Kazuje se da je Alija Đerzelez imao dvije kuće u Sarajevu. Jedna bijaše na Grdonju, ishodna, tu je boravio ljeti i svidao rane zadobivene tokom silnih mejdana što ih je vodio diljem Carstva. Druga mu kuća bijaše ovdje, ponad Ćurčića brijega, prema Vrbanjuši. Iako hroničari i stručnjaci tvrde da je ova kuća izgrađena u 17. stoljeću, dakle sto i više godina od vremena u kojem je boravio Alija Đerzelez, te da je preko dvjesta godina bila u posjedu kazaske porodice Čevanija, narod, kao kad se pravnici zavlače u rupe po zakonima, ulazi u jednu rupu koju historiografi ne uspješe popuniti – još nije ustanovljeno ime njenog graditelja niti kako je došla u vlasništvo Čevanija – tamo, oslanjajući se na kazivanja kako je i Gazi Husrev-beg negdje ovdje imao konake, veze narod svoju priču i ovu kuću uporno pripisuje svome junaku.

Prijekom i silnom gaziji ne bijaše dovoljna jedna mahala i obična kuća kakve se tada gradiše po Sarajevu, već on svoju sazida u dvije mahale – u jednoj on, u drugoj njegov buzdohan. Jedan dio kuće Alije Đerzeleza izlazio je na mahalu njegovog imenjaka Alije Sarača, koji u prvim godinama namjesnikovanja Gazi Husrev-begovog izgradi ovdje džamiju. Drugi dio ishodio je na mahalu mesdžida Kadi Bali-efendije, koji podignu džamiju nešto kasnije od Alije Sarača, a munaru odmaknu od nje i cijelih deset metara. Sarajlije odmah izmisliše kako je munara pobjegla od svoje džamije i nema te sile koja ga može vratiti natrag, a samu džamiju prozvaše Pribjeguša i sve digoše na šegu.

Tragom priča koje se tih godina raširiše po sijelima i kahvama, ovdje ćemo za tren i sami odstupiti od vlastite pripovijesti. Krenu tada, kazuje se, Sarajevom priča kako su džematlije jednom pobjesnjele i, skrunuti od silnog srama, i obeščašćeni zadirkivanjem do te mjere da su ih ostale Sarajlije zvale Pribjezi, po njihovoj pribjegloj bogomolji, te više nisu smjeli ni u čaršiju saći, odlučiše oni da razidaju munaru i da je vrate ondje gdje joj je mjesto. Pet dana skidaše kamen po kamen s nje, a pred akšam dana šestog munara stajaše uz samu džamiju i njihova džamija sad bijaše jednaka kao i svaka druga u Sarajevu, a oni ponosni kao niko. Sa svih strana iskupljaše se svijet da gleda njihovu munaru i da se čudi i da im obeća da ih niko više neće zadirkivati jer više nema za šta. Ali, u zoru, kada mujezin dođe pred džamiju da se popne na šerefet i pozove odozgo ljude na namaz, ima on šta vidjeti – munara se ona opet odmakla od džamije, pobjegla preko noći na isto mjesto gdje je odvajkada bila. Poslije toga, kažu, niko više nije zadirkivao džematlije na Pribjeguši, jer, ozbiljna se priča pronese kroz šeher, kako se od one noći pred munarom prikazuje. Dohodi tamo nekakva čudna prikaza, nikom zlo ne želi i nikog ne napada, niti straši djecu, već stoji, visoka do u nebo, dlanovi joj ka licu otvoreni, šapuće molitve i dove. Neki rekoše da je to Alija Đerzelez, kojeg godinama čekaše da iščupa neposlušnu munaru i vrati je uz džamiju, a on, zadrt, ostavi glavu ko zna gdje u pustom svijetu. Stotinama godina poslije tu neposlušnu munaru sasvim razidaše i prenesoše je daleko, u Drozgometvu, u Griviće, između Hadžića i Lepenice, i tu je ponovo uspraviše i eno je i danas stoji ona ondje, uz grivićku džamiju.

ALIJINA SESTRA

Prije nego će sagraditi svoje kuće i postati junak na glasu, bio je Alija Đerzelez pusti siromah, sluga. Ali, za utjehu, služio je kod Gazi Husrev-bega, najbogatijeg čovjeka u Bosni i njenog beglerbega. Na nesreću, bijaše Alija ćelav do ušiju pa ga Husrev-beg koristio samo za dovoženje drva iz šume. Osim toga, bio je on posve neizgledan čovjek, pognut u hodu, rasijan, krivog koraka, klempav i ružan u licu. Ljudi na čaršiji su često, kada bi nekog htjeli uvrijediti ili odbiti od sebe, znali reći „ružan k’o Alija, sluga kod Husrev-bega“. Žene bi, a posebno trudnice, zakretale glavu kada bi prošle pored njega da im potomstvo ne bi poprimilo izgled lica Alijinog, a djeci su zatvarale oči da ne sanjaju ružne snove. To se sve prenese na tek ižđikale momčiće, pa bi, kada bi se Alija pojavi niz sokak, navalili na njega i stali da ga gađaju fuškijom i da viču za njim najgrđe poruge. A on, Alija, bijaše čovjek dobrohotan, čestit u duši i svjestan svoga izgleda. Mnogo godina poslije kazivalo se da mu dobrina bijaše tako duboka da nikada nije posjekao zdravo stablo, već je uvijek birao ona koja su počela da se suše, pa makar se morao popeti na vrh Bukvika. Nije mogao ni zamisliti da zbog njega trudnice rađaju neizglednu djecu ili da se djeca prevrću po postelji cijele noći zbog nemilih snova pokupljenih iz rugobe njegovog lica, zato se klonio svijeta. Ustajao je u zoru, nabacivao samare na mule, vezao ih jednu za drugu i prije nego se jave pijetlovi kretao na Grdonj, otud se vraćao s mrakom da ga niko ne susreće.

Jednog dana, hodajući kroz šumu u potrazi za suhim drvećem, začuje Alija nešto neobično, glas kakav do tada nije čuo. Zastade i oslušnu, ali ono ne bijaše glas ni jedne životinje njemu poznate, jedino ako iz daleka nije zalutala ovamo neka nova. Ali kad se primaknu jednom proplanku od kojeg je dopirao onaj čudni glas, vidje dijete, bebu, dojenče, sasvim golo, oko ruke mu vezana crvena vrpca. Alija se okrenu oko sebe, ali nigdje ne bijaše nikog do ono dijete koje su sunčevi traci svog obgrlili i mora da ga je sunce strahovito peklo. Nenavikao na djecu, Aliju bijaše strah da ga uzme u ruke, već odsiječe on jednu dobro olistalu hrastovu granu te ti je zabode djetetu poviše glave i tako ga zakloni od sunca. Istog trena dijete prestade plakati i poče gugutati kao golub. Alija bijaše sasvim zbunjen, nikako nije mogao da domisli šta mu je činiti. Da uzme dijete i ponese ga sa sobom – čime će ga hraniti, gdje će spavati, šta će mu obući, glava ga zaboli od tolikih pitanja. Tad se sjeti da je zasigurno žedno te se spusti do potoka da mu donese vode, a onda će sjesti pored njega, zapaliti čibuk i dobro razmisliti šta će s onim djetetom.

Kad se vrati s potoka, Aliju dočeka novo iznenađenje. Bilo je takvo da su mu se šake odmah rastvorile i sva voda koju je ponio onom djetetu pljusnu iz njih. Kraj djeteta je ležala žena, malo je reći lijepa, plave joj kose prostrte po travi, bijela joj biserna haljina cakli na suncu, a jednu sisu izvadila i doji onu nejač.

„Nisi se valjda mene prepao“, reče mu ljepotica, a Alija, sav zbunjen, jedva izusti: „Nisam, što bi?!“

„Baš tako, što bi“, reče žena pa mu postavi još jedno pitanje: „A jesi li ti taj koji je granu ovu pobo ponad mog djeteta?“

„Jesam, taj sam“, reče Alija.

Žena se tad sasvim uozbilji, a jedna joj kruna sijevnu među očima. Reče ona Aliji ovako: „Šta god zatražiš, ja ću ti učiniti, draga srca, kao što si ti draga srca moje dijete saklonio od sunca.“

„Baš sve“, upita Alija snebivajući se. Odnekud je znao da je ona žena vila i da ima nepojmljive moći i želio je, svim srcem je želio da joj kaže da ga odmah učini lijepim, najljepšim u Sarajevu, da se više ne mora kriti od trudnica i od djece i od ostalog svijeta.

„Baš sve“, odgovori vila i promeškolji se.

Aliju bi stid da joj kaže da ga učini ljepotanom, jer ona žena razgovaraše s njim sasvim normalno, ljubazno i iskreno, kako nikada niko nije razgovarao s njim, siromahom. Ni u jednoj njenoj riječi nije se dalo ni naslutiti da ona vidi da je on ružan. Zbog toga ni on ne htje potezati tu stvar, pa na kraju reče da bi najviše volio da postane jak i da bude junak, kao iz priče.

Žena mu reče: „Dođi, ne boj se.“

Alija, stresavši sa sebe sav preostali strah, primaknu se do one žene i sada je stajao tačno nad njom, a sjena mu padaše po njenom djetetu.

„Čučni“, reče mu žena.

Alija čučnu.

„Lezi“, reče žena i pomjeri ono dijete.

Alija, šta će, leže uz nju.

„Popi malo moga mlijeka“, reče vila i stavi mu sisu u usta.

Alija se zagrcnu, bi mu nelagodno, sram ga, činjaše mu se da će u zemlju propasti. Ali vila ga pomilova po glavi i njemu kosa naraste. Tad se Alija smiri i, kao da je ponovo dijete, poče da sisa mlijeko iz žene.

Kad se Alija napio mlijeka, vila mu reče: „Vidiš li onaj kamen?“

Alija reče: „Vidim.“

„Hajde“, reče vila, „podigni ga.“

Alija se zbuni. Uzmače.

„Ja?!“, upita i okrenu se oko sebe. Dođe mu da odmah pobjegne.

„Slobodno, podigni ga, hajde“, nagovara ga vila.

„Ali... Vidi koliki je“, snebivao se Alija. „Ni dvadeset najkršnijih ljudi ne bi ga smjesta pomaklo.“

Vila ga opet pogladi po kosi, a njemu uši više ne bijahu klempave. To Aliji uli samopouzdanja i on ustade i dohvati se onog kamena i podignu ga, ali sasvim malo, tek što ga odmače od zemlje, brže-bolje ga spusti da ga kila ne bi uhvatila. Vila mu tad reče da opet dođe do nje i on leže i opet se napi mlijeka.

„Hajde, probaj sad“, reče vila i pomilova ga po kosi, a on više ne bijaše ružan.

Alija se više nije snebivao, osjećao je kako neka nepojmljiva snaga bruji po njemu. Dohvati on onaj kamen i podignu ga kao od šale, uzdignu ga ponad tjemena, i još više, a onda ga baci i deset metara od sebe.

„Eto te, postao si jak da ga takvog u cijelom Carstvu nema. A da bi postao junak, ti, čim padne prvi pazarni dan, iziđi na Atmejdan i nađi sebi konja kakav priliči junaku. Ali, ne zalijeći se. Čekaj jednu ženu, staricu, neuglednu, ona će voditi gubavu kobilu, a za njima će bezbrižno kaskati doratasto ždrijebe. Ne pitaj za cijenu, nego je plati koliko starica zaište, othrani ono ždrijebe, ono će te odnijeti u legendu i u pjesmu. A ako ikada upadneš u nevolju pa se sam ne mogneš izbaviti, ti zovni svoju sestru i ja ću se isti čas stvoriti pored tebe.“

I nestade one žene kao da je nikada nije ni bilo. Nestade i onog djeteta. Alija ostade sam. Tad se prepade da je sve ovo samo sanjao ili umislio, pa potrča prema onom kamenu i podignu ga i hitnu ga preko dvadeset metara od sebe, i još jednom, i tako sve do mraka koji ga vrati kući.

KRILATI DORAT

Kad je Alija prvog pazarnog dana izašao na Atmejdan, bi sve onako kako mu je vila opisala, naiđe baba sa starom kobilom, a iza njih iđaše doratasto ždrijebe. Alija ih kupi i odvede u Husrev-begove staje. I dalje je Alija nastavio svake zore ići u šumu po drva, ali je sada umjesto mazgi vodio onu kobilu i s njom ždrijebe i nikom nije govorio o svojoj snazi niti ju je pokazivao, samo je svakog dana sve dalje i dalje bacao onaj kamen. Kad ono ždrijebe izraste, jedne noći izbiše mu krila, ogromna, i ono poletje u sami mjesec, kao ptica, i vrati se i smota krila da ih niko nije mogao vidjeti. Alija se silno iščuđavaše i cijele noći moliše se on Bogu da ga zaštiti od šejtana i da mu pamet ne uzme. Otad je svake noći uzjahivao svoga dorata i letio kud mu volja, a u zoru bi opet išao u šumu i vraćao se uvečer s tovarima suharaka.

I živio je Alija tako, sretan u svojoj tajni i uživajući u svojoj snazi. Ali, jednog dana, dok je bacao onaj kamen s proplanka na proplanak, iznenadi ga nepoznat glas. Reče mu da je Husrev-beg u velikoj nevolji, da ga je Vuk Jajčanin skolio u brdima i da vodi silnu vojsku na Sarajevo. Alija odmah uzjaha svoga dorata i poleti u nebo. Odozgo vidje daleka brda i među njima Husrev-bega kako uzmiče sa svojom vojskom, a Vuk Jajčanin ga bije iz trista busija. Sva vojska ostade zakovana u čudu kada se iznad njih pojavi silan junak na krilatom konju, a buzdohanom bije Jajčane i tamo i ovamo i razgoni ih kao brabonjke. U jednom trenutku Alija vidje kako iz duboke posjekotine na Husrev-begovoj nadlaktici ciblija krv te ti se on spusti na zemlju, izvadi iza pasa bijelu mahramu s crvenim vezom i zamota mu ranu. Zatim se opet pope na leđa svome krilatom doratu i nagna ga za neprijateljem, gonio ih je sve do Jajca.

Kad je Husrev-beg došao kući, ondje ga dočeka Šahdidar, žena u koju se zaljubio još kada je bila robinja njegove sestre Neslišah i toliko je zavolio da je nije htio otpustiti ni kada je postao svjestan da s njom neće imati poroda, niti je htio dovesti prilježnicu pa makar bez nasljednika ostao, on je njoj sve pričao i povjerovao joj svoje najdublje tajne. Reče joj Husrev da ga više ne bi vidjela da se odnekud ne pojavi silan junak na krilatom konju, a buzdohanom razgoni neprijatelje. Ispriča joj zatim kako mu je mahramom previo ranu. Kad Šahdidar uze mahramu, ona uzviknu da je to mahrama njihovog sluge Alije.

„Svi u kući znaju za nju“, reče. „Naslijedio ju je od rano preminule sestre, djevojke, koja je lažno oklevetana pa ga je na samrti zaklela da vodu kojom će je gasuliti zagriju vatrom od jablanova, a da joj umjesto nišana postavi dvije glavnje iz te vatre, pa ako prolistaju, onda znaj da sam istinu govorila i da sam nevina otišla s ovog svijeta, a ono iz onih cjepanica niknuše dva jablana, visoko, pravo, do u nebo, otad posvud po Sarajevu rastu jablanovi i svjedoče o Ajkuninoj čestitosti, a najviši izđikoše oko Ajkuninog mezara. U tu mahramu Alija kupi mrve sa sofre pa hrani golubove, a kada ga djeca počnu naganjati ili kad nastupi pored noseće žene, njome krije lice, i od nje se nikada ne rastaje.”

Husrev-beg odmah naredi da mu zovnu Aliju, a ovaj se pojavi sve se snebivajući i krijući lice da ne bi Husrev-beg sanjao loše snove. Husrev-beg ustade pred njim i reče mu da mu se ništa ne izvrdava i još mu reče: „Ja znam ko si. Takav junak ne može biti sluga u mene.“

Husrev-beg naredi tad da se pred Aliju Đerzeleza – nazva ga tako po njegovom buzdohanu i tako ga upamtiše narodna predanja, legende i pjesme – da se pred njega, dakle, donese kovčeg zlata. Od tog zlata Alija Đerzelez podiže ovu kuću, i još jednu, onu u Grdonju, na mjestu gdje je nekada pobo granu da zakloni jedno dijete od sunca i tako promijenio svoju sudbinu i sudbinu cijelog svijeta jer je od tog dana išao po mejdanima i borio se u ime sultana – u dvanaest carstava nije bilo takvog delije koji bi njemu smio izaći na mejdan.

A kada se i Alija Đerzelez, kao i svaka druga duša, sastavi s vječnošću, ostade od njega trag u jednom drvetu – kazuje se da je dugo u Klokotima kod Kiseljaka stajala jedna breza koju je Alija Đerzelez probio svojim buzdohanom kada je gonio Vuka Jajčanina – i ostali su tragovi njegovih prstiju u kamenu pored munare Ulomljenica džamije – tu se, kazuju, jednom prilikom, čekajući džumu (Alija Đerzelez, kažu, ni jedan namaz nije propuštao) i razgovarajući s jaranima, slučajno prislonio – i ostao je njegov buzdohan – dugo je, pričalo se, bio zatisnut u krovne grede u tekiji kod turbeta „Sedam braće“, ali izgori u požaru skupa s tekijom – i ostalo je turbe u selu Gerzovu kod Šipova – to se selo nekad zvalo Prhovo, priča se, i tu je Alija Đerzelez mučki ubijen, i to dok je Bogu sedždu činio, jer ga drugačije nije bilo moguće ni ubiti, prikrade mu se Vuk Jajčanin i odsiječe mu glavu, a turbe srušiše Karadžićevi pobornici početkom Agresije na Bosnu – ostadoše i mnoge pjesme, i jedna pripovijetka koja ga pokušava ismijati i svesti na mjeru ljudsku, ostade ova kuća, da se zove njegova, pa makar je on i ne izgradio i makar u nju nikada ni ušao nije, i ostade ulica u kojoj se nalazi ova kuća da se zove po njemu, pa makar nikada ne postojao, i ostade ova naša pripovijest, pa makar sve ovo što smo ispričali bilo po sto puta namaštano.