Sarajevo slabo poznaje Borisa Malagurskog i njegov manipulativno-propagandni rad predstavljen kroz televizijske emisije i dokumentarce. Bilo je, doduše, na stranicama Stava i ponegdje na internetu demaskirajućih tekstova o ovoj ličnosti, ali sve je to očigledno nedovoljno da većina današnjih Sarajlija, koji su čuli za Malagurskog, spozna o kakvoj je osobi riječ.

Oni koji znaju ko je Malagurski i oni koji su gledali njegove filmove, od kojih je najpoznatiji Težina lanaca, uglavnom ne prepoznaju ondje provučene podvale na temu revizije balkanske a posebno bosanske historije, s posebnim osvrtom na sve što se ovdje događalo prije tri decenije. Oni koji su, pak, shvatili o čemu je riječ, teško dolaze do izražaja jer u sarajevskoj javnosti dominira skretanje pažnje sporednim i ponižavajućim događajima, među kojima su, naprimjer, tradicionalno dodvoravanje svakom potezu Novaka Đokovića. Društvena ekstaza uzrokovana je njegovim nedavnim šetnjama po “bosanskim piramidama” i Sarajevu. Onim Bošnjacima koji sami sebe ponižavaju snishodljivim odnosom prema Đokoviću očevidno ne smeta ni to što Đokovića kritizira i dio srbijanske javnosti zbog njegovih povremenih koketiranja sa šovinizmom, pa i zbog njegovog derneka za vrijeme nedavne godišnjice Srebreničkoga genocida o kojem se on, inače, izbjegava izjasniti. Njegovo teferičenje na dan kolektivne dženaze u Potočarima nije ostalo neprimijećeno kao sramno čak ni među nekim beogradskim novinarima i javnim osobama, za razliku od vodećih sarajevskih medija, koji su kao najvažniju i najpozitivniju vijest forsirali njegovu posjetu Bosni i Hercegovini.

Đokovićevo gostovanje u Visokom poslužilo je, igrom slučaja, kao paravan za skretanje pažnje s posjete Bosni i Hercegovini jednog drugog javnog djelatnika iz Srbije – Borisa Malagurskog.

U sjeni sarajevsko-visočkog ponižavanja oko dodvoravanja Đokoviću, Malagurski je pripremio teren za snimanje svog novog dokumentarca, koji će se baviti opravdanošću nastajanja i postojanja Republike srpske.

NESLAVNI REŽISER JE U NAŠEM GRADU

Uz ostalo, na svom je Instagramu objavio: “Divan dan za snimanje u Sarajevu – film ‘Republika Srpska: Borba za slobodu’ objasniće istorijski značaj ovog grada za naš narod, turbulentna dešavanja koja su uzrokovala stradanja za sve građane Sarajeva i tragičnu sudbinu sarajevskih Srba od kojih je 120.000 proterano. Podržite film donacijom na linku u opisu profila kako bismo ga uspešno završili i osvestili svet.”

Za ovu se priliku Malagurski slikao na obroncima Sarajeva, odakle se pruža odličan artiljerijski i snajperski pogled s mjesta s kojeg se, po njegovom mišljenju, Republika srpska “borila za slobodu”.

Inače, za one koji ne znaju dovoljno, Malagurski je već dugo aktivan na širenju laži o Bosni i Hercegovini, o ratovima iz 1990-ih, ali i onih prijašnjih po Balkanu.

Evo, usput, podsjetnika za one koji tek otkrivaju o kome je zapravo riječ.

Prvi dio njegovog dvodijelnog dokumentarca iz 2010. godine, objavljenog pod naslovom Težina lanaca, sasvim dovoljno pokazuje na kojem je autor narativnom tragu, kako upotrebljava “poluinformacije” te kakvim se manipulativnim trikovima služi.

Neskriveno imitirajući poznatog američkog dokumentaristu Michaela Moorea, Malagurski pokušava biti ironično “duhovit” u svome filmu. Dokumentarac je urađen u Kanadi, gdje je Malagurski studirao, zbog čega je snimljen na engleskom jeziku. Dosta se bavi utjecajem vanjske politike tadašnje Evropske zajednice, SAD-a i NATO-a na raspad socijalističke Jugoslavije i na ratove koji su uslijedili njenom disolucijom. Film se bavi i poslijeratnim ekonomijama u novopriznatim državama uz priču o korupciji. Dokumentarac sadrži mnoštvo iz konteksta iščupanih podataka u vezi s ratovima proizašlim iz raspada SFRJ, a nedostaje mu definicija ideološke pozadine ratnih zločina. U filmu je izostavljeno mnogo važnih činjenica, ali zato obiluje teorijama zavjere razvijenim po velikosrpskom modelu. Odranije poznati američki navodni geostrateški interesi u razbijanju Jugoslavije, nešto preko NATO-a, nešto preko monetarnog sistema i domaćih korumpiranih političara, nešto preko švercera i ratnih zlikovaca te raznih vojnih formacija osnovni je kurs ovog filma.

Malagurski je filmsku produkciju učio na tom istom Zapadu, koji je prozvan u Težini lanaca, i ovo ne bi bilo prvi put da oni koji sebe predstavljaju kao “borce” protiv NATO-a i svjetskog imperijalizma u stvarnosti rade za interes istih tih prozvanih imperijalista, samo nekad svjesno a nekad nesvjesno.

Film obiluje i izmišljotinama o uzroku početka rata u Bosni i Hercegovini, svakako ne spominjući da se radilo o napadu na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Demonizacija muslimana kao cijele populacije, također Bošnjaka i Bosne i Hercegovine kao države, nije jedino što je na tu temu vidljiva u ovom filmu – uočljivo je i demoniziranje islam općenito. Suptilno krivotvorenje historije, kako evropske, tako i bosanske, uz mnoštvo jednostranih pogleda, dodatno je obilježje ne samo ovog filma nego i autorovih TV nastupa, naročito preko njegove televizijske emisije “Globalno”. Spomenuti film sadrži i poneke obrnute teza, a sve to može svako za sebe provjeriti na internetu ako pažljivo pregleda cijeli dokumentarac, a onda i autorove druge izjave.

Međutim, njegovu ulogu u današnjoj velikosrpskoj indoktrinaciji mnogi ne vide kao takvu. Čak je prihvaćen i od nekih sarajevskih javnih ličnosti. Možda je glavni razlog tome njegovo umjetno ljevičarenje. Malagurski nastupa s pozicije minijaturnog Slobodana Miloševića, “pomiritelja” srpskih desničara i ljevičara u korist “odbrane” nekadašnje Jugoslavije za koju se sumanuto u njegovom filmu tvrdi kako je bila najsavršenija država na svijetu. Pored ostalih, u njegovom su filmu nastupili i samozvani estradni “buntovnici” takozvane alternativne muzičke scene, pripadnici “Dubioze kolektiva”.

SRPSKA MITOMANIJA NA LJEVIČARSKI NAČIN

Izrugujući se srebreničkim komemoracijama, Malagurski je prije nekoliko godina samo nakratko zgrozio dio sarajevske javnosti, što nije spriječilo neke samoproglašene ljevičare među Bošnjacima i Hrvatima da mu se poslije dodvoravaju. Nakon što su mu prošle ranije laži i manipulacije u srbijanskoj pa onda djelimično i u bosanskohercegovačkoj javnosti, sada se time osokoljen bavi snimanjem projekta o Republici srpskoj kao “rezultatu srpske borbe za slobodu”. I dalje kao ljevičar, kao jugoslavenski patriota i nostalgičar, romantičarski nastrojeni srpski rodoljub, sve u paketu.

Računajući sva aktualna zbivanja oko priče zvane “srpski svet”, film o Republici srpskoj kao o slobodarskoj priči mogao bi se uklopiti u trenutno političko gibanje između Srbije i Bosne i Hercegovine. Mnogi u današnjem Sarajevu ne shvataju kako i dalje nema suštinske razlike između srpskih desničara i srpskih ljevičara (uz rijetke izuzetke) u tretmanu Bosne i Hercegovine, u tumačenju njene prošlosti i u željama za njenu budućnost u okviru srbijanske zone interesa, svejedno zvala se ona “Velika Srbija”, “nova Jugoslavija” ili “Srpski svet”, odnosno “Otvoreni Balkan”.

Licitiranje modernim epom u mitu o masovnom protjerivanju Srba iz Sarajeva kreće se od omiljenog broja srpskih medija od 150 hiljada, pa do oko 130.000 prema navodnim rezultatima iz predagresijskog popisa stanovništva. Sto i pedeset hiljada najčešći je broj pri spomenu ovog događaja jer ovakva vrsta medija voli okrugle cifre, moćnije zvuče, neovisno od toga što su lažne. Malagurski u najavi svoga filma spominje novu izmišljotinu o 120.000 sarajevskih Srba koji su “proterani”.

Ne bavi se on pritiskom Momčila Krajišnika na Srbe iz okoline Sarajeva da se isele ubrzo poslije potpisanog Daytona. Ne bavi se ni izjavom ratnog aktiviste SDS-a Tome Kovača, koji je pred TV kamerama potvrdio kako su većina sarajevskih Srba iselili svojevoljno u to vrijeme, i da nisu ni trebali ići pod pritiskom. Ali to su ionako činjenice, a činjenice poništavaju imidž epskog nadahnuća srednjovjekovne vrste razmišljanja. Stoga je i ovaj film, kao i njegovi prethodni snimljeni materijali, na istome tragu – onome koji služi za zamjene teza.

Dalje je sve do Sarajeva, naročito do Bošnjaka sklonih naivnosti i snishodljivosti – šta će uraditi da se oslobode potvore i obnovljenog prezira prema samima sebi.