“Tužno je kada sportske legende ex jugoslavenskog prostora koje imaju svoje poštovaoce i navijače diljem regiona naprave nacionalistički ispad koji ukalja njihovu karijeru i ličnost. To je sinoć napravio čuveni Piksi. Nedostojno, sramno za bilo kojeg sportaša”, poručuje direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Dino Mustafić preko Twittera. Psovanje “šiptarske majke” igračima albanskog porijekla na fudbalskom terenu tokom Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru od Dragana Stojkovića Piksija, selektora reprezentacije Srbije, što je uhvaćeno i TV kamerama, nagnalo je Mustafića na ovakvu izjavu. Gotovo istovremeno, sarajevski advokat i nekadašnji urednik sedmičnika BH Dani Senad Pećanin istim povodom nudi javnosti sljedeću Twitter izjavu: “E, baš sam tužan nakon večerašnje utakmice... Naime, ja sam do večeras Piksija volio ‘k’o brata’ i to zbog one utakmice u Veroni na Svjetskom prvenstvu 1990. godine: bio je strijelac dva remek-gola! A Španci su nas bili stisli...”

O čemu je riječ? I jedan i drugi reagirali su na Piksijev šovinistički ispad, dakle šovinistički, a ne nacionalistički – razlika postoji. Međutim, obojica su zapravo ovim izjavama više rekli nešto o sebi samima nego o Piksiju. Usput su ponešto otkrili i o tragičnom stanju sarajevske “intelektualne scene”, budući da veći dio domaće medijske javnosti obojicu ovih osnivača Naše stranke smatra intelektualcima “pozvanim” da komentiraju sve živo i mrtvo oko sebe, jer su zamalo pa “sveznajući”, naročito na političkom polju.

Ni jedan ni drugi nisu znali, a možda i nisu htjeli znati, kako u tom Piksijevom plemenskom psovanju nečije majke nema ništa čudno niti neočekivano. Prethodne tri-četiri decenije Piksi je bio šovinista kao što je i danas, te je njegovo kafansko ponašanje zapravo iskreno. Piksi je niško čeljade one “fine i antifašističke” Jugoslavije, koje je iz Niša prešlo u beogradsku “Crvenu zvezdu”, onu istu “Zvezdu” čiji su najvatreniji navijači, mahom kriminalci, narkomani, dileri, alkoholičari, četnici, neonacisti i siledžije masovno ostavljali krvave tragove širom Hrvatske, Bosne i Kosova. Ista je to “Crvena zvezda” u čijoj je upravi bio i sam vođa “Zvezdinih” huligana po nazivom “Delije” – Željko Ražnjatović Arkan. Rijedak slučaj da vođa vatrenih navijača-huligana bude istodobno i član uprave istoga kluba za kojeg navijaju, pogotovo kada je taj vođa kriminalac s već otvorenim dosjeom, a da ne spominjemo kako je i ratni zločinac. Inače, Piksi je bio blizak prijatelj s Arkanom, što niti je nešto neobično niti je bilo skriveno od javnosti.

PRESPAVALI NAJMANJE TRI DECENIJE

Stoga se nekako automatski nameće pitanje o tome kako je moguće da dvojica traženih sarajevskih “intelektualaca” u tri decenije svoga javnog djelovanja “ne primijete” da je “sportska legenda” iz prve izjave i “k’o brat” voljeni Piksi iz druge zapravo balkanska seljačina i prosječni srpski šovinista? Teško je to objasniti jer nije riječ o nepoznatim stvarima, nego o detaljima znanim i onima koji nisu zainteresirani za srbijanski fudbal ni za politiku, a kamoli dvojici javnih djelatnika koji, inače, važe za dosta obaviještene osobe, pritom i “analitičare”. Drugim riječima, da bi se znalo ko je Piksi, nije potrebno biti ni novinarski urednik, ni pozorišni i filmski režiser, ni advokat, ni “intelektualac”.

Zato ostaje veća vjerovatnoća da to nisu željeli znati, odnosno da su to “namjerno” zaboravili. Riječ je, čini se, o stanju u kojem se emocijama daje prednost u odnosu na razum, a emocije su kod Pećanina, izgleda, ostale na Mundijalu u Italiji 1990. godine, nisu možda ni makle odatle, s tog posljednjeg svjetskog nogometnog prvenstva na kojem je nastupala reprezentacija nekadašnje SFRJ. Tada je Piksi postigao neke uspješne golove u utakmici protiv Španije, što se proslavljalo po sarajevskim i beogradskim ulicama. Poslije poraza od Argentine na jedanaesterce, Jugoslavija je ispala sa Svjetskog prvenstva, a i dan-danas postoje naivci, neznalice i glumci – zapravo idioti – koji smatraju da do ratova i pokolja ne bi ni došlo da je kojim slučajem Jugoslavija tada prošla dalje, a kamoli da je stigla do finala. Mnogi ne znaju ili ne kontaju da je sve već bilo pripremljeno, kao što je uređeno i da dođe do poznatog sukoba između navijača zagrebačkog “Dinama” i beogradske “Zvezde” nešto prije samog Mundijala u Italiji. Taj događaj mogao bi biti nekome zanimljiv i za ovu priču, ionako su sva ta dešavanja uvezana kada se šire sagledaju.

Mundijal se, dakle, održao 1990. godine, a prekinuta utakmica “Dinama” i “Zvezde” u Zagrebu 1989. godine. Radeći anketu među najvatrenijim navijačima i jednog i drugoga kluba, neka beogradska snimateljska ekipa zabilježila je pred početak tekme nekoliko zanimljivih izjava. Tada se širila priča o hrvatskom separatizmu i srpskoj želji da se očuva takozvana Jugoslavija. Spomenuta snimateljska ekipa uzima izjave od nekoliko žestokih “zvezdaša” s tribina koji na pitanje o zajedničkom navijanju jugoslavenskih navijača naredne godine na Mundijalu u Italiji govore kako nema šanse da idu skupa s hrvatskim navijačima i da bi radije navijali s nekim Englezima nego s Hrvatima. Potom ide snimak nekoliko vatrenih članova “Dinamovih” “Bad Blue Boysa”, negdje pored stadiona, s istim pitanjem. Oni govore kako bi naredne godine navijali s beogradskim navijačima kada bi Jugoslavija, naprimjer, igrala protiv Engleske (zanimljivo da su obje skupine koristile Engleze radi usporedbe i primjera) i da nemaju problem navijati zajednički za Jugoslaviju. U istom razgovoru rekli su da podržavaju Franju Tuđmana i friško nastali HDZ, uoči prvih domaćih višestranačkih izbora. Potom se među navijačima “Zvezde” zaorila poznata popijevka “Druže Tito, druže Tito, Srbi tebe lažu / oni vole, oni vole đenerala Dražu”. Nešto poslije toga uslijedio je veliki, montirani i očekivani stadionski belaj, masovna tučnjava i prekid susreta. Kao Arkanov prijatelj i klupski kolega, Piksi je znao da navijači “Zvezde”, poznatiji kao “Delije”, uredno pjevaju ravnogorske pjesme i nosaju po tribinama četničku ikonografiju, sve, naravno, u ime Jugoslavije, i nije zabilježeno da se igdje tome javno protivio.

SUVIŠNA IŠČUĐAVANJA

U istom razdoblju izlazio je omladinski časopis Ćao, koji se bavio pop rok subkulturom, domaćom i međunarodnom estradom, odjevnim trendovima, a izlazio je u Beogradu. U jednom od brojeva objavljen je intervju s Piksijem. Potpisnica je bila neka mlada novinarka, koja je Piksija predstavila kao sirovinu koja sjeda u svoja skupocjena kola govoreći joj da sama otvori vrata i uđe u auto. Bilo je tu još zanimljivih pikanterija koje ga prokazuju kao neotesanog primitivca, ali su manje važne za našu priču.

Osim strastvenih “zvezdaša”, mnogi urbano usmjereni Beograđani nisu baš gotivili Piksija, znali su, za razliku od Mustafića i Pećanina, o kome je riječ.

Stojković sigurno nije znao da će ga od naredne godine, od njegovog zgoditka u tekmi protiv Španije, neko u Sarajevu zavoljeti kao brata “samo zbog toga” i neće prestati voljeti naredne tri decenije. Sve što se dešavalo u međuvremenu za nekoga je, čini se, samo geopolitički i duhovni vakuum. Ipak, kako rekosmo, koliko god Piksijevo psovanje šiptarske majke pred TV kamerama nije ni čudno ni neočekivano, toliko zapravo nije čudna ni Pećaninova izjava. Ipak je riječ o novinaru koji je “uslikao” sebe kako se rukuje s Bilom Clintonom da bi tu ilustraciju stavio na naslovnicu jednog broja BH Dana, uz prateću izjavu, navodno Clintonovu – “Ako se budete borili, pomoći ćemo vam” ili tako nešto. Kod nekoliko mladih Amerikanaca, koji su tada bili u posjeti Sarajevu, ovo je izazvalo razumljiv podsmijeh.

Isto tako nije čudna ni Mustafićeva izjava. Jer ipak je riječ o režiseru koji je možda najveće sarajevsko poniženje ove kalendarske godine proglasio umjetnošću. Ta “umjetnost” je za ovog režisera seksualni snošaj s lubenicom usred dana ispred sarajevskog Narodnog pozorišta, scena koju je odigrao izvjesni glumački nudist. Tako gologuz, mašući svojim spolovilom, sve pred malom djecom, ganjao je i neke prolaznice dok je u pozadini s razglasa puštana umobolna pjesmica. Sve za “umjetnost”.

Na kraju, samo jedan podsjetnik, možda ne toliko za ovu dvojicu “intelektualnih veterana” koliko za naraštaje koji su u Sarajevu rođeni dosta poslije Piksijevog zgoditka protiv Španije na Mundijalu u Italiji, a koji su možda pod negativnim utjecajem izjava spomenutog Twitter dvojca, ili su zbunjeni njihovim pisanjem. Dakle, Sarajevo su pod opsadom držali Jugoslaveni, u ime Jugoslavije. Na Bosnu i Hercegovinu agresiju je izvršila Jugoslavija. U Srebrenici i većem dijelu Podrinja, genocid su izvršili Jugoslaveni, u ime Jugoslavije. Prije toga Vukovar su sravnili sa zemljom u ime Jugoslavije, opet Jugoslaveni. Za jednu od godišnjica zauzimanja Vukovara ondje je gostovao tim “Crvene zvezde” na revijalnoj utakmici. Miloševićeva država zvala se Jugoslavija. I on se borio za Jugoslaviju. Piksijevi obožavatelji i navijači dobrovoljno su dolazili na ratišta i sudjelovali u etničkim čišćenjima. Da li je Stojković to znao, više nije ni bitno – a morao je znati, znale su i ptice na grani a da nije znao Arkanov jaran – važniji su njegovi sarajevski navijači sa štokholmskim sindromom, a još ih ima podosta.