Početkom juna 2009. Muammer Gaddafi stigao je u Rim u službenu posjetu. Svoj je šator postavio u vrtovima Ville Pamphili i izazvao opću znatiželju pokazavši na prsima fotografiju starca okovanog lancima. Riječ je bila o Omaru al Mujtaru, poznatom kao Pustinjski lav, vođi libijskog otpora tokom talijanske kolonizacije 20-ih godina prošlog stoljeća, čiji je život snimljen 1981. godine u jednoj od najvećih produkcija tog vremena, s Anthonyjem Quinnom i Oliverom Reedom u glavnim ulogama.

Malo je ko u Italiji znao išta o starcu na fotografiji ili filmu. Razumljivo je: film je bio cenzuriran 28 godina u cijeloj zemlji, sve do dana nakon Gadafijeva posjeta Rimu. Dakle, u noći 11. juna 2009. javna televizija konačno je 'premijerno' prikazala film. Bio je to način preuzimanja sramotne stranice svoje historije koju je Italija desetljećima odbijala priznati kako se ne bi suočila sa zločinima počinjenim tokom njezine kolonijalne prošlosti.

Ujedinjena 1861. godine, Italija je zakasnila na podjelu Afrike, ali je htjela da se, kao carstvo, kakvo god bilo, pozicionira među velikim nacijama. Tako se borila za ostatke od Engleza i Francuza, zainteresiranih za sjevernu obalu Sredozemnog mora. Međutim, njegove najbogatije regije, Alžir, Egipat i Tunis, već su imale vlasnika.

Pojas koji su formirale Tripolitanija i Kirenaika ostao je, suh, siromašan, depopulacijski i pod vlašću Otomanskog Carstva koje je umiralo. Bila je to pristupačna teritorija. Tada je štampa pritiskala vlast da se uzme Libija, da se od Mediterana napravi Mare Nostrum i tako nabildaju mišići talijanske države.

Vlada Italije objavila je rat u oktobru 1911. Osmanski garnizon, oskudan, ali potpomognut lokalnim stanovništvom, branio se. Nakon višemjesečnih borbi, koje su uključivale prvo zračno bombardiranje u historiji i korištenje oklopnih vozila, Talijani su okupirali obalu i nametnuli svoj mir. Osmanlije su otišle, ali su se Libijci nastavili boriti. Gerilci Omara al Mujtara bi napali i nestali u pustinji, prekinuli su opskrbne linije, održali pobunu na životu.

Dana 1. novembra 1911. godine, potporučnik Giulio Gavotti iz talijanskog ratnog zrakoplovstva bacio je četiri bombe od dva kilograma rukom iz svog aviona, Etrich Taube, na osmanski logor u oazi Taguira. Talijani, oduševljeni destruktivnom i demoralizirajućom snagom napada, ugradili su ovu novu strategiju u sukob. Ostale zemlje su to primijetile i, tri godine kasnije, zrakoplovstvo je bilo presudno u Prvom svjetskom ratu.

Borba se intenzivirala s Mussolinijevim usponom 1922. godine. Duce, koji je u svoje vrijeme osudio “imperijalističku agresiju” na Osmanlije, naredio je da se libijski otpor po svaku cijenu uguši. A to je značilo činiti sve što će potkopati podršku naroda gerilcima. Dakle, odmazde nad civilima, pogubljenja, napade gasom, spaljivanje sela i deportaciju stanovnika pustinje. Oko 100.000 ljudi bilo je zatočeno u koncentracijskim logorima; većina je umrla.

General Rodolfo Graziani, mesar iz Fezzana, predvodio je kampanju zločina koja je završila zarobljavanjem i pogubljenjem Omara al Mujtara u septembru 1931. Otpor je umro s njim i zemlja je 'pacificirana' za nekoliko godina.

Libija je uključena u Veliku Italiju kao pokrajina 1939. Do tada su se hiljade oseljenika već naselile na najboljoj zemlji koja je bila zaplijenjena 1920-ih. Popis stanovništva iz 1939. već je izbrojao 110.000 Talijana u Libiji, njih 12 posto a broj stanovnika Talijana se u Tripoliju i Bengaziju popeo na trećinu.

Duceovi planovi bili su ambiciozni: predvidio je 500.000 doseljenika do 1960. Aktivirao je infrastrukturni plan i intenzivirao eksploataciju oskudnih prirodnih resursa zemlje (naftna polja u pustinji locirana su nakon nekoliko desetljeća).

Zauzvrat, on je pokrenuo politiku integracije između Talijana i muslimana i sebe je, na putovanju u Libiju 1937. godine, proglasio "braniteljem islama". Nosio je tom prilikom „beduinske sablj“ iskovanu u Firenci. Bio je to pravi show. Unatoč službenom govoru i unatoč tome što je nazvana kao 'četvrta obala Italije', Libija nikada nije postala ništa više od siromašne eksploatirane kolonije, slilno onome što su postali ostali 'biser' carstva: Eritreja, Somalija i Etiopija.

U nadi da će poboljšati svoju situaciju, mnogi Libijci pridružili su se talijanskoj vojsci nakon izbijanja Drugog svjetskog rata. Mussolini je sanjao o proširenju carstva iza svojih njemačkih saveznika, "postići slavu za kojom je Italija uzalud dva stoljeća", kako je objavio kada je započeo invaziju na britanski Egipat. Uspjesi 1940. bili su prolazni i saveznici su uzvratili. Talijani su morali zatražiti pomoć, a pravovremeni dolazak Rommelovog Afričkog korpusa privremeno je preokrenuo situaciju: krajem 1942. Britanci su okupirali Kirenaiku, a u februaru 1943. posljednji su osvajači napustili Libiju.

Unatoč želji Italije da sačuva Tripolitaniju, mirovni ugovori iz 1947. držali su Libiju na okupu pod britanskom upravom. Podržana od strane UN-a, zemlja je postala nezavisna 1951. i bila je ustavna monarhija sve do Gadafijevog udara 1969. godine.

Godinu dana nakon Gaddafijevog dolaska na vlast, 20.000 talijanskih doseljenika koji su još uvijek živjeli u Libiji je protjerano i taj dan je proglašen državnim praznikom.

Muammar Gaddafi finansirao je i snimanje Pustinjskog lava, jedan od najskupljih filmova svih vremena. Velik dio računa bio je takav zbog njegove historijske tačnosti, njegovih scena s hiljadama statista, oklopnih vozila koja su mitraljala Beduine. Mnogi Talijani koji su konačno vidjeli film 2009. godine otkrili su malo poznatu stranu svoje priče. Oni nisu bili samo nesretni kolonizatori, već i krvoločni osvajači i tlačitelji prije i tokom fašizma. U Libiji, u Etiopiji, u Grčkoj, u Albaniji...

Široko prihvaćeni imidž Talijana kao bezopasnog vojnika, kapetana Corellija koji voli svoju mandolinu i žene, razbijen je nakon  filma. Malo je talijanskih ratnih zločinaca platilo svoje greške, a političari su bili više zainteresirani za skrivanje prljavog rublja nego za provjetravanje. Za isprike libijskom narodu trebala su desetljeća. I tek tada su došli unosni poslovi između dvije zemlje.