Ffffffffffff, opori zvuk zviždaljke kao da je sjekao zrak u sportskoj dvorani Osnovne škole “Senahid Bolić Bolo” u Olovu (nekadašnja “Danijel Ozmo”). Oli je pao na plastični pod ili parket ili ko zna šta već i od kakve mase. Tamnozelena boja! To, zvat ću ga dno, ravnina po kojoj smo se kretali, bilo je nešto hrapavije nego drveni parket, dakle sigurnije, nije se u toj mjeri klizalo, niti kada bi se nakupio kondenz. S druge strane, bilo je hladnije i od najhladnijeg drveta. Činilo mi se u toj mjeri vještačkim, kao da sam na plohi ogromnog Windows 95 ekrana ili školske table. Kako god, i dalje sam preferirao onaj drveni pod, proizveden u našoj tvornici “Stupčanici”, nazvanoj po imenu najbitnije rijeke u Olovu, po kojoj su i najznačajniji privredni pogon i košarkaški i fudbalski klub nosili ime.

Sve ono što je vrijedilo u našem mjestu bilo je vezano za to ime. U “Stupčanici” se radilo, “Stupčanica” je stipendirala, školovala, plaće su se zarađivale, plaćali su se porezi, sve što je bilo bitno vrtjelo se oko te fabrike drveta. Nekada mi je mati, u ono vrijeme ekspanzije, prije rata, sredinom osamdesetih, desetak godina ranije od danas, donosila daščice, letvice iz tvornice namještaja. Vikendom bismo pregledavali slikovnicu Snježana i sedam patuljaka. Pravili bismo kućicu patuljaka, bojili, lijepili te elemente, pokušavajući kopirati male krevete i stolove patuljaka, onako kako ih je sam ilustrator nacrtao. Sve je bilo u boji drveta, premazi su mirisali po smoli, mogla se osjetiti toplina u dodiru s maketom. Čini mi se da je samo drvo upijalo sunčeve zrake i isijavalo dugo nakon što bi došla noć.

Pravljena je ta kućica za patuljke, onako natenane, više sedmica, pažljivo, s mjerom, da bi sve bilo u proporciji, s ljubavlju, kako bi petogodišnjak bio sretan, imao u kući dio bajke... I valjda, otud, moja prva sječenja na drvo bude neku toplinu.

Oduvijek su drvo, stablo, šuma bili zaštitnim znakom i ovog grada i Bosne. Ili, možda je to bilo samo moje sjećanje, još slojevitije, dublje, možda je to prizvuk onih trenutaka kada se sve činilo sređenim, kada je sve funkcioniralo, kada, u suštini, nisam znao ništa, nisam postavljao pitanja i nisam imao briga! A i mati je bila mlada, bez ratnih trauma, bez izbjeglištva, bez tereta poslijeratnog života. Ne znam, ne bih mogao odgonetnuti, zašto drvo, kako je drvo unosilo nekakav mir, da l’ radi sječenja ili nečeg drugog, ali u jedno sam bio siguran. Nisam volio plastiku! Nisam volio i sve te nove, industrijske smjese, od ovog ili onog “reciklažnog”, bez obzira na uvjeravanja mladih i nasmiješenih lica s TV-a ili iz kataloga građevinskog materijala, koja su govorila o prednostima i primjeni tih masa u građevinarstvu.

KOŠ “DONIRAN” OD IFOR-a

Gledajući, pak, s vedrije strane, sportska sala započeta pred sami rat, nikad završena, koja se tokom rata pretvorila u ruševinu, sada je konačno, nepune dvije godine nakon Dejtona, bila u funkciji.

Hasan Muratović bio je prvi poslijeratni premijer Vlade Bosne i Hercegovine. Naše gore list. Usmjerio je, tvrdili su, koje “milionče” od donacija i kredita za poslijeratnu obnovu zemlje ka Olovu. Pričalo se, po čaršiji, da se ondje gdje su se donosile odluke, u nekom kabinetu u Sarajevu, niko nije usprotivio premijeru. Dijelom zato što je Muratović, već iskusan profesor i predavač na Ekonomskom fakultetu, argumentirano sasjekao bilo kakvu kontradiskusiju, a dijelom što su i svi donosioci odluka uglavnom znali i vidjeli koji je teret rata i razaranja Olovo podnijelo. Zvali su nas bosanski Vukovar.

Dakle, dobili smo salu! Novu! Prozori od pleksiglasa, nelomljivi. Parket i tribine. Možda stotinjak sjedećih mjesta u tri reda. Željezna konstrukcija. Bili su i koševi. Novi! IFOR ih je “donirao”, odnosno ostavio nakon izmještanja baze u Olovskim Lukama. Zglobni koševi. Dovukao ih je Kabaši s još nekim; ne mogu se sjetiti ostalih aktera tog čina “dislociranja” koša na pravo mjesto! I nisu to bili bilo kakvi obruči. Mogli su izdržati zakucavanje i vješanje i samog Sabonisa. Sigurno se dvjesto kila moglo objesiti o te koševe. “Made in USA.”

Nije bilo grijanja. Nije bilo opreme. Bila je lopta. Bila je volja. Za novim životom. Postratnim. U miru.

Frrrrrrrrrrrr. Ponovo se pištaljkom oglasio trener Muhamed, sada u ulozi suda. Sanjin je bio na podu s mučnim izrazom lica. “Ostat ću bez sina, a klub bez glavnog pleja, Dino! Malo lakše!”, blago povišenim tonom, a opet kroz šalu, karikaturalno, korio je trener Muhamed Dinu, dvadesetogodišnjaka, mladića u najboljim godina, u punoj snazi. Igrao je na poziciji krilnog centra, bio je viši sedam centimetara od mene, a teži možda i dvadesetak kilograma. Zajedno samo proveli dvije godine u izbjeglištvu, u selu Kalesija. Živio je na Karaginu Polju, u susjednoj mahali.

“Dobro, momci, dosta za danas! U ponedjeljak u isto vrijeme”, reče, nakon što je Sanjin uspješno izveo slobodna bacanja, Muhamed, nastavnik likovnog, suprug nastavnice tjelesnog Anđelke, samozatajni šetalac bez društva, čovjek koji ne ide u kafane, niti je viđen po društvenim prijemima. Muhamed je umjetnik, slikar, onda kada ne trenira nas, onda kada nije u školi. Dolazili bi iz dijaspore, naši, oni koji su otišli daleko od kućnog praga, deset, petnaest sati vožnje ili dalje... Djeca su im krenula u školu, dobili su, nazoviperspektivne poslove, naučili su koliko-toliko strane jezike, živjeli su u uređenom društvu i nikako se nisu mogli odlučiti na povratak! Dolazili bi do Muhammeda, da im naslika Gornje Olovo ili Čaršiju ili Jasen, da ponesu komad tog platna, djelić duše, mrvice sjećanja, nekakve sjete na život prije ovog sadašnjeg, današnjeg, punog rada, dojč maraka, velikih građevina, nacrtanih osmijeha i hladnoće svojstvene samo čovjeku na sjeveru, velikih stanica i stadiona, dalekih destinacija i sombrera, posluge koja se obraća na španskom... A opet, i pored svega, nisu mogli odgonetnuti otkud toliki nemir i šta je u njima. Je li to svojstveno samo ljudima s Balkana, da se osjećaju sretnim, da čvrsto koračaju tek kada su u rodnom kraju? Zašto je Krivaja privlačnija od Sene ili Elbe tako neuporedivih? To ulje na platnu, tih nekoliko kućica s džamijom i katoličkom crkvom pod nebeskim svodom, predstavljalo je prozor, vremeplov, nešto toplo što se moglo okačiti na zid i satima gledati sa sjetom, nostalgijom, tugom. Ustvari, ta i takve slike bi liječile, činile bi podnošljivijim podmukli bol što se javlja odjednom i niotkuda, što se spušta od srca naniže, ka nogama, tako da katkad ne možeš koraknuti satima, ili se penje poput strelica, nagore, ka glavi, proizvodeći glavobolju muklu i konstantnu kao da te neko blago udara po njoj, kao da te muči...

ZVIJEZDA U OFUCANIM TENAMA

Krenuli smo ka svlačionici. “Kulo, Gurda, vas dvojica ostanite!”, pozva nas Šatro, kapiten, najstariji među nama. Imao je godina koliko Gurda i ja zajedno. Priđite. Pojavio se i trener Muhamed. “Donesete u ponedjeljak dvije slike k'o za ličnu! Trebamo vas registrovati”, reče. Pogledao sam ka Gurdi. “Da, da trebaju nam dvojica iz omladinskog pogona. Takve su propozicije. Liga počinje za mjesec. Vas dvojica ste pokazali najviše!”, govorio je Šatorović. “A hoćemo li dobiti kakvu opremu”, stidljivo upitah. Šatro me pogleda! Bilo je u tom pogledu i nemoći i nekakvog ukora na moje pitanje. “Fabrika trikotaže ‘Ola’ obezbijedit će nam dva para dresova, bijele i žute. Za patike, trenerku, vreću za opremu sami se snađite!”, pojašnjavao je Šatro. Potom je napravio stanku i othuknuo. “Pare nisu problem, para nema”, pokušao nas je nasmijati čuvenom dosjetkom iz “Top liste nadrealista”.

Muhamed je smirenim glasom nastojao objasniti situaciju, približiti nama dvojici gimnazijalac finansijsku poziciju košarkaškog kluba koji je bio u fazi svojevrsnog ponovnog nastajanja: “Desetak hiljada treba nam za sezonu. Kotizacija, gostovanja... Općina će uplatiti dio, ‘Stupčanica’ dio. Kod ‘Panorame’ imamo ručak. Fali nam oko tri hiljade... Sad nismo u mogućnosti osigurati patike.” Oborio je, zatim, glavu i sasvim tiho upitao: “Nadam se da vam neće biti problem?”

Šutio sam i razmišljao kako doći do poludubokih ili dubokih patika. U ovim ofucanim, puknutim na đonu, ne mogu se pojaviti na utakmici. Doći će neko od školskih drugarica, neko od raje, pa bruka... “Pregur’o je Mujo i gore! Snaći ćemo se”, reče samouvjereno Sedad Gurda. Kao da je unio neku dozu optimizma, nisam više razmišljao o tome kako nešto ne može... Raširila su mi se prsa. Sada sam već vidio pune tribine i kako pogađam u ključnim trenucima kada se lomi utakmica. Igrat ćemo ligu. Curice će navijati, vrištati, ja ću biti na parketu, u novoj sali... Starta novo poglavlje mog života. Vrijedno ću trenirati. I dva puta dnevno. I Dražen (Petrović op. a.) je tako. Upucat ću šut. Popraviti skok. Radić ću na driblingu. Igrat ćemo utakmice. Igrat ćemo ligu. Sudije i delegati. Sve će u sali vriti! Sve će u Olovu vriti. Vriska, konfete, znoj, skok, šut, tabla, navijačice. American dream jednog srednjoškolca. Košarka se vratila u naš grad! Konačno!