Tamo neke 1996-97. godine sretoh stariju poznanicu iz zaista rijetkih starih gradskih katoličkih porodica Mostara koja je rat normalno provela i cijelo vrijeme radila na desnoj “hrvatskoj” strani grada. Na moje pitanje radi li još, odgovori niječno i nadodade da je sad umirovljenica. Bi mi je nekako žao (pokušajte sami izgovoriti tu riječ). Kako je moguće da za samo godinu-dvije osoba koja je govorila potpuno isto kao ja i ostali Mostarci tako kroatizira svoj jezik?

U ljetopisima hercegovačkih franjevaca ostao je zapisan prirodni, narodni jezik katoličkog življa Hercegovine. Danas se u Mostaru piše i govori, nazvao bih ga, tuđmanovski hrvatski, ili tuđmančica. Ne dao mu dragi Bog da službenik u nekom dokumentu napišete ugao. Uvijek i samo se govori i piše kut, što često stvara komične konstrukcije, jer ugao i kut su dva različita pojma i to se u Mostaru oduvijek znalo ispravno koristiti (…”u kutu bije sahat stari” - Aleksa Šantić).

Natpisi nad pekarama putniku-namjerniku mogu služiti kao putokazi na čijoj se teritoriji nalazi. Krenuli ste za more kroz Hercegovinu i sve dok iznad ulaznih vrata vidite natpis “Pekarnica” vi se nalazite na teritoriji nepriznate, ali jako žive republike Herceg-Bosne gdje je obavezna tuđmančica. Kada ugledate “Pekara” vi ste u Dalmaciji, a ako još ugledate i more možete biti sigurni da ste stigli na vaše ljetno odredište.

Hrvatska hegemonija, proširila se na cijelu FBiH, tako na TV i portalima svi pišu i govore hrvatski i više to nikome nije čudno. Možda oni koji to rade misle da je to bosanski? Ja razumijem da nekoj mladoj doktorantici iz Lukavca ili Travnika zvuči kulturnije i cool da u svom radu napiše “kamo”, “ured”, “tko”, “stol”, “netko” i slično. Dokle je kroatizacija jezika otišla daleko možemo vidjeti da čak u svom romanu “Šušanj” Almin Kaplan svojim likovima, starim seljacima sa Dubravske visoravni, u usta stavlja riječi na hrvatskom, kojim oni nikad nisu govorili.

Kada bi neko prije rata u društvu rekao neku riječ bez glasa h (‘ajde, ‘ajmo i sl) svi bi odmah znali da osoba dolazi iz Dalmacije, ili njenog zaleđa i to nikome nije bilo neobično. Prije koju godinu popularisala se “prava mostarska pozorišna predstava” AJMO NA FUKA! Danas, pet-šest godina poslije ajmo na fuka, potomci i nekad poznatih mostarskih bošnjačkih porodica pišu te riječi bez glasa “h”, opterećeni samostidom i bolesnom potrebom da se dodvore i oponašaju druge kako bi ih ovi onda valjda zavoljeli.

Mada građani mogu zahtijevati zdravstvene kartice i sve odluke, ugovore i druga zvanična dokumenta na bosanskom jeziku, to rijetko ko traži, a one koji to traže se doživljavaju kao neka zakerala i nacionaliste (“pusti bogati, važno je da se razumijemo”). Vidimo da su nazivi raznih ustanova isključivo na hrvatskom jeziku (na slici prostorije Crvenog krsta u Titovoj ulici na lijevoj obali Neretve).

Onaj ko ne poštuje ono osnovno, svoj jezik i svoju kulturu, kako može očekivati da njega neko drugi poštuje?

Preuzeto sa FB profila historičara Ahmeta Kurta