Kako kaže stara poslovica “Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka ostavi svoj trag”. U skladu sa tom narodnom mudrošću, spontana ulična proslava 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine (spontana jer službene vlasti nametnute “trojke” svakako nisu tim povodom ništa priredile osim sterilnih i gotovo komemorativnih posjeta delegacija, pa se narod “samoorganizovao”), na površinu je izvukla šoviniste svih boja i oblika.

Osim uobičajenih nosioca velikosrpske i velikohrvatske politike te njihovih pratećih goblina s društvenih mreža, ove godine su izrazito žučne reakcije iskazali i oni koji se vole predstavljati ljevičarima zabrinutim za suživot i sudbinu Bosne i Hercegovine. Interesantno je da su upravo njihovi komentari bili najpakosniji. Takav prizor žderanja vlastite džigerice zbog prava jednog naroda i društva da u sreći i veselju slavi nezavisnost svoje države možda bi bio prije zabavan nego zabrinjavajući, no problem je što takve devijantne tendencije ispoljavaju ljudi zaposleni u ovdašnjem obrazovnom sektoru.

Jedan od takvih je i sada već notorni Franjo Šarčević, glavni urednik još notornijeg portalčića Prometej.ba te profesor na sarajevskom univerzitetu. Šarčević već godinama pokušava da narativ “hrvatske ugrozbe” normalizira kao legitiman pa čak i progresivan politički stav. Posebno je ogorčen na Željka Komšića, čije je glasače svojevremeno nazivao “fašistima” a naročito ga iritira sistem vrijednosti u bošnjačkom društvu gdje je i dalje važna politička odrednica za svaku javnu ličnost njen ratni put, tačnije da li je navedeni pojedinac bio branitelj ili agresor na Bosnu i Hercegovinu. Šarčević, koji smatra su dominantna hrvatska politička stajališta, a koja su inače kulminirala UZP-om, podjednako (ne)legitimna kao i ona dominantno bošnjačka, koja su rezultirala odbranom nezavisnosti Bosne i Hercegovine, svako manifestiranje prodržavnog patriotizma doživljava kao bošnjačku nacionalističku provokaciju.

U tom duhu je komentirao i fotografiju na kojoj se nalaze gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić i maloljetno dijete koje nosi beretku s ljiljanom. Ono što je za osobu s normalnim moralnim kompasom simpatičan prizor, za Šarčevića je “simbol jednog beznadežno bolesnog društva”.

U današnjoj Bosni i Hercegovini Šarćevićev antibošnjački šovinizam ne bi, nažalost, bio sporan, jer je uobičajen za hrvatsku političku scenu i njene javne ličnosti. Međutim sporan je kada dolazi od nekoga ko se iz etnički očišćenog Prozora dokotrljao u Sarajevo pravo na sarajevski univerzitet da predaje matematiku studentima čiji su djedovi, očevi i braća ginuli pod simbolima čije današnju upotrebu Šarčević smatra “bolesnom” i neprimjerenom za djecu. Uostalom da nije bilo te njihove borbe pod ljiljanima ne bi bilo ni sarajevskog univerziteta na kojem ugroženi Franjo danas zarađuje svoju platu. Treba li i spominjati da su Šarčevića podržali tipovi poput Rajka Vasića ili Gorice Dodik?



Drugi, možda i gori jeste primjer izvjesnog Harisa Jusufovića, nastavnika historije u OŠ “Grbavica II”. Umjesto da novim generacijama prenosi istinu o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i o Genocidu nad Bošnjacima, učo Haris tvrdi da je ovogodišnja proslava 1. marta, naročito defile vozila kroz Sarajevo s ljiljankom, potvrda njegovog proročanskog stava da je na sceni “radikalizacija Bošnjaka proizašla iz osjećanja moralne superiornosti” koji je opet po Jusufovićem mišljenju rezultat nekakvog “viktimološkog narativa”.

Jusufović tvrdi da 2024. godine Bošnjaci nikada nisu bili “osorniji i oholiji u svojoj bahatoj superiornosti”. Kolona automobila kojom se proslavlja 1. mart za Jusufovića je “kolona mržnje” pa čak i “izvrgavanje ruglu” bošnjačkog stradanja. Zastava s ljiljanima je opet “bajrak mržnje i netrpeljivost dignut do neba”. Ko zna zbog čega, ali Jusufović je stava kako je takva proslava 1. marta “egomanijalna parada nacionalističkog kiča” te “mržnja prema svemu što ne dijeli nove vrijednosti”. Jusufović zaključuje da su takvom paradom Bošnjaci “izgubili morali kredibilitet žrtve”, no utjeha mu je što “Srbi i Hrvati” nisu ni bolji ni gori.

Nepotrebno je dekonstruirati ovakvo ispuštanje moždanih vjetrova prouzrokovanih očitim intelektualnim zatvorom i lošom probavom osnovnih činjenica. Jusufović bi trebao patentirati ideju da se “moralni kredibilitet žrtve” gubi ako se žrtva usudi slaviti vlastiti opstanak. Sigurni smo da bi ga dočekali raširenih ruku u Beogradu i Zagrebu.

U pozadini Jusufovićevih teza čuči isti revizionistički gremlin kao i kod Šarčevića. U pitanju je ista namjera da se u ime suživota i izgradnje mira bošnjačkom narodu zanegira viša moralna pozicija stečena stajanjem na pravoj strani historije te potreba da ga se svuče u blato u kojem se valjaju srpski i hrvatski kolektiv. Za potrebe takve vrijednosne nivelacije neophodno je svaku bošnjačku manifestaciju patriotizma, čak i bezazlenu proslavu dana nezavisnosti države za koju su ginuli, proglasiti ugrožavanjem drugih i drugačijih, nekom prijetnjom koja retroaktivno amnestira srpsko-hrvatski iredentizam te legitimizira njihove današnje politike.

Naravno Jusufoviću ovo nije prvi ispad jer je prije nekoliko godina imao svojih pet minuta slave u srpskim medijima, kada je tražio da mu neko kaže “šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu”, valjda uvjeren da su Sarajevo opsjedali i ubijali vanzemaljci a ne famozne “komšije”. Negdje oko 18.000 komšija iz Sarajevsko-Romanijskog korpusa tzv. VRS.

Mogao je Jusufović otići do Vojničkog spomen groblja “Mali Zejtinlik” na Sokocu pa pronaći neke od nestalih komšija, no umjesto toga tvrdio je kako postoji i neka bošnjačka “moralna odgovornost” za dešavanja devedesetih te da je potrebno raditi na “jednoj, prihvatljivoj istini” a ne na tri-četiri nacionalne. Nevjerovatno je da čovjek koji predaje historiju može zagovarati ahistoričnu ideju “dogovorene historije”, gdje bi se valjda pomirila objektivna istina branitelja i subjektivna propaganda agresora, a sve u cilju pomirenja i suživota. Jusufović kao da predaje istoriju u Srbcu, a ne historiju u Sarajevu.



Da ponovimo, stavovi poput gorespomenutih nisu nešto neobično jer su prava kamilica spram antibošnjačkog šovinizma kakav inače dolazi ne samo iz srpsko-hrvatskog miljea već i od samomrzećih ljevičara s većinskih bošnjačkih prostora Bosne i Hercegovine. No nedopustivno je da takvu vrsta revizionističkog šovinizma javno ispoljavaju ljudi koji se bave obrazovanjem mladih generacija uglavnom bošnjačke omladine. Razne Franje Šarčevići, Harisi Jusufovići, Sabine Silajdžić i ostali imaju pravo na vlastito mišljenje, ma kako odvratno i suludo ono bilo, ali nemaju pravo da šire mržnju prema narodu koji im puni jasle iz kojih jedu. Neka se sklone od naše djece i neka mrze o svom trošku u svoja četiri zida.