Ovaj most gradila je ljuta nevolja. Bijaše to vrijeme gotovo mitsko. Tada se cijeli svijet prelamao preko mračnih ramena Igmana i teškom mukom pronalazio Sarajevo, opkoljeno, zaraslo ne u magle već u neko svoje, iščašeno vrijeme, uklobučeno u klupko i bezobzirno hitnuto ka posljednjim okrajcima svemira. Pa iako je svake noći, razvlačeći svoj smiješak napaćenog čeljadeta i teškom mukom skrivajući očaj, čaprkalo po učahurenoj savjesti ostatka svijeta, nije ga za stvarnost držala ta medijska pažnja i nije mu ona omogućila da ipak ostane ovdje, a ne da se, kao petina Pirinejskog poluotoka u romanu Joséa Saramaga, odvali od cijelog svijeta i zaplovi zauvijek niz to svoje vrijeme koje niko do kraja nije razumijevao. To sidro koje ga držalo vezanog uz obalu civiliziranog čovječanstva bio je Igman, a konop kojim je bilo vezano bio je taj put što se dijagonalno spušta preko grudi ove planine, poput kakvog ožiljka ostalog od rane koju je na grudima gazije načinila sablja u ko zna kojoj, u ko zna kadašnjoj, u ko zna kako krvavoj bici.

Taj put, koji u grudi planine usjekoše ovčari kako bi s proljeća stada tjerali uz planinu, a sjeseni s nje, kojim su za Agresije na Bosnu krstarili samo najhrabriji, jer bio je pod stalnom baražnom vatrom protivavionskih topova, čije su papučice pritiskali oni koji su, barbarski, držali ovaj grad pod opsadom, zračio je svjetlom. A bilo je dana kada je naprosto gorio, kao onog maglovitog jutra kada su se na njemu u krvavom odsjaju tek porođenog sunca pojavili, sklupčani u karoseriji kamiona, promrzli i prestrašeni kao da su najednom osvanuli u vlastitim pjesmama, Bruce Dickinson i članovi njegovog benda “Iron Maiden” – došli su da raspu Sarajevom oštre note svojih divljih pjesama čije riječi kao da su iščupali iz vremena mitskih. Prav kao da prkosi, strmoglavo se on spuštao u podnožje planine, do Hrasnice i Kovača. Tu se, prelazeći preko rječice čudnovatog naziva, Večernica, ravnao ka Sokolović-Koloniji. Iz nje se spuštao do Željeznice, a onda se opet ogoljavao da se sa svih strana vidi prije nego zaroni u krivudave butmirske ulice koje će ga sigurno voditi do tunela ispod piste, u noć, u Sarajevo. 

MITSKA RIJEKA

Ružan je ovaj most. Ali samo na prvi pogled. Ti njegovi betonski kolutovi neizostavno podsjećaju na lego-kockice, pa nam se u prvi mah čini kao da ga je slagalo kakvo dijete zagubljeno u čarima igre i uronjeno u maštu daleko od ovog svijeta. Upravo ta sklepanost daje mu poseban šarm. Čini nam se da bi svako od nas mogao sastaviti ovakvu ćupriju i zbog toga je možda i doživljavamo svojom. A priča o njenom nastanku, o njenoj izgradnji pod stalnom artiljerijskom paljbom u neprekidnoj igri na tankoj niti između života i smrti i vremenu kada se preko njenih hrbata hranio cijeli jedan grad daje joj nepatvorenu, iskonsku ljepotu – lijepa je u svoj svojoj nesavršenosti i na njoj nema ništa lažno.

Pod mostom teče Željeznica, zmija dugačka 27 kilometara, nadsvođena s dvanaest mostova. Valja ih izbrojati, iskoračati ih, doći u mogućnost da se pojmi ljepota ovog mosta sklepanog od onog što se našlo pri ruci – on Željeznici daje mitska obilježja, kao što je jedan srušeni željezni most upisao Neretvu u rukopise onkraj stvarnog. Njen put počinje u podnožju planine Treskavice, gdje se rastaje od bliznakinje Bistre, kojoj se uvijek tepa – ova se pomalja ispod Krbljive zvijezde i uz magistralni put M-18 ode na istok, prema Miljevini i Foči, iznad koje se ulijeva u Drinu i miješa s jednom drugom mitskom rijekom – Sutjeskom. A Željeznica niče u sastanku dva potoka, Hrasničkog i Godinjskog, u selu Turovi, kreće na zapad, kuha se u Kazanima podno Godinjskih Bara – kraj njih su nastali oni užasni snimci kada pripadnici srbijanskog SDB-a “Škorpioni” pucaju u leđa šestorici svezanih Srebreničana – kroti te zloguke rafale, kroti stijenje probijajući se preko Trnova i vodeći magistralni put M-18 do Ilidže, niže nje se u Sastavcima sastaje s Bosnom.

Ispod prvog mosta, u Trnovu, Željeznica prelazi na desnu stranu puta M-18 i prima rijeku divnog imena – Širokarica, ona se čas prije spojila s rječicom Ljustom. Nešto niže, kod Pendičića, dolazeći od Treskavice preko Godinjskih Njiva, ulijeva se Krsinja, a s druge strane, ispod Jahorine, dohodi Crna rijeka. Nešto niže, između Mađara i Ilovice, još je jedan most ispod kojeg se Željeznica vraća na lijevu stranu puta M-18. Ovdje male hidroelektrane unakazuju njeno lice. Tu, podno Bogatića, dotičući ispod Bjelašnice, u Željeznicu utiče Bijela, rječica u kojoj se sastaju Prijesnica i Modrinja, koju čine potoci Brod i Studenac. Rijeka teče dalje lijevom stranom puta M-18 sve do mosta između Jablanice i Kijeva, gdje opet prelazi na desnu stranu. Ispod Kijeva, s desne strane dotiče potok Paljevac, koji se probija ispod Jahorine. U Krupcu opet prelazi na lijevu stranu puta protječući ispod četvrtog mosta. Tu, gdje se s magistralnog odvaja put za Bjelašnicu, prima rječicu Jasen, a pred Vojkovićima konačno se odvaja od puta M-18, protječe ispod još jednog mosta i teče ka Ilidži.

Na Ilidži je preko Željeznice izgrađeno sedam mostova. Ovdje prima posljednju, ali i najveću pritoku. Tu, gdje je nekada pronađeno neolitsko naselje za koje kažu da je samo srce butmirske kulture, ulijeva se Tilava. To je rijeka s tri imena. Izvire ispod Jahorine kao Škrbin potok, u Kasindolu je zovu Kasindolska rijeka, a u Butmiru Tilava. A postoji i naselje Tilava, koje je ime dobilo od jedne druge rijeke. Da čudo bude veće, i ova Tilava ima tri imena. Izvire ispod Trebevića u selu Kumane i ovdje je zovu Kumanski potok. Pod tim imenom teče do Petrovića, čiji je mještani zovu Sušica, a onda kroz mjesto Tilava, gdje dobija svoje krajnje ime, pod kojim će se, progutavši prije toga potok Lukavac, koji također pokloni ime cijelom naselju, u Dobrinji prepustiti Dobrinji da je ona nosi dalje, na izlaz iz Sarajeva, a tu će se, niže Osjeka, nakon Željeznice i Zujevine, koja dotiče s Ivan-planine, Dobrinja uliti u Bosnu.

Svi mostovi na Željeznici našli su se u rukama agresora koji je svojim pitonskim grčem stegao Sarajevo kao kakvo napušteno tele. Nad cijelim njenim tokom, na obje obale, nad svim pritokama, čučala je škorpija opkolitelja s nadnesenim repom svaki čas spremnim da se sunovrati u srce ovog grada i ispusti svoj kobni otrov. Jedini prostor koji se odupro smrtonosnom zagrljaju i s kojeg će se četiri godine branitelji ovog grada opirati nastojanju udava da sasvim zatvori krug svog nemilosrdnog pritiska bilo je to plodno polje kojim se u gotovo ravnoj crti Večernica odvaljuje od hrbata Trebevića i hita prema Željeznici. Taj komadićak Željeznice, na čijoj se desnoj obali rasteglo naselje Butmir, cijelim svojim leđima oslonjeno na aerodromsku pistu, a na lijevoj Sokolović-Kolonija vezana cestom koja se, poput užeta bačenog utopljeniku, proteže do Hrasnice i Kovača u “Put spasa”, jeste bio u rukama branitelja, ali na njemu nije bilo nijednog mosta. I dok su s dobrinjske i s butmirske strane branioci kopali tunel ispod aerodromske piste, koju držahu zaštitne snage Ujedinjenih nacija, UNPROFOR, za to vrijeme ovdje, između Sokolović-Kolonije i Butmira, mještani i pripadnici Četvrte motorizovane brigade ARBiH, na puškomet od neprijateljskih linija, gradili su most.

SEDMORICA NEIMARA

O izgradnji mosta svjedoči kameni spomenik na desnoj, butmirskoj obali. Piše na njemu ovako: “Most spasa, građen od septembra do decembra 1992. godine, bio je jedna od ključnih tačaka Puta spasa koji je vodio od ratnog tunela ‘D-B’, povezujući opkoljeno Sarajevo sa slobodnim teritorijem. U najvećem jeku ratnih dejstava most je gradio narod zajedno s pripadnicima 4. viteške motorizovane brigade. Most je građen raspoloživim materijalom Hidrogradnje-Sigma, Tehničkog pregleda, 4. brigade te brojnih donatora. Most prelazi preko rijeke Željeznice i sljedećih je karakteristika: dužina mosta 57 m, širina mosta 3 m, nosivost do 20 t. Most je rekonstruiran i saniran nakon rata. Prilikom izgradnje ove značajne građevine, od intenzivnih neprijateljskih dejstava život je izgubilo 7 hrabrih neimara, a 24 je ranjeno. Most spasa je simbol otpora hrabrog naroda i boraca i njegov kamen će da o tome svjedoči budućim generacijama. Zahvalni građani općine Ilidža i borci 4. viteške brigade.” Ali zaboraviše uklesati imena sedmorice neimara koji dadoše živote da bi se Sarajevo povezalo s ostatkom svijeta.

Za razliku od onih koji živote položiše u izgradnji “Mosta spasa”, imena stranih državljana poginulih na “Putu spasa” uklesana su na spomen-obilježjima. Ponad Hrasnice nalazi se spomen-ploča dvojici francuskih vojnika koji su poginuli na ovom mjestu. Koji kilometar dalje podignuta je spomen-ploča članovima američke delegacije izginule od granata VRS-a 19. augusta 1995. godine, s imenima: Joseph Kruzel, Robert Freiser i Samuel Nelson Drew, a nije zaboravljen ni Stephan Reault, francuski vojnik, vozač. “Put spasa” vere se dalje na Malo polje i kroz selo Lokve spušta se u Pazarić, u Tarčin, u slobodu, ali ni na jednom njegovom metru nema imena sedmorice neimara poginulih na izgradnji ovog mosta.

Koliko li je ljudi sjelo ovdje uz kakav stećak, u Lokvama, na kraju Puta spasa, izulo čizme i protrljalo ižuljane i natekle noge, a krajolik ispunjen divljim obroncima surih planina izvukao iz njih nepatvoren i iskonski vrisak u slavu slobode? Eho tog vriska negdje pod krilima orlova što su kružili nebom, visoko iznad svake ljudske gluposti, sastajao se s davnim ehom glasova onih koji su prije pedeset godina usred zime gazili preko Igmana, pa ovdje, dok su pokušavali da ožive svoje promrzle prste, vrištali, usljed bola, ali i u slavu slobode. Je li se iko od onih koji su se istrgli iz mišolovke Sarajevo, kroz “Tunel spasa”, preko “Mosta spasa”, “Putem spasa”, u tim veličanstvenim trenucima spomenuo sedmorice neimara koji svojim kostima popločaše put koji ih dovede u slobodu?