Prije desetak dana je vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah u velikom televizijskom govoru zaprijetio Kipru vojnom akcijom ako nastavi svoju vojnu saradnju s Izraelom, čija se vojska na tom otoku obučava za napad na Liban.
Kiprani su postali ne samo bliski prijatelji Izraela, već i važni saveznici SAD-a. Kiparski ministar vanjskih poslova Constantinos Kombos posjetio je SAD 17. juna i koordinirao s državnim sekretarom Antonyjem Blinkenom ulogu koju su Amerikanci dodijelili Kipru u trenutnoj situaciji na Bliskom istoku.
Odgovarajući Nasrallahu, kiparski predsjednik Nikos Christolides negirao je bilo kakvu umiješanost svoje zemlje u genocidni rat Izraela protiv Palestinaca i njegov rat protiv Libana koji je u toku. Kipar je također rekao da nema kontrolu nad dvije britanske vojne baze stacionirane u zemlji koje vojno sarađuju s Izraelom.
Međutim, Kornelios Korneliou, kiparski ambasador u Izraelu, neprijateljski je odgovorio Nasrallahu. Ponovo je potvrdio blizak odnos između Izraela i Kipra, što se, kako je veselo zaključio, sigurno nije svidjelo vođi Hezbollaha.
Ljubavna afera između Kipra i Izraela kuhala se više od tri desetljeća. Međutim, bliskost tog odnosa postala je očita tek u martu 2011. godine, kada je bivši predsjednik Dimitris Christofias iz komunističke Radničke napredne stranke službeno posjetio Izrael. Benjamin Netanyahu mu je uzvratio i 2012. postao prvi izraelski ministar koji je službeno posjetio Kipar.
Iako se u početku činilo da su glavni zajednički interesi povezani s mediteranskim rezervama plina smještenim između Kipra i istočnih mediteranskih obala, saradnja je trebala uključivati mnogo više, uključujući pomoć Izraela u intenziviranju američko-kiparskih odnosa.
Ljevičarski čelnik s Kipra nije bio jedini član evropske ljevice koji je promovirao bliže veze s Izraelom. Istu srdačnost pokazuje otkako je ljevičarska stranka Syriza došla na vlast u Grčkoj 2015. Godine 2021. Kipar i Grčka sudjelovali su u pomorskim vježbama s Izraelom. Ali iako je Kipar tek nedavno započeo svoje približavanje Izraelu, cionistički kršćani i Jevreji imaju zajedničke poslove mnogo duže.
Nakon što su Britanci zauzeli Kipar 1878. godine, London Jewish Chronicle je napisao: “Kipar je nekoć bio baza uspješne jevrejske kolonije... Zašto ne bi moglo biti opet tako?” Članak je pozivao Jevreje iz Palestine i Velike Sirije da emigriraju na otok, jer im Kipar “[...] nudi iste primamljive privlačnosti koje je nudio starim Jevrejima, čak i više. Nalazi se unutar jednog dana plovidbe od kontinenta. I po prvi put u povijesti svijeta, Jevreji u Palestini imaju priliku živjeti pod dobrotvornim institucijama najprosvijećenije i najliberalnije vlade [one Velike Britanije], a da ne moraju proći kroz bol iseljavanja u daleke krajeve ili odustajanje od svog istočnjačkog načina života.”
Britanci su anektirali Kipar 1914., kada su se Osmanlije pridružile Centralnim silama; Kipar je postao britanska krunska kolonija 1925. Cionisti su se uvijek pozivali na drevne hebrejske kolonije na Kipru – čije je starohebrejsko ime (i dalje se koristi u modernom hebrejskom) “Kafrisim” – uključujući Paphos i Salamis, kao presedane za buduću kolonizaciju. Međutim, Britanci-Izraelci su postali britanska protestantska skupina s najvećim entuzijazmom za jevrejsku kolonizaciju.
Osnovana 1874. godine, grupa se sastojala od vatrenih cionista koji su željeli poslati Jevreje u “Svetu zemlju”. Osnovali su Sirijski fond za kolonizaciju (također poznat kao Društvo za pomoć progonjenim Jevrejima), koji je primao donacije u Engleskoj i mogao kupiti zemlju u blizini Palestine. Počeli su slanjem jevrejskih imigranata iz istočne Evrope iz Engleske u njihove nove kolonije. Prva jevrejska kolonija osnovana je u lučkom gradu Latakiji u sjeverozapadnoj Siriji 1882. godine, ali nije trajala više od godinu dana. Godine 1883. jevrejski doseljenici iz Latakije i drugi jevrejski doseljenici iz Rusije dovedeni su na Kipar kako bi tamo osnovali jevrejsku koloniju. Osnovali su ga na jugozapadu otoka u blizini sela Kouklia. Ali doseljenicima se nisu svidjeli poljoprivredni radovi i odlučili su otići 1884. godine.
Kipar je već tada izazvao zanimanje Davisa Trietscha, njemačkog jevrejskog protocionističkog aktivista. Godine 1893. Trietsch je izrazio zanimanje što bi trebalo učiniti s Kiprom: “[...] Ovdje je bila zemlja s kojom Englezi nisu znali što bi, dok su s druge strane Jevreji posvuda tražili mjesto naseljavanja za svoju braću […]. Kipar je bio vrlo blizu Palestine. Znao sam da među Jevrejima postoji želja za koloniziranjem Palestine, ali to... nije bilo moguće provesti zbog stava turske vlade. Tada mi se činilo da bi se prirodna i lijepa ideja o povratku u Staru Zemlju vrlo dobro mogla kombinirati s kolonizacijom Kipra, bez obzira na to je li Engleska tamo ostala ili ne.”
Kada se upoznao s pamfletom „The State of the Jews“ osnivača cionizma Theodora Herzla, objavljenom 1896. godine, Trietsch je bio ohrabren i otputovao je da prisustvuje prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. Nekoliko sedmica nakon konferencije pisao je Herzlu o svojoj ideji i održavao stalnu prepisku o tom pitanju.
Uz Herzlovu podršku, Trietsch je prisustvovao Trećem cionističkom kongresu 1899. kako bi raspravio to pitanje, iako se malo njih složilo s njim. Na Petom cionističkom kongresu 1901. godine zagovarao je koncepciju "Velike Palestine", čiji bi dio bio i Kipar. Kolonizacija otoka bi stoga bila dio cionističkog projekta, a ne njegova alternativa. Tada je Kipar postao potencijalno mjesto za jevrejsku kolonizaciju.
Godine 1897. Udruga za jevrejsku kolonizaciju (JCA) osnovala je jevrejsku koloniju na Cipru za ruske Jevreje kojima su se pridružili ruski jevrejski doseljenici iz Palestine. Naselje u Margo-Tchifliku, 14 km od Nikozije, imalo je manje od 200 stanovnika i na kraju je raspušteno 1927. kada su njegovi doseljenici odlučili kolonizirati Palestinu.
Ubrzo nakon što je Herzl, osnivač Svjetske cionističke organizacije, identificirao Britaniju kao idealnog sponzora za jevrejsku kolonizaciju, ušao je u privatne razgovore s britanskim zvaničnicima. Bio je konkretan o tome gdje bi jevrejska kolonizacija trebala započeti. Kad se Herzl sastao s britanskim ministrom kolonija Josephom Chamberlainom, predložio je Kipar (gdje je JCA već imala koloniju), te Arish (Egipat) i Sinajski poluotok.
Chamberlain, kršćanski cionista i antisemita koji se protivio imigraciji Jevreja iz istočne Evrope u Britaniju, suosjećao je s tom idejom iako je izjavio da Britanija neće protjerati Grke i "muslimane" s Kipra u korist jevrejskih doseljenika.
Herzl je objasnio svoj plan da osnuje “jevrejsku istočnjačku kompaniju” s kapitalom od pet miliona funti (24,5 miliona dolara) za kolonizaciju Sinaja i al-Arisha, novac koji bi privukao Kiprane: “Muslimani će otići, Grci će rado prodati svoju zemlju po dobroj cijeni i emigrirati u Atinu ili na Kretu.” Međutim, s obzirom na Chamberlainove rezerve u vezi sa protjerivanjem Kiprana, egipatska se alternativa pokazala praktičnijom. Herzl i drugi cionisti putovali su u Egipat 1903. godine. Sastali su se s britanskim kolonijalnim guvernerom, Lordom Cromerom, kako bi pregovarali o jevrejskoj kolonizaciji područja između Nila i Sueckog kanala.
Ali projekat se nije materijalizirao zbog sušnih uslova u tom području. Herzl i Trietsch su se sukobili tokom Šestog cionističkog kongresa 1903. oko napuštanja projekata Velike Palestine Kipra, Sinaja i al Arisha. To se dogodilo uoči nove britanske ponude Ugande za jevrejsku kolonizaciju, teritorije koja nije bila dio "Velike Palestine" koju su zamislili cionisti. Ni planovi za Kipar nisu se ostvarili.
Nakon Prvog svjetskog rata cionisti su dobili britansko sponzorstvo za svoj projekat kolonizacije u Palestini. Zapravo, cionisti su profitabilno iskoristili metode koje je britanski kolonijalizam koristio na Kipru kako bi podijelio muslimanske i kršćanske Kiprane.
U januaru 1922. godine, britanski cionistički visoki komesar u Mandatnoj Palestini, Herbert Samuel, izmislio je novi sektaški ured za palestinske muslimane, koji je nazvao Vrhovno muslimansko vijeće, čija je svrha bila razbiti međuzajedničku solidarnost između palestinskih muslimana i kršćana. Napravljen je po uzoru na britansku kolonijalnu politiku koja se prethodno primjenjivala na domaće muslimane Kipra.
Prije nego što je Kipar prihvatio procionističku toksičnost EU-a kao što je to učinila Grčka, kroz historiju je branio Palestince i njihova prava, te je priznao državu Palestinu. Njegovo pro-palestinsko stajalište bilo je takvo da je 1993. godine Izrael proglasio prvu damu Androullu Vassiliou, suprugu Kiparskog predsjednika Georgea Vasilioua, personom non grata u Izraelu kada se delegacija koju je predvodila pokušala susresti s Yasserom Arafatom, predsjednikom Palestinske uprave, koga su Izraelci držali u kućnom pritvoru u njegovoj poslovnoj zgradi u Ramallahu.
Danas, dok sve više zemalja prekida veze s Izraelom i nameće mu sankcije, odnosi Kipra s kolonijom naselja koja čine Izrael nastavljaju jačati. Čini se da izolacija zemlje i njena transformacija u međunarodnu državu pariju nisu bitne za poziciju Kipra. Ako Kiprani doista smatraju jevrejsku kolonizaciju i izraelske genocidne ratove diljem Palestine toliko nepoželjnima da zadrže svoje tople odnose i vojnu suradnju, možda mogu ponuditi vlastitu zemlju jevrejskoj kolonizaciji i oživjeti cionističke snove o preuzimanju otoka. Pogotovo jer upravo kiparska ambasada u Tel Avivu slavi bivše hebrejske kolonije u svojoj zemlji. Začudo, čini se da ne hvali one Kouklia ili Margo-Tchiflik.
Možda bi, s obzirom na kiparsku dobrodošlicu, cionisti ponovno mogli pozvati na "povratak" modernih Jevreja u drevne hebrejske kolonije Kafrisin i novije cionističke kolonije Kouklia i Margo-Tchiflik. Na taj su način mogli smanjiti svoju neprestanu kolonizaciju palestinskih zemalja.
Joseph Massad, Jordanac palestinskog porijekla, profesor je moderne arapske politike i intelektualne historije na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Autor je brojnih knjiga prevedenih na desetak jezika; ovaj je članak objavio u magazinu Vientosur
