Pojam bratstva je poznat Francuzima jer se pojavljuje u republikanskoj devizi, na pročeljima svih javnih zgrada. Ipak, malo se zna o njegovim izvorima, razvoju i evoluciji njegovih upotreba, za razliku od slobode i jednakosti, koji su mu saputnici.
Knjiga Alexandre de Vitryja, vanrednog profesora francuske književnosti na Univerzitetu Sorbonne, pod naslovom “Pravo da izaberete svoju braću - Povijest bratstva" (Paris, Gallimard, coll. "Bibliothèque des Idées", 2023) istražuje najzapostavljeniju vrijednost Francuske revolucije: priču u kojoj žene nikada nisu našle svoje mjesto.
Vitry ima za cilj da popuni tu prazninu, prateći povijest metafore bratstva u francuskoj kulturi od Revolucije. Na zastavama i plakatima Francuske revolucije isticala se natpis „revolucionarne triade“ koja još uvijek krasi francuske javne zgrade: liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo). Ipak, tri idealna načela nisu imala istu sudbinu; bratstvo je uvijek bilo najzapostavljenija vrlina, naspram velike količine studija posvećenih slobodi i jednakosti.
Mnogi rječnici i politički leksikoni ne bilježe ni ovu riječ, možda zato što nije lahko institucionalno i pravno definirati je, za razliku od drugih dvaju. Također, jer se njen karakter djelomično preklapa s karakterom jednakosti, naglašavajući više solidarnu i emotivnu povezanost, ali implicitno podržavajući i zajedničku inferiornost i zajedničke dužnosti braće prema očinskoj vlasti, što je nespojivo s autonomijom i neovisnošću.
Kada govorimo o knjizi Vityja riječ je o putovanju koje je i povijesno i književno, od utopijskih socijalista do Romaina Garyja, preko Baudelairea (od kojeg preuzima naslov), Hugoa, Péguyja i nekih drugih. Zahvaljujući ovom djelu, biće moguće razviti argumente na čvrstim osnovama, uzimajući u obzir ambivalencije i kontradikcije, za uzrok koji je u središtu savremenih osjetljivosti.
Tema braće, bilo krvne ili izabrane („pravo da izaberete svoju braću“ o kojem je govorio Baudelaire), tema je prisutna još u klasičnoj antici, poput grčke fratarije, te u judaizmu, gdje je bratstvo bilo hijerarhijsko i ekskluzivno, a kršćanstvo je dalo novu dimenziju i duhovni smisao, figurativan, metaforičan.
Postajući u Kristu građani Božjeg grada, kršćanska braća, svi djeca istog božanskog oca, definiraju bratstvo kao temeljeno na uzajamnoj ljubavi. U tom metaforičkom imaginarnom prostoru, međutim, nestaje nasilna komponenta bratstva, tj. ubistvo braće, koje uz dobrotu bratstva čini pojam nejasnim i ambivalentnim. Ta ambivalentnost ne izmiče autoru ovog izuzetnog knjiškog eseja, filološki neupitnog u svojim bogatim opažanjima i uvidima, koji nikada ne gubi iz vida tu ambivalentnost, ističući je u njenim različitim manifestacijama, počevši od antičkih mitoloških parova: Kastor i Pollux, Eteoklo i Polynik, Kajin i Abel, Ezav i Jakov.
Vrlo prisutna u francuskoj kulturi, konceptualna povijest metafore bratstva prati se na temelju temelja metaforologije Blumenberga: ta riječ se pojavljuje kao „slika“ i može se pojaviti samo kao takva jer odolijeva „konceptualnosti“, ne može se prevesti u konceptualni jezik.
Nakon nekoliko kratkih referenci na grčki i latinski leksikon, povijest bratstva prati se od srednjeg vijeka i zatim od apostrofa François Villona u Baladi izgubljenih: „Bratovi ljudi koji nakon nas živite...“, i tako kroz stoljeća prirodnog prava i Revolucije do 19. stoljeća kada, 1848. godine, bilježimo trenutak njenog kraja, koji je započeo 23. juna 1848. godine, s masakrima u Parizu nakon narodne pobune predvođene ljevicom, koja je dovela do ubistva, hapšenja i deportacije desetina hiljada ljudi.
Bilo da se radi o bratstvu ili ubistvu braće, povijest bratstva je u svakom slučaju priča koja je potpuno muška u kojoj žene nikada nisu pronašle ni nalaze svoje mjesto (izbor pape Bergoglia da encikliku iz 2020. nazove „Svi braća“ je još jedan dokaz toga).
Žene, tvrdi de Vitry, su isključene iz potpuno muškog diskursa, još više nego iz onog o jednakosti, bratstvu, bratskom i ubilačkom. To pečati negaciju njihovog ravnotežnog sudjelovanja u političkom životu, spremno otvoreno čak i prema sudjelovanju crne braće, pod uvjetom da su muškarci. Čak su i Franjo Asiški i njegova braća prošli kroz sudbinu koja je bila daleko od one Valdovih sljedbenika, iako su oboje propovijedali siromaštvo i skromnost. Franjo drži žene u svom redu, priznatom od papinstva, dobro odvojene i podređene; Valdo ih prihvaća na ravnopravan način: bit će proglašen heretikom, osuđen i progonjen. Kršćansko bratstvo ne prihvaća žene kao jednake.
Dakle, u junu 1848. godine zatvara se zlatno doba političkog bratskog diskursa, uz prigovore skeptičnih mislilaca, koji smatraju da čovječanstvo ne treba bratsku ljubav, već poštovanje i pravdu. Njegova metafora ipak se sklonila drugdje, u književna djela, u koja de Vitry otvara čarobni vrt riječi-slika i onih koji ih čine da procvjetaju poput cvijeća: tu su Hugo i Baudelaire, angažirani s bratstvom i ubilaštvom u 19. stoljeću; u 20. stoljeću, Malraux, Némirovsky, Cohen, Gary …