Potkraj aprila 1462. godine pojavi se ovdje, pred kapijama Ključa, poklisar dubrovački Bartol Gučetić. Iskusan diplomata, bio je on već 12 godina u takozvanom unutrašnjem krugu vlasti Republike i sad je putovao Humom i prelistavao sjećanja. Tražio je u njima rukavce neopreza koji ga u nekoliko navrata zamalo odvedoše u siromaštvo, u gubitak plemićke titule i da ostane bez svih povlastica. Listao ih je temeljito, prilježno razgrćući godine koje su se, za svakog člana dubrovačke vlastele, odmotavale spiralno niz stub vremena, ili se vrtjele ukrug, pa se ponekad činjaše kao da nisu ni prolazile. Svjestan da se ovaj put kroz same iglene uši provukao, s konaka na konak zaklinjao se Bartol da mu se nikakav neoprez više ne smije ponoviti, jer, kako je sam volio reći, politika je močvara sva od živog blata sazdana.
Putujući tako po humskoj zemlji, već u Drijevima, dok je zurio u zmiju karavane koja je vukla so u unutrašnjost Bosne, sjetio se smjerni Bartol onog dana kada je uveden u Veliko vijeće, i sjetio se dobovanja doboša i fanfara i tvrdih mletačkih bombona i zahara koje je bacao iza sebe, a djeca hrlila iz svih sokaka i otimala se za njih i krckala ih da je sve praskalo kao petarde za vatrometa. U Počitelju, pod svodom raštrkljalih čempresa što su hrlili naspram zidova kule kao da hoće da je sustignu, zaogrnut pomračinom kroz koju su se svijale nebrojene nebeske zvijezde, osjećajući strah od svega što je pretrpio posljednjih dana u Dubrovniku, sjetio se onog dana kada je stajao pred dvoranom Vijeća umoljenih u Kneževom dvoru i sav ustreptao sricao slova u natpisu nad vratima za koja se govori da tu stoje od pamtivijeka: „Obliti privatorum, publica curate“, šaputao je i osluškivao kako te riječi odjekuju po njemu kao davno izrečene zakletve svih njegovih predaka koji su isto ovako stajali pod tim natpisom i uzbuđeno ponavljali: „Zaboravite lične stvari, vodite brigu o javnim.“ Na obalama Neretve, sjedeći u dućanu u kojem su se mogle kupiti voštane svijeće, stelja, sušene smokve i med u saću, i čekajući da se mostari konačno smiluju pa da ga puste preko drvenog mosta što se njihao nad provalijom pa nikada, prelazeći preko njega, nije smio da gleda dolje, u ushuktalu vodu, koja je s proljeća načisto divljala, sjetio se onog dana kada je postavljen za suca građanskog suda, a sljedeće godine, razmišljao je Bartol, putujući kroz ravnicu putem koji ga kroz nepregledna polja lavande vodiše u Blagaj, gdje, eno, nad vrelom Bune, visoko na litici, okružen kružnicama bjeloglavih supova, vihori u jari, kao zastava, Stjepan-Grad, zasigurno bi bio postavljen za kneza da nenadano ne izbi taj nemili događaj s Franom I Gundulićem.
Humom kroz sjećanja
Kako se po ondašnjim dubrovačkim zakonima javna funkcija mogla obnašati samo godinu dana, tako su članovi plemstva doživotno kružili u unutrašnjem krugu vlasti. Iz Velikog prebacivani su u Malo vijeće, otud za sudiju, a onda, kada se stekne dovoljno iskustva, i za kneza i u Vijeće umoljenih, i tako, ponovo, ukrug. U taj točak teško se ulazilo, a još teže ispadalo iz njega. Bilo je i takvih slučajeva da se neki od mlađahnih vijećnika zaljubi u kakvu pučanku pa je oženi i taj bi istog časa bio izbačen iz vlasti i Vijećnici se više ne bi smio ni približiti. Zakoni dubrovački bijahu neumoljivi, a plemstvo bijaše svjesno da se samo zahvaljujući toj neumoljivosti Republika uz onolika carstva i kraljevstva onodobna uspjela održati stoljećima. Ali, to što se dogodilo Frani I Gunduliću prešlo je sve granice zdrave pameti i prejahalo preko svake zdrave logike. Iznenada izbi na vidjelo da Frano ne zna ni čitati ni pisati i odmah, bez ikakvog ustezanja, bi donesena odluka da se izbaci iz Vijeća. I ništa tu nije pomoglo što su se svi Gundulići, i on, i tuce njegovih Gučetića, založili da ga spasu, niti je bilo sluha za činjenicu da je čovjek od rođenja slijep. Kako da takav nauči čitati i pisati, govorili su Gundulići, i Gučetići, i on, najglasnije, ali uzalud, kazna bi izvršena.
Kada osjetiše liniju preko koje ne smiju preći, svi se povukoše pred neumoljivim zakonima, stoljetnim. Jedino on ne ustuknu. On se još više razjari i udari svim srcem, bez pameti. Tako je gorljivo govorio u korist slijepog čovjeka i tako žustro da nije ni primijetio da ga svi gledaju sa sažaljenjem, kao čovjeka već otpisana. Tvrdoglavošću kakvog Rudonje on je gurao svoje, i ne bi mu dosta, već predloži da se zakon izmijeni i da mu se doda rečenica koja će kazivati da se od tog pravila izuzimaju slijepci i ljudi koji zbog neke druge falinke nisu u mogućnosti da nauče čitati i pisati, jer Frano Ivan Gundulić, reče na kraju, nije izbačen zbog toga što ne zna čitati ni pisati, već zato što je slijep. Svi se tad urotiše protiv njega, a spasi ga njegova diplomatska vještina koju je razvio do te mjere da je, kada god to poželi, mogao zaplakati i tako se ražalostiti da ni najveći sumnjivci ne bi posumnjali u njegovu iskrenost.
Otad se čuvao i bio na oprezu. Ali, kako je vrijeme prolazilo, oprez se u njemu tanjio i uskoro se našao u još većoj pogibelji. Bilo je to prilikom glasanja. Svako glasanje u Vijeću bilo je prava svečanost i vladala je takva ozbiljnost da su se od nje napinjali zidovi Vijećnice. Riječ jedna se nije smjela prozboriti jer bi čuvari pravde, koji se tako žustro saživljavaše sa svojom ulogom da su bili smiješni, svaku izgovorenu riječ tumačili kao pokušaj da se drugog nagovori kako da glasa, a pravilo je bilo jasno: svako mora glasati po vlastitoj savjesti. Kada bi dvoranu napustili rođaci kandidata do drugog koljena, kako bi se izbjegao svaki nepotizam, kancelar bi, uštogljeno zategnut i svečan neprirodno, prilazio svakom vijećniku i polagao mu na otvoren dlan, da svi vide, jednu krpenu kuglicu. Onda bi ga pratili pogledima dok prilazi žari, zavlači u nju ruku i ispušta kuglicu. Ako je spusti u crveni odjeljak, to bi značilo prihvatanje prijedloga ili kandidata, a kuglica u zelenom značila je odbijanje. Svakom mladom vijećniku ovaj ceremonijal, tišina, napetost i neprirodni položaji tijela kancelara i vijećnika bijahu smiješni i pravo je čudo kako se niko od njih do sada nije nasmijao. Ali, jedan od njih svoj smijeh suzbi tako što prošvercova kockarsku kocku pa je spusti u žaru umjesto krpene kuglice. Kada je došlo vrijeme prebrojavanja, nastao je takav skandal da su sva vrata i prozori zabarikadirani i pet dana niko nije mogao izaći. Oko Vijećnice stajala je straža, a unutra je vođena takva istraga i vijećnici i knez su odmah, jednoglasno (niko se nije usudio glasati protiv jer bi odmah bio smatran krivcem), donijeli odluku da se tom šaljivcu, čim ga pronađu, odmah odsiječe desna ruka i da nikom, nikada više, dok je svijeta i vijeka, ne padne na pamet da se na tako grub način našali s Republikom i njenim zakonima.
U toj gunguli Bartolu Gučetiću sva ta brižnost i čuđenje dođoše smiješni i, kada čitahu donesenu uredbu o kazni, njemu se ote, samo od sebe izleti iz njega pitanje: „A šta ako je čovjek ljevak?“ U istom trenu sva su lica oko njega ostala sleđena. Sreća da je bio dešnjak, jer da se, kojim slučajem, bolje služio lijevom nego desnom rukom istog časa bio bi okrivljen i morao bi ruku položiti na kladu i zauvijek napustiti i plemstvo i Dubrovnik. I sreća što je još prije glasanja bilo odlučeno da on bude poslan u Hum, da ode do Blagaja, i do Sokola i do Ključa i gdje god da treba, ali da se ne vraća dok ne pronađe Stjepana Vukčića Kosaču i privoli ga da ispoštuje ugovor koji je potpisao s njima, onomad, kada se izmiri sa ženom Jelenom i sinom Vladislavom, koji bijaše u zaštiti Republike. Sreća je bila što je pismo već bilo gotovo pa ga iste noći njegovi prijatelji opremiše i poslaše na put da ga smaknu s očiju vijećnika među kojima ih sve više govoraše da je već jednom došlo vrijeme da se taj Bartol Gučetić nauči pameti.
Eto, s takvim se mislima po cijelom Humu nosao Bartol Gučetić, poklisar dubrovački, uoči same katastrofe bosanskog kraljevstva. Bio je isprepadan, ali i sretan što će odsustvovati iz Dubrovnika dok se prašina oko skandala s kockom ne slegne, pa je išao u Blagaj, ali tamo ne nađe Stjepana Kosaču, pa je išao u Sokol, ali ne nađe ga ni tamo, pa je krenuo za Ljubuški, ali ga u putu sustiže pismo Vijeća umoljenih i naređuju mu da se uputi ovamo, u Ključ, na samim vratima Huma. Ako, kojim slučajem, ne nađe hercega ni ovdje, neka onda produži koji kilometar za Cernicu. Tamo će ga čekati ljudi koji će ga odvesti do Vladislava, sina hercegovog, koji onomad bijaše zaratovao s ocem zbog jedne firentinske kurtizane, jer bila je namijenjena njemu za nevjestu, a otac je zaskoči i preote mu je i ona postade očeva ljubavnica. U taj rat bijaše uvučen i Dubrovnik, i to na strani Vladislavovoj, pa njega, Bartola Gučetića, koji je mogao zaplakati kad mu se prohtije, sada Vijeće umoljenih šalje da iskoristi svu svoju diplomatsku vještinu i da divljeg i nepouzdanog Stjepana privoli da se pridržava sporazuma o izmirenju koji su na Sokolu potpisali on i žena mu Jelena i sin Vladislav. U tom sporazumu herceg se obavezuje da će još za života svojega podijeliti među sinovima, i međ Vlatkom, i međ Vladislavom, i međ Stjepanom, imanja i zemlje i prenijeti na njih upravu i vlast, a evo, sada, nastavlja po starom, izbjegava preuzetu obavezu i migolji im i nikako da ga nađu.
Prvi put u Ključu
Bartol Gučetić nikada nije bio u Ključu. Bijaše on zadivljen veličinom grada smještenog na samim obroncima planine Babe, zagledanog u Kameno brdo. Stajao je na čelu pitome ravnice po kojoj zvoniše zvona na vratovima krava rasijanih u zelenilu kao na kakvoj slikarskoj kompoziciji. Da li zbog straha koji ga je ispratio iz Dubrovnika i sustavno ga pratiše sve vrijeme putovanja kroz Hum, a sada odjednom, pred ovom nezgrapnom ljepotom na kraju zemlje humske, nestade kao da ga nikada nije ni bilo, ili usljed razdraganosti što će konačno konačiti u krevetu, Bartolu se ovo mjesto učini idiličnim i on u tom trenu povjerova kako bi ovdje mogao provesti ostatak života.
Prvi put čuo je za ovaj grad prije deset godina. Bilo je to za vrijeme rata sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, kada je, kao mladi vijećnik, bio imenovan u delegaciju koja je trebala da nakon prvih pregovora saopšti hercegu Stjepanu da ne može dobiti nazad palaču u Dubrovniku, pa je, pripremajući se za to putovanje, prelistavao stara pisma, darodavnice i ostala dokumenta u arhivu, i u njima našao ime grada Ključa i da je tu stolovao Sandalj Hranić. Tu palaču Dubrovčani pokloniše Sandalju kao zahvalu jer im je prodao svoj dio Konavla i gajio s njima prijateljske odnose, tako iskrene, da između njih nikada nije došlo do ozbiljnijeg sukoba, a sve nesuglasice rješavali su u hodu i na zadovoljstvo obje strane. Palaču je Stjepan Kosača naslijedio od strica te mu je Vijeće umoljenih, kako je to bio običaj, oduze kada zaratova s Dubrovnikom i liši ga statusa dubrovačkog plemića. Tako je on, Bartol Gučetić, kao najmlađi među povjerenicima, imao zadatak da mu otvoreno u lice saopšti da ja palača Sandalju data za Konavle, pa, budući da je on, Stjepan Kosača, sada ponovo, silom, ovladao Konavlima, onda nije primjereno da drži i palaču. Na te riječi herceg Stjepan skoči kao oparen i isuka mač i raspika peharove sa stola i proli vino i bi ga, onako bijesan, sasjekao u trake da nisu pritrčali njegovi pratioci i smirili ga, a njega, Bartola, kako je bilo i planirano, njegovi prijatelji iz poslanstva zgrabiše i izniješe iz prostorije, sve ga, kobajagi, psujući što je morao izgovoriti jednu takvu odvratnost. Možda je i otud ovoliko njegovo zadovoljstvo dok prilazi Ključu, jer otad nije vidio Stjepana Kosaču, a sada mu, pored neugodnih vijesti, nosi i dobru, da mu je skupa s dubrovačkim plemstvom vraćena i palača u svako i u nasljedno dobro, i tako s njim, na neki način, izravnava račun dug cijelo jedno desetljeće.
Ali, Stjepana Kosače ne bi ni u Ključu. Tako mu doviknuše stražari s kula, i ponašaše se čudno i ne dozvoljavahu mu da uđe u grad, niti su htjeli da se spuste i otvore vrata i vide pismo dubrovačke vlastele koje ima predati njihovom gospodaru, već ga iškaju i odgone da se odmakne što dalje od gradskih bedema jer u gradu mori kuga. Nigdje, na cijelom putu kroz Hum, nije sreo kugu, niti glasa o njoj, pa ga ove riječi uvjeriše u suprotno – herceg Stjepan Kosača se, dakle, zabarikadirao u Ključu. Odmah je to morao javiti u Dubrovnik, ali prije toga morao je pronaći prenoćište u podgrađu i izmiješati se s trgovcima, monasima, krstjanima i špijunima. Prvo je pomislio da se odmah spusti u Cernicu i potraži ljude koji su ga trebali odvesti do Vladislava, sina hercegovog, ali, sunce već bijaše na zatonu i ne bi puno odmakao, a putovati noću ovim putevima kojima, otkako mladi bosanski kralj odbi da plaća Osmanlijama danak pa se svaki čas iščekivaše udar s istoka, krstare svakojake sjecikese, to nikom ne bi preporučio taj ostarjeli gostioničar koji izrazi duboko žaljenje, ali ima cijela godina kako se ovdje sve nadiglo i ljudi zuje okolo kao pčele pred košnicom, nema ni jednog slobodnog mjesta u njegovoj gostionici. On ga uputi ka jednoj glavici koja se zvaše Ćućenica i reče mu da je tamo opustjela krstjanska hiža u kojoj živi neka jurodiva starica, a zvaše se Krepa, pored hiže je svratište u kojem oduvijek odsjedahu trgovci iz Dubrovnika.
Ropci roblja patarenskog
Pred napuštenu krstjansku hižu prispio je Bartol baš u zao čas. Oko rasplamsale vatre bijaše se iskupila gomila muškog svijeta, trgovaca i vojnika, pa su pljeskali, dobacivali gadosti i bezobraštine i cjenkali se s trgovcem koji je hodao oko vatre i svaki čas uzvikivao novu ponuđenu cijenu. Kada se sasvim približio gomili, vidio je u središtu kruga tri prepadnute djevojke, gole, sasvim, i privezane za stub. Odsjaj vatre sablasno je skakutao po njinoj koži i one su se svaki čas trzale kao da ih neko udara nevidljivim bičem. Onaj trgovac hodao je ukrug između njih i onih koji su učestvovali u licitaciji i svim glasom hvalio „svoju robu“. Uzvikivao je imena djevojaka i njine godine i ponavljao da su paterenke i da to jamči potvrdama od strica od kojeg ih je prije nekoliko dana kupio u Vrhbosni i da je i crkva propisala da nije grijeh patarenke uzimati u roblje i da je prošlog ljeta plemenitašima dubrovačkim prodao dvije, a ovi ih poslaše papi na poklon. Kada bi došao do djevojaka, zadizao bi im kose i trljao grudi ili bi im silom rastvarao usne i pokazivao bijele i zdrave zube, što bi kod svjetine izazivalo još veću pomamu pa su cijene dolijetale sa svih strana, prestižući jedna drugu i trnući se u pomračini.
Bartol Gučetić tad ponudi trostruku cijenu i nadvikivanje se zatrnu. Ljudi su sad ljubopitljivo gledali u gospodina koji izniče iz noći, a trgovac se već umiljava oko njega i maše pomoćnicima da odriješe djevojke i da im vrate haljine. Ljudi ustuknuše, mahinalno kao hijene među koje se najednom pojavio lav. Iz njih izleti potmuo i strašan huk kada Bartol izjavi da oslobađa djevojke. U tom trenu iskrsnu odnekud nekakva starica, sva zapletena u kose u kojima bijaše zavezano nekoliko ptičijih kostiju, a oko vrata joj zvektiše ubuđala bakarna hamajlija. Bila je to baba Krepa. Ona reče da sirotice nemaju kud pa neka ih pusti kod nje u napuštenu hižu, a on može konačiti u svratištu.
U neko doba Bartol biva trgnut iz sna nekakvom vriskom i dernjavom, proklinjanjem i prijetnjama. Dohvati mač i istrča napolje, a ispred njega, zašiljen u noći, isprsio se Ključ, kao kakva opomena. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati šta se dešava. Vidio je babu Krepu kako bježi u hižu i kola koja su jurila prema gradu, a iz njih je dolazilo nekakvo stenjanje, otimanje, nekakva hampa. Malo zatim vidio je trgovca kojem je platio za patarenke, koje je kanio povesti sa sobom pa ih osloboditi tek kada se vrati u Blagaj, jer je znao da su krstjani bosanski jedino još sigurni tamo, u sred zemlje hercega Stjepana Kosače, koji ih prihvati prije dvije godine, kada ih kralj Tomaš protjera kako bi se dodvorio ugarskom kralju i papi. Trgovac-robac je jurio na konju za onim kolima i Bartol nadignu dreku i uzjaha konja i, ne čekajući svoje saputnike, sjuri se za njim. Ali, nije stigao daleko. U punom kasu njegov konj naleti na prepreku koju postaviše ropčevi ljudi i presamiti s takvom žestinom da je Bartol odletio cijelih deset metara ispred njega. Dok je nastojao da se pridigne, osjeti kako ga nečije ruke hvataju za noge, vuku ga uz brdo, neko ga nogom udara u lice i psuje mu majku vlastelinsku.
Probudilo ga je sunce. Iznad njega stajaše veliki stećak, sljemenjak, i Bartol povjerova da je mrtav. Kada je došao sebi, shvati da je pretučen i dosjeti se da je sinoć otkupio neke bosanske djevojke koje su ropci prodavali u roblje, da im je dao slobodu, da ih je baba Krepa ponovo prodala trgovcu, a ovaj mu postavi zamku i njegovi ljudi ga premlatiše na mrtvo ime i opljačkaše i svukoše ga do gole kože. Tako on sada leži uz taj stećak na kojem su uklesana dva viteza na konjima, ispruženih kopalja sučeljavaju se na nekakvom turniru. Kada je prikupio snagu i ustao, na drugoj strani stećka vidio je uklesan natpis, bosančicom, pisalo je ovako: „Ase leži Radonja Ratković, pogiboh pod gradome Ključeme, za svog gospodina, vojevodu Sandalja.“
Bartol ustuknu. Ta i on umalo ne pogibe pod gradom Ključem, a sve zbog toga što nikako da se nauči oprezu i uzalud već sedam dana, otkako hoda po humskoj zemlji, izvlači iz sjećanja događaje koji ga, sve zbog njegovog neopreza, umalo ne koštaše titule plemićke, i bogatstva porodičnog i svih privilegija, a evo, zbog tog neopreza, umalo da i glavu ostavi, ovdje, pod Ključem, kao taj Radonja Ratković, a samo zbog toga što još uvijek nije naučio da se pomiri s nepravdom, koja, s njim ili bez njega, od pamtivijeka hara ovim svijetom i ko zna dokad će još.
