanje: Nakba je glas prepun rezonanci, s previše značenja. Cionisti su ogorčeni što postoje jevrejski intelektualci (Idith Zertal, Judith Butler, Yitzhak Laor, Lenni Brenner, Ilan Pappé, Shlomo Sand) koji se usuđuju povlačiti usporedbe sa Shoahom, genocidom nad Jevrejima od strane nacista. Ali postoje.

Postoje razlike u porijeklu događaja i zainteresiranoj nezainteresiranosti međunarodne zajednice, kao i razlike, posebno jedna: Palestinci su se desetljećima borili da zastranjivanja tuđe prošlosti ne dovedu do njihovog izumiranja kao naroda. Arafat je vratio ime Palestine u svjetsku svijest, kao i u njenu politiku. Dvadeset godina nakon njegove smrti, u Evropi se raspravlja o priznanju Države Palestine; sumnja bi bila sarkazam, s obzirom na mrtve koji su ostali na putu.

Već sedam mjeseci Nakba se emitira uživo. Međutim, nešto se promijenilo. Izrael gubi u toj priči. Ne može se više nositi s tim lahko kao prije. Ovo predstavlja mogući konačni zaokret. Dok se dugi niz godina čula samo cionistička priča, sada se glasno počinje čuti priča o Nakbi: Palestina je postojala, postoji i postojat će.

Luz Gómez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom sveučilištu u Madridu. Upravo je objavila antologiju Palestina/48. Pjesme iz unutrašnjosti (istočno i mediteransko izdanje) a ovaj je komentar napisala za El Pais.