Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ 

Tih godina kuga je predskazivana u bezbroj znakova i mudžiza, ali je malo bilo onih koji ih umješe čitati. Još manje bijaše onih koje si mogao uvjeriti da i oni vide njene predznake. Eto, nema u Sarajevu čovjeka koji pamti takve zime kao što bijaše ona iz 1779. I da sve bude još čudnije, snijega gotovo da i nije bilo, ali se nekakvi vjetrovi spustaše s Trebevića pa se sudaraše s onima s Koševa te kolovrtaše po cijeli dan, i obnoć, pirkajući ludo i sve mrznući svojim ledenim dahom.  

I dođe još jedno čudo: danima bijaše sasvim vedro, a krajem januara pocrveni nebo nad Grdonjem. Narod se nije mogao naibretiti. Mnogi izlazahu po onakvoj zihmeriji i gledahu tu crvenu raspuklinu posred neba i govoriše da ovo nikako ne može izdobriti. Uprkos tome, samo rijetki povjerovaše onima koji se razumijevahu u stvari onostrane i koji proučavaše Melhemu, tajanstvenu knjigu za proricanje događaja, te kazivaše da to crvenilo jedino sluti na kugu i da će ljeto biti tako sušno da će sva trava oko Sarajeva izgorjeti. Trećeg dana crvenilo se povuče i, taman kada se narod navikao bez njega, ono se vrati u veljači i mnogi kazaše da je to siguran znak da će umrijeti negdje u svijetu veliki vladar, a drugi da će izbiti negdje rat, ali niko opet ne vjerovaše da u Melhemi stoji zapisano da to, na kolima boje krvi, u Sarajevo prispijeva kuga. 

Kao za inat, zima nije kanila prolaziti i nastavi da steže istom snagom i kada se ono crvenilo nad Grdonjem sasvim povuče i nestade ga kao da ga nikada nije ni bilo. Skočiše cijene drva, a svijet se smrzavaše. Naposljetku, zamrznu se sve i jedna česma u gradu pa, ako si htio vodu, onda si morao ići na Miljacku, a najteže bijaše onima sa Sedrenika.  

Po cijeli dan mogao si vidjeti ljude kako prte posuđe s vodom ili ga poslaganog vuku na sankama, dok drugi ćuskijama razbijaju led nad rijekom, debeo kao dlan. Kako je sve bilo zaleđeno, ljudi padahu kao pokošeni, pa ih se nekoliko toliko polomi da ostadoše doživotni invalidi. Jedino djeci bijaše dobrodošla tolika studen, fijukala su na sankama po cijeli dan, a hvala Bogu, Sarajevo, kakvo je među brdima, ima na sve strane mjesta za sankanje. Stariji i nerazumni, ili oni kojima sve smeta, posipaše obnoć zaleđene staze lugom. Ali zima bijaše tako žestoka da ni lug nije pomagao – već sljedećeg dana i sam lug bi se sav skorio i stvrdnuo u led i opet bi sanke fijukale. Cijelu zimu djeca su se sankala i u tome se dobro izdovoljiše, za četiri zime, što bi se reklo. 

KUGIN GLASNIK 

Eto, tolika bijaše zima te 1779. godine. Nije bilo magaze da se u njoj nije smrzao kupus, a i turšije u fučijama se posmrzavaše. U ljude se uvuče strah, svijet nije smio zakonačiti a da ne ostavi nekog od ukućana pored ognjišta, strahujući da bi se do zore mogli zalediti ako se vatra zatrne. Ptice se u letu smrzavaše i svako malo si nabasavao na kakvog vrapca palog na sokak, u avliju, posred ceste. Onog dana kada jamaci svrgnuše agu zbog plaća, te ga zatvoriše u tvrđavi, pa svijet pričaše kako ne bi sada zanoćio u hapsu ni za stotinu groša, dođe s istoka glasonoša i prosu vijest po čaršiji, reče kako je sav snijeg koji je trebao pasti u Sarajevu ove zime odnijelo u Medinu i da je tamo pao, a visok i za cijeli aršin. On još reče kako ima stotina, a možda i hiljada godina kako ovako žestoka studen nije bila u svijetu. Sarajlijama malo laknu kada saznadoše da ni u ostatku svijeta nije ništa drugačije i da se cijeli svijet smrzava. Pa opet im uzalud bijaše govoriti da je to kuga i da sigurno dolazi. 

Ali čudu u ovom gradu nikada kraja. One noći kada jamaci provedoše cijelu noć na straži pred mešćemom, da im se ne bi kuda iskrao aga kojeg u tvrđavu zatvoriše zbog plaća, a on pobježe otud i sakri se u mešćemu, pojavi se u Sarajevu gost kakvog nikada dotad nije vidjelo i kakvog nikada otad vidjeti neće. Ujutro, dok su promrzli jamaci vodili agu iz mešćeme nazad u tvrđavu, a on ih preklinjao i molio da ga ne vode gore i da se u onom kamenu i pacovi smrzavaju, te im govorio da će plaća stići za petnaest dana i pokazivao im pismo za koje tvrđaše da ga je dobio iz istanbulske Defterhane, a ovi mu ne vjerovaše nego mu govoriše da laže i da je pismo krivotvorina, kao i svaka njegova riječ, i neka sačeka tih petnaest dana u tvrđavi, tad osvanu, dakle, u čaršiji, niotkud, kao da je s neba pao, nekakav luđak, nakaza kakvu niko do tada nije vidio. Bijaše tako ružan da se u njega nije moglo gledati. Ličio je na majmuna, a usna mu bijaše zečija i zubi viriše iz nje kao da su mu klipe nagurane u usta bez ikakvog reda. Obrazi mu bijahu kao natruhli, a čelo mu bijaše izduženo i koso i nos mu sav spljošten, a bijaše sasvim ćelav. Pravi Karavlah, rekoše žene na čaršiji, zakrećući glavu i moleći Boga, jer ovaj luđak bijaše sasvim go i bos, jedino je imao komad nekakvog sukna vezanog oko kukova kojim je jedva pokrivao golotinju. Oni koji proučavaše Melhemu rekoše sasvim jasno da je to kugin glasnik. 

Na onakvoj zihmeriji ovaj ludi Karavlah, kako ga ubrzo prozvaše, zanoćio bi nasred kaldrme, a ruke bi stavio pod obraze i niko nije očekivao da će dočekati zoru. Pa ipak, ujutro on bi se pojavio na vratima kakvog dućana i samo bi vikao: “Tu, tu, tu, tu”, pokazujući vatru i nasrćući na nju pomahnitalo. Ništa nije znao govoriti, a tako je smrdio da je to bilo za ne izdržati, nikom nije padalo na pamet da ga pusti preko praga. Osim što je bio umrljan vlastitim izmetom, navečer bi ga i psi svog ispišali pa je smrdio neopisivo. Neki kazivaše da je preživljavao tako što bi se zavlačio pod usnule pse pa ga oni grijaše svojim tijelima. Iako Sarajlije bijahu poznate po svojoj humanosti te davahu redovno prosjacima milostinju, njemu niko ništa ne udijeli, jeo je ono što bi našao ili oteo od pasa. Tek kada ga jednog jutra nestade, svijet se sjeti kako ga je Bog možda poslao da iskuša njihovu dušu na ovoj zimi kakvu nije donio u Sarajevo, nikad. 

Tek tad, kada nestade onog ugursuza, narod se sjeti riječi koje im govoriše oni koji ga odmah prozvaše kuginim glasnikom. A govoriše im oni da je i onaj hrsuz Božije stvorenje i da se prema njemu treba ophoditi kao i prema bilo kojem posrnulom i unesrećenu čeljadetu. I prema njemu bi trebali pokazati svoj merhametluk kao i prema onom kosatom Arapinu, strancu, zarobljeniku s Malte, koji bi se svakog dana uzvirao na munaru Careve džamije i odozgor vikao: “O, plemeniti i milostivi Allahu!”, a djeca bi ga vrebala i, kada bi sišao, bacala bi se na njega kamenjem i blatom. On je sve to, jadan, radio da bi mu se udijelila milostinja, a sebi je utuvio u glavu da treba da mu se dadne 500 groša. Jednom, kada se zaputi u Travnik, negdje na putu sačekaše ga sin Salih-baše Sudžuke i neki surudžija, zaklaše ga i kod njega nađoše i trista, a neki pričahu čak i četiri stotine groša.  

Eto, tako bijahu Sarajlije široke ruke i merhametli. A ludom Karavlahu niko ne udjeljuje milostinju zbog toga što i ne liči na insana i bit će prije da se ono sam crn šejtan spustio na zemlju, ovdje, među nas, Sarajlije. Nije crn šejtan, već kugin glasnik, govoriše im oni mudriji, pa im spominjaše i derviša Mehu, došljaka iz Foče, siromah, prosjak, u ćulahu i hrki, šašijast, a brzo je i nježno govorio, koliko se tek taj milostinje naprimao od baša i zabita? Taj se nije verao na munaru već bi pred vjernike u safovima stavljao papire na kojima bijaše ispisano: “Milostinja odbija nesreću i produžava život.” I s njim bi se djeca sprdala, i on bi ih proklinjao, a nikada cigare nije vadio iz usta. Ali jok, Sarajlijama je uludo bilo govoriti, oni okretaše glavu od onog stvora i začepljahu nos i uporno ga zvahu ludi Karavlah i svako ga tjeraše iz svog sokaka i niko mu komad hljeba ne dade i tako otvoriše sve gradske kapije kugi, jer ono bijaše njen glasnik. 

DŽINSKI IGROKAZ 

S njim, ludim Karavlahom, neku vrstu kontakta jedino je mogla i bila voljna uspostaviti ona vilena djevojka, Njilka, kći nekog starca, koja bi se povremeno spuštala u čaršiju, onda kada bi uspjela da se ukrade iz kuće, gdje su je nastojali držati zatvorenu da ne sramoti familiju, a nikako nisu dozvoljavali da je zatvore u umobolnicu u Sinanovoj tekiji. Kazivalo se da je u njoj bezbroj džina i da joj je sedam puta hadži Alija Bego, najpoznatiji lječitelj luđaka u Bosni, stavljao svoj čuveni prsten u ruku i da bi se svaki put oko tog Beginog talismana skupilo stotine džina, toliko da bi ga jedva oteo od njih. Iako sasvim luda, ona bijaše uredno pokrivena, feredža joj bijaše lijepo namještena tako da joj niko nikada nije vidio lice i, kada bi prestala s trčanjem i naganjanjem djece pa stala pod jablanove kod Mlatišumina dućana te se zagledala u Trebević, kao da iščekuje da će se iza njega pojaviti nešto čudnovato što će je kutarisati njene ludosti, tada bi izgledala sasvim normalna – da nije bilo tog topuza koji joj je o lancu uvijek visio oko pasa kao u kakvog gazije i s kojim je naganjala djecu, a poslije poče napadati i starije, niko ne bi ni pomislio da su je, jadnu, džini obuzeli i da njome vladaju mračne sile. Nosila je čizme i mogla je potrčati da joj u čaršiji nije bilo ravna. Kada bi nagnala djecu koja je zadirkivaše, jedva bi se spasila utrčavši u kakav dućan, u kahvu, u magazu, a ona bi navaljivala na vrata koja bi vlasnik nabrzinu zatvorio i udarala onim topuzom sve dok se ne bi izmorila. I psovala je, grubo i osorno, i izgovarala takve bezobrazluke da su žene zatvarale uši, a pobožni očne kapke, i učili molitve, ibreteći se.  

Posebno je navaljivala na Jevreje, kršćane i na djecu, a otkako se u čaršiji pojavi onaj ugursuz, ona se okomi na njega i, kada bi ona sišla u čaršiju, cijelo bi poslijepodne stajala dreka i naganjanje po sokacima. A kada bi se Karavlah izmorio i nemoćan pao po kaldrmi, ona bi, jadna, skakala oko njega i mahala topuzom i fijukala mu njime oko glave, ali ne bi ga udarila. Ona bi mu govorila: “Na šejtane, na zlato”, a on bi se odozdo pokušavao nasmijati i sam bi vikao: “Tu, tu, tu”, kao u nekoj igri. Svijet bi se skupljao oko njih, pa bi se, kobajagi, opredjeljivao na jednu od strana te navijao ili za Karavlaha ili za djevojku i sam se na kraju sasvim zanijevši u igru ovu, čaranje, predstavu, šta li to bi?  

Ta igra nije imala kraja i prekidala bi se tek onda kada bi Njilkina rodbina shvatila da se opet iskrala, pa bi je pronašli i šećerom namamili kući. Svijet, bezobrazan, vikaše da povedu i Karavlaha da im lozu popravi, a djeca iđahu za njima i pjevaše: “Ko se tuče, taj se voli!” Ludi ugursuz tada bi samo skrvčio svoje golo tijelo kao u majčinoj utrobi i sav bi se tresao, ne od studeni, već se činilo kao da plače, pa bi se narod na kraju ipak ražalostio i ljudi bi se razišli, a neko bi poslije, krišom, donio kakvu staru ponjavu i pokrio ga i on bi tu preležao do zore. 

ZNAKOVI I SLUTNJE 

Neki rekoše da je u toj godini bilo još predznaka kuge, pa spominjaše azginluk nekih mladih efendija koji cijelu zimu dva puta sedmično priređivaše sohbet-halve. Bijahu tu Abdulah-efendija Hadžimusić, pa Alikadići, te muftijin zet Kurevija, pa onaj Ćemerlić, Abdurahman i Salih-aga Pinjo, Lutfulah Ćurčić, Sulejman Ablagija, Ismail Handžić, a dolazahu, kazuje se, i ćehaja mešćeme, mulini sinovi, Isa-beg i još nekoliko njihovih prijatelja i poznanika. Tu bi se postavilo sedam sofri s trideset različitih jela, sviralo bi se uz naj, pjevale sevdalinke, zametale šale i bezobrazluci i svakakva još raspušnost, a za hranu, piće i na muzikante trošilo se i po 40 groša.  

To njihovo razmetanje i pohlepa produžiše se i u sljedećoj godini, kada se, kao nikada dotad, za kadiju prijavi toliko kandidata da ih se naprosto nije moglo izbrojati. Takvo što ni najstariji ne pamte, pa i to bi jasan znak da kuga neizostavno dolazi i džaba im je govoriti, i kadiji Defterdareviću, i sinu mu Mustafi, mulazimu, i onom drugom, što je isto mulazim, i onom trećem, isto mulazimu, i mula Abdulahu Kureviji, i Fejzi Alikadiću, i Ahmed-efendiji Ćurčiću, i Abdulahu Hadžimusiću, i bratu mu Sulejmanu, i Mehmed-efendiji Velihodžiću, i Salihu Grahi, i Omer-efendiji Novaliji, i svima koji se prijaviše za kadiju, a već naredne godine nosismo ih na tabutu, kugom pokošene.   

Nad Grdonjem nebo se opet raskrvari, a u veljači pade crven snijeg. Tu priču prvi donesoše prodavači ćumura iz Stomorine pored Srednjeg, ali njima malo ko povjerova jer rijetko bijahu trijezni, ti bi za čokančić rakije pričali kako su s vrba grožđa nabrali. Međutim, kada se iz Stomorine spusti odobaša Ibrahim te i on potvrdi priču o crvenom snijegu, nije se imalo kud, to bijaše čovjek kojem se moralo vjerovati. Na kraju svaku sumnju razbiše seljaci koji dolazahu u Sarajevo s druge strane, od Trebevića. Oni donesoše snijeg, crven kao od krvi. Svijet se okupljaše oko njih i gledaše ga i dvije akče plaćahu samo da ga dodirnu.  

Te noći opi se jedan od Parića, mladić tek što je postao punoljetan. Vidjevši crven snijeg, on sasvim pobudali te puče iz puške na stražu. Njega uhvatiše i tako ga izmlatiše sohama da je sutradan podlegao, a petnaest žena opkoli mulu na kapiji i izbiše veliki neredi. Da stvar bude još gora, sa sajma u Višegradu donese trgovac Mačković, onaj što u četrdeset godina nijedan vašar nije prometnuo, dvije hiljade svirala pa ih bakali prodavaše djeci za jednu paru. Bučalo je i sviralo na sve strane. Razum u narodu pomuti se do te mjere da oni rijetki koji ostadoše prisebni uzalud opominjaše da sve to sluti na kugu i da je ta mahnitost samo njen predosjećaj. Mula Mustafa, pisar u dućanu pod Sahat-kulom pored javnih nužnika, na kraju, svjestan da će samo kuga razbistriti usijane sarajevske glave, u svome očajanju i nemoći zapisa baš ovako: “Svemu tome je razlog prevelika sebičnost. Pored toga, Sarajevo je od strane juga ili Kible zatvoreno velikom planinom Trebevićem, pa tako Sarajlije uopće nemaju razboritosti. Imaju pamet, ali im ona kasno dolazi, kao što ono poslovica kaže: ‘Nakon rušenja Basre.’ Sarajlije su poput hajvana, pa će često za zlo reći da je dobro, i obratno.”   

POMOR 

Sljedeće godine dođe kuga i udari svom žestinom. Kažu da se oko Aliđuna pojavila u selu Ljubogošti, gdje umrije pet-šest osoba. Nakon nekoliko dana dođoše vijesti da je došla i u Čeljegoviće i da opkoljava Sarajevo. Ti se glasovi ne bijahu ni stišali, kad, udari ona na Vratnik, a sve ionako, usljed silne suše, bijaše kao da je smak svijeta, kukuruzno brašno izjednači se po cijeni sa pšeničnim, a lice zemlje činjaše se žuto kao vatra. Požari haraše po brdima kao da ih kuga tjera. Dim obavi cijeli svijet, sunce i mjesec sasvim pocrvenješe, a Trebević se ne vidješe od dima. Kad se taj dim napokon raziđe i nastupi zima, kuga se prišulja na Patke, a iza Jurjeva poče mahnitati na sve strane i zavi u crno cijeli grad.  

Umiralo se hametice. Prva je, vele, šestog dana po Aliđunu, u utorak, umrla od kuge kći Ahmeda Sandžije, buzadžije s Alifakovca. Dženazu joj sklanjaše pred Begovom džamijom, a kada je mujezin učio ikindiju, po cijelom Sarajevu, sa svih strana, zavijaše psi. Svijet se isprepada i svako je odmah znao da je ovo tek početak i da će se umirati nemilice. Prvo je, po starom običaju, kupila sirotinju i nejač, a onda udari i na gospodu. Cijeli mjesec je, svakim danom, pred Begovom džamijom, i u podne i za ikindiju, bilo po dvadeset dženaza, a isto bijaše i pred Carevom. A sasvim pomahnita onog dana kada se na dženazi mladog Vejsa, sina šejha Sinanove tekije Muhameda, uhvatiše za brade i potukoše kadićevci i ljubitelji derviša. Otad je kosila bez milosti i odnosila cijele porodice. Tako Mehmed-agi Boji, koji se proslavi kao alamdar u Bici pod Banjom Lukom, odnese sva četiri sina, jednog po jednog, kao da ih mezi, a na kraju odnese i njega. Onom Begi, sinu hadži Mehmed-age Subašića, handžiji u Novom hanu, zetu mutavelije Husrev-begova vakufa, pomori kuga u dva dana sedmero djece i troje služinčadi, a na životu mu ostadoše samo jedan sin i žena mu. Muli Ahmedu Popovcu, trgovcu, ne ostade niko, izumrije mu cijela porodica, a na kraju i on. I Fazliji, kopaču grobova, koji je prvi put imao posla svakog dana, i to od sabaha do akšama, sve pomrije, a prvi ode on. 

Posljednji od kuge umrije aga tobdžija Ismail, dobar čovjek, ćosat, visok, a imao je mnogo problema s porodicom. Pa ipak, iako nakon njegove dženaze ne bijaše vijesti da je još nekog smorila te bi sasvim jasno da je kuga otišla iz Sarajeva, ljudi još danima nikud ne izlazahu. Svako se zatvorio u svoju avliju i o svom se jadu zabavio.  

Nad gradom lebdi tišina i muk se stere niz Miljacku. Čuju se samo psi, i vrane se raskreštale po jablanovima, osjećajući nemir koji vrije po kućama. Svi se sada u osami prisjećaju opomena koje im govoriše oni što već u prvim znakovima prepoznaše da im dolazi kuga. A jedan od njih sjedi u novom dućanu uz Imaretski han, u koji se preseli jer mu dućan kod javnih nužnika uzurpira mula Ibrahim pisar dok je on bio u Zgošći. Kako mu niko ne dolazi po zapis ili da mu nešto napiše, on, Mula Mustafa, zbraja težak račun. Ljut na svoje sugrađane jer mu kuga odnese dvije kćeri, nastoji Mustafa da, ako već nije uspio da ih sviju popiše imenom, barem približno izračuna broj onih koje kuga pokosi svojom nemilosrdnom kosom. Piše on ovako: “U našem je gradu od kuge umrlo oko osam hiljada duša. Isto toliko je umrlo i prije dvadeset godina. Ne može biti da ih je više. Sarajevo ima stotinu mahala, pa neka je u svakoj umrlo po osamdeset osoba, to bi iznosilo 8.000., a ne 20.000 kako govore glupaci koji ne znaju računati.”