Stravični slučaj poznatog glumca Moamera Kasumovića, pravomoćno osuđenog zbog bludnih radnji nad maloljetnikom, otvorio je mnogo teška pitanja u vezi sa stanjem ali i vrijednostima našega društva, pitanja koja su već odavno trebala biti postavljena.

Prvo, javnost je ostala šokirana činjenicom da je Kasumović presuđen na samo godinu dana zatvora, što je uspio otkupiti te ostati na slobodi. Kakvi su to zakoni i kakvo pravosuđe koje donosi takve neshvatljive presude za nedjela koja bi trebala biti najstrože kažnjena i koja zahtijevaju, prije svega, dugotrajnije uklanjanje prestupnika iz društva kako bi mu se onemogućio pristup potencijalnim novim žrtvama?

Drugo i možda daleko problematičnije pitanje glasi kako je moguće da u društvu i gradu u kojem se zna “šta car večera” i gdje se na dnevnoj bazi porodične intime mnogih uglednih ljudi razvlače po naslovnicama medija kao najsočnije pikanterije, ovakav stravičan slučaj ostane godinama tako temeljito zataškan? Ko je Moamer Kasumović pa da mu je uspjelo ušutkati laprdave službenike ovdašnjih sudova, koji su notorni po dostavljanju optužnica, presuda ali i detalja procesa odabranim medijima? Kakav je to silni utjecaj mogao Kasumović imati nad “nezavisnim medijima” pa da doslovno niko godinama nije objavio niti jednu riječ o njegovoj presudi, a što mu je omogućilo da nastavi vrebati najranjivije kategorije našega društva? Kakav je to status imao Kasumović u svijetu kulture i umjetnosti pa da doslovno niko od njegovih mnogobrojnih intimusa, saradnika ili poznanika nije pisnuo niti jednu jedinu riječ o njegovim nedjelima?

Nažalost, odgovori na ova pitanja duboko su uznemiravajući. Kasumović sam po sebi nije imao ni utjecaj, ni status, ni novac da isposluje takvu sveobuhvatnu zavjeru šutnje. Muklu tišinu osigurala je, prije svega, Kasumovićeva profesionalna i svjetonazorna pripadnost jednom povlaštenom društvenom sloju, kasti, kružoku... navodnoj eliti društva koja svoju dekadentnu degeneričnost sakriva agresivnim političkim aktivizmom i javnim angažmanom.

To je krug prijatelja i klijenata ovdašnjih zapadnih ambasada i međunarodnih “nevladinih” organizacija, samoproglašeni nosioci i promotori “progresivnih zapadnih vrijednosti”, vječni kultur führeri, nesnošljivo militantni zagovaratelji sekularnog i liberalnog društva, kojekakve potpuno izmišljene ali zato medijski nametnute veličine i legende, selektivni borci za “ljudska prava”, kružok bužetokradica koji je kreirao ambijent u kojem se toleriraju, pa čak i promoviraju, ne samo razne raznorazne seksualne nastranosti i perverzije već i omerta, zakon šutnje.

Vidjivo je to i iz svjedočenja Kasumovićevih žrtava, koji su uglavnom ili mladi muškarci ili maloljetni dječaci. Kasumović je bio toliko drsko slobodan u svojim nastranostima, toliko uvjeren u svoju nedodirljivost, da je seksualno napastvovao maloljetnika na zadnjem sjedištu auta koji je vozio otac žrtve!

Mladić, jedna od punoljetnih Kasumovićevih žrtava, izjavio je da ga je Kasumović seksualno uznemiravao u javnosti pokušavajući ga privoljeti da popusti njegovim nasrtajima govoreći mu da bi se trebao “prilagoditi prohtjevima struke kao takve”. Takve izjave, kao i činjenica da je žrtva oklijevala burno ili javno reagirati, bojeći se posljedica za svoju karijeru, svjedoči o normalizaciji homoseksualnog predatorstva u krugovima kojima je Kasumović pripadao.

Upravo su “zahtjevi struke”, kojima se trebao “prilagoditi”, tačnije pokoriti, mladi glumac na kojeg je Kasumović nasrtao usred prepune kafane, jeste istinska suština problema. Kakva je to struka i kakvi su to zahtjevi, kakvi su to društveni krugovi, kakvo je to okruženje, koje je tako dugo toleriralo Kasumovićevo ponašanje koje se ovaj apsolutno nije trudio sakriti?

Ovo nije prvi skandal ovakve vrste vezan za ovaj društveni sloj, pa je bilo samo pitanje vremena kada će seksualno uznemiravanje mlađih kolega ili kolegica, i to s pozicije moći, preći u pedofiliju, koje se u takvim krugovima često relativizira kao nekakva “antička pederastija”, kojoj su, navodno, sklone “umjetničke duše”.

Šta je s ambasadama koje ionako imaju abnormalno veliki utjecaj u našem društvu koje se zbog toga kreće na granici između protektorata i kolonije. Kasumović je možda bio osrednji glumac, ali je zato bio veliki prijatelj nekoliko zapadnih ambasadora, koji su se s njim vrlo često fotografirali te ga angažirali u svojim projektima, a što je možda bio najznačajniji faktor u stvaranju guste magle koja je sakrila Kasumovićeva nedjela. Teško je i zamisliti koji bi drugi činilac osim utjecaja stranih faktora mogao obavezati ovdašnje pravosuđe, medije i nemali broj pojedinaca na tako predanu višegodišnju šutnju.

Nemoguće je i ne primijetiti višednevnu muklu šutnju nakon što je eksplodirala afera, da bi se zatim, kao na traci i kao po dogovoru, počele javljati javne ličnosti iz svijeta kojem pripada i Kasumović i to sa jednim te istim saopćenjima koja se uglavnom mogu svesti na to da su oni zgroženi, da nisu ništa znali i da nisu nikada ni bili bliski s Kasumovićem. Ironično, takve izjave dali su ne samo oni koji su s njim blisko sarađivali godinama već i oni koji su do prije nekoliko dana na društvene mreže postavljali slike s Kasumovićem ili ostavljali komentare na njegovim profilima. Do jučer su bili najbolji drugari, danas ga više i ne poznaju.

Očito je da je u pitanju pokušaj “kontrole štete”, glasno kreketanje kako bi se reflektor javnosti i odjednom probuđenih medija skrenuo s močvarnog svijeta u kojem je, zajedno s njima, Kasumović tako dugo obitavao. Štaviše pojedini sada tvrde da je upravo okruženje koje su oni stvorili svojim radom zaslužno za razotkrivanje Kasumovića, mada je prava istina da je ambijent koji su kreirali omogućio zavjeru šutnje te privilegirani osjećaj nedodirljivost iz kojih je na kraju i proistekla nepojmljiva Kasumovićeva predatorska drskost.

No takve zamjene teza su zakasnile, baš kao i prijetnje jedne stranke, a koja politički artikulira vrijednosti svijeta kojem je Kasumović pripadao, kako će tužiti svakoga ko s Kasumovićevim slučajem poveže “liberalne vrijednosti” koje ta stranka promovira. Sada, kada je javnost na najgori mogući način otkrila postojanje toksične močvare u čijoj se mijazmi gnijezde opasni vektori društvenih i duševnih boleština, ona će kad tad-biti isušena, ma koliko se tome protivile raznorazne krastače, punoglavci i vodeni štakori.