(U judaizmu, shiva je sedmodnevna žalost nakon smrti)

Prošao je sedmi oktobar 2023.; sedmi oktobar 2024. proći će u ponedjeljak. Prije godinu dana, ovaj dan je zasijao katastrofe kakve Izrael nikada nije upoznao i promijenio zemlju. Izrael je prestao sedmog oktobra 2023. i od tada ga je prihvatio i odbio reći zbogom.

Razmjere katastrofe to bi mogle objasniti, ali se ne može izbjeći sumnja da je tvrdoglavo, neprekidno, jednokratno bavljenje sedmim oktobrom, bez daha i bez ostavljanja prostora za bilo što drugo, namijenjeno drugim ciljevima. Za Izraelce, sedmi oktobar opravdava sve što je Izrael učinio od tada.

Valjanje u našoj katastrofi sprječava nas da se uključimo u katastrofe koje smo kasnije nanijeli milionima drugih ljudi.

Životi mnogih Izraelaca stali su sedmog oktobra; bili su prevrnuti i uništeni. Dovoljno je pročitati srceparajuće riječi Orena Agmona, koji je izgubio sina. Ne samo da je dužnost sjećati se zločina, nemoguće ga je zaboraviti.

Ali uoči godišnjice došlo je vrijeme da se malo oporavimo; otvorimo oči za ono šta se dogodilo od tada. Moramo sa zakašnjenjem priznati da kada se govori o "masakru" nije to samo onaj sedmog oktobra. Ovaj koji je uslijedio višestruko je veći i strašniji.

Izraelska vezanost za svoju žalost ima duboke korijene. Na tome smo odrasli. Niti jedno drugo društvo ne oplakuje mrtve ovako. Ima i onih koji žalovanje povezuju s medijima i obrazovnim sistemom – kažu da spaja ljude.

Izrael ima više spomenika od bilo koje zemlje njegove veličine i broja žrtava: spomenik za svakih osam palih, u poređenju s Evropom, koja je pokopala milione svojih sinova, ali gdje postoji spomenik za svakih 10.000 palih.

Svaka smrt je gubitak; smrt mladog čovjeka još više. Nije sigurno da je smrt sina od bolesti ili nesreće lakša njegovim roditeljima i prijateljima nego njegov pad u borbi. Može se pretpostaviti da njegov otac ne bi manje žalio da je mladi Adam Agmon umro od aneurizme.

Industrija mitova odvela je njegovu smrt dalje. Nametnula je nacionalnu žalost svima, a u protekloj godini još snažnije. Istodobno, onemogućavala je suočavanje s žalošću drugog naroda i zabranjivalo čak i njegovo priznanje. Za Izrael nema takve žalosti, a svako ko insistira na suprotnom je izdajica.

Nevjerojatno je kako se zemlja apsolutne žalosti usuđuje tako besramno negirati postojanje još jedne smrti i smatra je nelegitimnom.

Čak i Rusi vole svoju djecu, pjevao je Sting, ali recite to Izraelcima koji su uvjereni da Palestinci ne vole. Desetljećima sam pratio žalovanje palestinskog naroda i mogu odlučno izjaviti da oni tuguju baš kao i mi. Ožalošćeni roditelji su ožalošćeni roditelji, ali Izraelcima se to ne može reći, pogotovo ne u protekloj godini, kada su zbijeni u svojoj žalosti i ne žele više ništa slušati.

Protekla godina, godina velike žalosti, uzdigla je te tendencije do neprepoznatljivih visina. Godina srceparajućih priča o taocima i priča o beskrajnom vrhunskom herojstvu, smrti, herojstvu i ponešto kiča. Ne želim omalovažavati pojedinačnu i nacionalnu tugu, ali kada ona postane gotovo jedina tema, već tako dugo, kao da je namijenjena odvlačenju pažnje i skretanju sa suštine.

Grlo mi se guši kad čitam plemenite, dirljive riječi Orena Agmona. Grlo mi se ništa manje guši od zvuka ožalošćenih očeva na Zapadnoj obali i u Gazi.

Na kraju godine žalosti, potrebno je ustati od shive za sedmim oktobrom i početi gledati naprijed prema mjestu na koje možemo otići – čije je boravište nikom potpuno nepoznato – umjesto da samo slušamo riječio junaštvu Izraela i neprestanu žalost.