Austrougarski kalem ovdje, u Odžaku, nije se primio. Zato ovaj grad izgleda kao krivo srasla noga. Teško da u cijeloj Bosni postoji gradić kojem centar nisu uspostavili arhitekti Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade. Obično bi, birajući kakvu centralnu raskrsnicu, pijacu, sajmište, ili uz samu čaršiju gradili zgradu i u nju smještali administraciju i porodicu kotarskog nastojnika. Tu bi udarali centar. Nije rijedak slučaj kada bi se cijela čaršija pomjerila ka tom mjestu, prihvatajući ga za bilo u kojem bije srce njihovog grada. Tako se najavljivalo novo doba. Poslije bi se oko te zgrade dodala još jedna, i druga, i otud bi se grad širio, obično se slijevajući niz kakvu rijeku koja bi migoljila između planina. Tako je bilo i ovdje, u posavskoj ravnici, u trouglu između Bosne i Save. Ali, ovdje su, kao nigdje, K und K arhitekti sasvim pogrešno projicirali buduće kretanje grada, pa bi se moglo reći da im je Odžak pobjegao. Skliznuo je ovaj grad s njihovih građevinskih linija i regulacionih planova i oteo se, sasvim.

Onom ko prvi put posjećuje Odžak, a dolazi putem koji se kod Modriče odvaja od rijeke Bosne, ovaj se gradić u prvi mah doima kao kakvo razvijenije selo, jedno od onih koje je zakoračilo iz svoje ruralne strukture, ali nije imalo hrabrosti da dokorači taj prvi korak i ostalo tako, između, niti se može reći da je selo, niti da je grad. S glavnog puta skrene se uličicom na koju pokazuje putokaz s obilježjem kruga zavinutog u spiralu – centar. Tim se putem, uz sama leđa Beledije, dolazi na kružni tok s fontanom. Lijevi krak iz kružnog toka vodi pored džamije s visokim munarama. Zgrada preko puta trebala je valjda podvući crtu pod građevinske linije i regulacione planove K und K arhitekata i zacementirati centar Odžaka. Ali ona to nije bila u stanju. Cesta koja iz kružnog toka izlazi ispred nje kao da vodi u beskrajnu ravnicu nad kojom bdije toranj za vodu.

Zar je Odžak ovako mali, pita se njegov posjetitelj dok parkira auto na improviziranom parkiralištu uz cestu koja ishodi u polje. Ka odgovoru na ovo pitanje zakoračit će tek kada obiđe kružni tok, razgleda Belediju sa svih strana pa između nje i jedne zgrade koja vjerovatno stoji spaljena još iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu primijeti prolaz i pomisli da bi ondje, u kafeu na kraju tog prolaza, mogao popiti kahvu. Potpuno razočaran, jer još mu se nije desilo da cijeli jedan grad, ma kako bio mali, obiđe za pet minuta, putnik naš kreće tamo da se uz kahvu sabere od razočarenja i da produži dalje. I tek tada, prije nego uđe u kafe, s njegove lijeve strane otvara se ulica, uređena, popločana, rasvjeta, pravi centar.

Za kahvom, putnik na svom mobitelu ukucava jedno ime, Miralem-beg, i iza njega još četiri slova – Odžak. Svemoćni Google donosi mu tekst objavljen na portalu Polis pod nazivom “Zavičajno mjesto – ‘Grad u čaršiji’” pjesnikinje Ružice Miličević, koja nakon rata iz Austrije povremeno dolazi u posjetu svome gradu. Ovdje je nekada bila čaršija i četvrtkom, pazarnim danom u Odžaku, vrvjelo je od ljudi, selo bi se izmiješalo s gradom, odasvud bi došli trgovci, nakupci i preprodavači i Odžak bi tog dana potonuo u svoju vlastitost. I sasvim originalno, one Odžaklije, ili, ipak, oni Odžačani, koji bi se ozbiljno pitali šta se tog dana dešavalo u njihovim dušama, prozvaše četvrtak “crvenim slovom”, misleći valjda na boju kojom se na kalendarima označavaju praznici. A pravi praznik, kada bi se cijeli grad pretvarao u vašar, pa bi se sa svih strana zavrtjeli ražnjevi, zacrvčali roštilji, iz stotinu zvučnika zabubnjili ritmovi novokompovane muzike, a na poljani – smjelo dodajemo – ispred Beledije zaokružio se ringišpil na kojem bi djevojke, zarotirane hrabrim mladićima što jure na stolicama iza njih, letjele ponad krovova odžačkih zgrada, dešavao se svakog augusta na blagdan Velike Gospe. Tad bi se u Odžak salilo pola Posavine, dolazili bi i katolici i pravoslavci, i muslimani i ateisti, i Romi i komunisti, svi.

Sada, na blagdan Velike Gospe dolaze samo katolici i poneki stariji musliman željan svijeta svojih uspomena ili poneki pravoslavac koji živi negdje daleko od Bosne a ne može da se odupre onom tajanstvenom magnetu zavičaja čija se snaga s godinama udvostručuje, a umjesto čaršije, došlo je korzo i baš ga briga što kasni cijeli jedan vijek. Njime putnik kreće pored Medžlisa Islamske zajednice, pored Kantonalnog suda, između bivšeg kafića svog iscrtanog tragovima propadanja i jednog pred kojim sjedi mnoštvo ljudi. U parku zastaje pred bistom Muse Ćazima Ćatića, rođenog ovdje, u Odžaku, i nastavlja dalje pored škole, kraj pekare u njenom zaleđu, i uzalud pretura pogledom tražeći čuvenu ćevabdžinicu kod Vajdija. Ali, ni to ga ne obeshrabruje, ide dalje, pored Doma kulture, niz grad. Kao što gore, pored Beledije, počinje kružnim tokom, tako se Odžak i završava kružnim tokom, ovim pored hotela, banke, pošte, crkve, Odžak ima sedam kružnih tokova, pa opet njime se ne može kružiti, već tek koračati, tako, niz grad, niz vrijeme.

TEMELJI ZA ODŽAK

Iz historijskog mulja izniče Odžak godine 1593. Ime ga je već čekalo u jednom od posljednjih fermana sultana Mehmeda Trećeg. Tim fermanom sultan u Bosnu uvodi odžakluk, zemlju s pravom nasljeđivanja koja se ima dodjeljivati spahijama, zapovjednicima njegove vojske. Takvo što ne postoji više nigdje u cijelom carstvu, posvud spahija uživa u posjedu dodijeljenom od države dok je živ i ne može prenijeti zemlju na svoje potomstvo, ono ga opet mora zaslužiti u krvi. Ali, nije ni Bosna ovaj poklon dobila na lijepe oči. Tu privilegiju zaradila je strahovitom pogibijom svojih sinova kod Siska te godine, a među njima bijaše neobično veliki broj zapovjednika, izginuše a da ne bijahu svjesni da ginu u ime cijelih pokoljenja. Iste godine, kako 257 godina kasnije piše Ivan Franjo Jukić u svom Zemljopisu i povjesnici Bosne, ovdje, na blagom brežuljku koji se stidljivo uspinje sred nepregledne ravnice, uzdiže se utvrda i oko nje manje naselje. To je centar jednog odžaka i dokaz da je Osmansko Carstvo još u razvoju, da je vitalno, širi se, i da se sultanske odluke i dalje izvršavaju brzinom kojom ih Tatari na svojim hitrim konjima prenose s kraja na kraj prostranog carstva.

Ta utvrda o kojoj govori fra Ivan Jukić ustvari je kula, ali neobična. Za razliku od ostalih ovakvih kula, koje su se u ono doba gradile da bi zaštitile plemstvo od hajduka i uskoka, ova – zamišljamo je – sa svog drugog sprata gleda strijelnicama za topove. Iz tih otvora vire prijeteća topovska ždrijela na sve četiri strane svijeta, i prema Savi, i prema Bosni, i prema Derventi, i prema Doboju, kao da onaj ko je gradio kulu nije imao ni jednog razloga da vjeruje kako postoji strana svijeta s koje ne bi vrebala opasnost. Kulu je gradio Miralem-beg, osnivač Odžaka.

Ovdje, u posavskim ravnicama, taj Miralem-beg pojavljuje se nakon sisačke bitke s cijelom svitom sluga i rođaka. Zamišljamo ga sveg isprepadanog; noćima ne uspijeva da sklopi oči barem za tren. Ujutro, očiju zakrvavljenih, strašan, on razmotava preda se ferman uvijen u srneću kožu i dugo ga proučava. Svaku riječ rastavlja na slogove kao da u njoj traži kakav kvar, možda grešku koja će ga vratiti onamo otkud je došao, u brda, u planine, među potoke. Iako je, neprekidno ratujući i slijedeći neumornog Hasan-pašu Predojevića, svake večeri uz logorsku vatru maštao o tome kako će biti nagrađen od sultana beskrajnim poljima po kojima će sijati žito i trčati kroz to žuto more s djecom i ženom i slušati kako prezrelo klasje šumi na vjetru i breči od berićeta, sada, kada je konačno sve to dobio, i to s mogućnošću da svu ovu nepreglednu zemlju do Save i do Bosne ostavi djeci, sada u sebi ne može naći mira. I još, ne smije dići pogled i premjeriti sve te parcele, jer sve je njegovo dokle pogled seže. Boji se Miralem-beg tog silnog prostranstva, jer se tu čovjek, naprosto, nema gdje sakriti.

Taj strah od ravnice sve više je Miralem-bega tjerao ka tom blagom brežuljku na kojem stajahu ostaci neke građevine još iz rimskog vremena i posvud bijaše sve bijelo od razbacanog kamena. Tu, na toplini onog kamena volio je sjediti i na jesenjem suncu grijati kosti promrzle od tolikih mrazeva koji istresaše svoje mrzline po njemu. Zanemarujući da se približava vrijeme kada treba zaorati njive za ozimu pšenicu, tu je on razmotavao slike iz silnih bojeva i nikako ih se nije mogao kutarisati, dolazile su po nekoj svojoj, dubljoj volji, nemilosrdne. Najčešće je vidio sedmoricu saboraca s kojima je došao na bihaćka vrata da traži od posade da se konačno preda, a ovi ih odozgo zasuli strijelama i vrelim katranom i svi ostadoše mrtvi. On bijaše ustrijeljen u butinu i u grudi i ležaše pred vratima pokriven mrtvim drugovima i sav umotan smradom zgorjelog ljudskog tijela, koji, nikada, da se sapereš na stotinu rijeka, neće izaći iz njega. Ležao je u tom smradu, među ugljenisanim udovima, sve do noći. Tek kada se dobro smračilo, otpuzao je do Une i poput kakvog gmaza pljusnuo u vodu, prepustivši da ga nosi kud zna i kud ona, voda, umije. Tri dana kasnije našli su ga u kanjonu zakačenog za mlinsko koleto, a Hasan-paša mu se silno obradova, jer svi mišljahu da je mrtav. Dok je njega, onako besvjesnog, voda nosila od obale do obale, Bihać se predao i Hasan-paša Predojević ujahao je u grad na bijelom konju, sipajući srebrenjake po izgladnjelom, isprepadanom narodu.

MIRALEM-BEGOVA SLIKOVNICA

Druga slika koja je Miralem-bega najčešće napadala pri tim njegovim sjedenjima na toplom kamenu, koji su nekada obrađivale ruke rimskih klesara, bila je još svježija. Čim se pridigao iz postelje, uzjahao je on konja i potražio beglerbega bosanskog. Hasan-paša bijaše tad s vojskom pred Siskom i, kada Miralem-beg stiže ondje, sve već ličiše na slike od prošle godine pred Bihaćem i sve je govorilo da će se i ovaj grad uskoro predati. Ali, jednog predvečerja, kada grupa janjičara nahrnu da uleti na vrata koja se odjednom jazom otvoriše, dok su branitelji Siska nastojali da vrata zasune, puče lanac za koji bijaše privezan taj veliki gvozdeni zasun i on fijuknu kao strijela i raskomada dvanaest vojnika i među njima jednog popa. Slika bijaše tako sablasna da su i oni janjičari koji su poletjeli ka gradskim vratima zastali usljed zaprepaštenja. Iako su se ti ljudi, ogrezli u ratovanjima, nagledali svega i svačega, iz njih suknu i oni se dobro ispovraćaše. Svi zaboraviše gdje su i kud su pošli i vratiše se, pustivši branitelje grada da na miru zasune vrata. Možda je to bio i presudni trenutak bitke za Sisak, jer da su janjičari uletjeli tog akšama u grad, Bog sami zna šta bi bilo i kako bi se historija dalje odmotavala.

To, zaista niko ne zna, ali svima njima koji su te večeri uz logorsku vatru tako govorili promakao je jedan detalj, svima osim Miralem-begu. Jedan od vojnika kojem pomahnitali zasun otkinu ruku u laktu, dok mu je krv šikljala u mlazovima i prskala sve oko sebe, drugom, zdravom rukom uhvatio je pomoćno vitlo i, urlajući usljed bolova, namotao ga i nanovo učinio onaj zasun funkcionalnima i tako zatvorio vrata, pa janjičari, i da su krenuli dalje, vjerovatno ne bi uspjeli uletjeti u tvrđavu. Šta je bilo s njim, Miralem-beg ne zna, ali zna da se s takvim fanatizmom nije sreo nikad.

Buknuo je i sutradan, punom snagom. Tada je grupa vojnika, opet predvođena jednim popom, u trenutku kada je situacija za branitelje izgledala sasvim bezizgledna i kada su svi očekivali da je grad gotov, najednom nahrnula na gradska vrata i kao pomahnitali bacili se u zagrljaj smrti, vukući sa sobom i svoje neprijatelje. Tada se naprosto ukočio od iznenađenja i tolikog fanatizma. Cijeli tabor kao da je ustuknuo. I dok su se oni tako hrvali sa svojim slabostima i s fanatizovanim neprijateljem, 300 oklopnih konjanika pojavi se niotkud, a odnekud, kao iz zemlje, iznikoše bezbrojni pješaci s neobično dugim kopljima i oni se u tren nađoše u potpunom okruženju. Tad je nastao pravi metež. Niko više nije slušao njegove povike i naredbe, a samo nekolicina krenu za Hasan-pašom, koji je sa zamahnutom sabljom jurnuo pravo na neprijatelja. Dok je Hasan-paša umirao naboden na jedno od onih kopalja (neki kazuju da se utopio u Kupi), njegova vojska se rasipala i svako je nastojao samo živu glavu izvući. U toj frtutmi bacala se sablja iz ruke, i štit, i kaciga i sve se bacalo u nadi da će čovjek tako biti lakši pa ga Sava neće progutati i povući ka svom muljevitom dnu. Skakao je u vodu i onaj ko je znao plivati i onaj ko nije, a njemu to ne bijaše prvi put i opet ga je voda nosila puna tri dana.

Taj strah od ravnice u kojoj se čovjek osjećao tako ranjivim i u kojoj nema gdje da se sakrije ni od neprijatelja ni od sebe sve više je Miralem-bega tjerao da maštom podiže ono rimsko kamenje i da zida kulu, tu, u sred svog odžaka. Kada bi zatvorio oči, vidio bi je istu kao tri kule na sisačkoj tvrđavi koje je gledao iz vode, dok je poput balvana plutao niz Savu, a s njih, kroz velike otvore na sve četiri strane, gruhaše topovi i đulad pljuskaše po vodi kao da je smak svijeta.

Već sljedeće godine oba sprata bijahu dovršena, a na drugom viriše četiri mrka topovska oka, pa je Miralem-beg nalazio posebno zadovoljstvo i neko poravnanje u svom biću kada bi hodao u krug oko kule i zagledao je sa svih strana i tada je prvi put imao hrabrosti podići pogled i rasprostrti ga po ravnici. Znao je da kula mora imati i treći sprat, baš kao sve tri na sisačkoj tvrđavi. Pošto je potrošio sve rimsko kamenje na dva prva sprata, kamen za treći cijelog ljeta dovlačio je iz majdana zvanog Opaža, ondje pored Modriče.

Tek kada je dovršio kulu i stavio na nju krov, smogao je Miralem-beg hrabrosti da uzjaše konja i projaše kroz cijelo svoje imanje. Ali nije osjetio ni trag od onog silnog zadovoljstva koje bi ga uzdizalo iznad zemlje kada bi nakon bitki uz logorsku vatru sanjario o danu kada će mu sultan udijeliti zemlju da je zirati do kraja života i da trči kroz zlatna pšeničišta sa suprugom i djecom. Osjećao je tek gorčinu, gusto nataloženu na obale duše, ali, ipak, nije bio sasvim nezadovoljan – više u njemu nije bilo straha od ravnice, sada je imao kulu, i imao se gdje sakriti, i od sebe i od neprijatelja.

OD KULE DO BELEDIJE

Topovi s Miralem-begove kule oglasili su se samo jednom, onda kada je ležao u postelji i čekao Azraila da dođe po njegovu čađavu dušu. Osjećajući kako mu se bliži samrtni čas, pozvao je najstarijeg sina i zamolio ga da opali iz sva četiri topa. Tim činom htio je da se ohrabri pred susret sa smrću, ali i da osjeti ono protresanje zidova koji se grče usljed gromkih pucnjeva koji se stapaju u jedan, što u svakog vojnika ulijeva sigurnost, ako je riječ o topovima koji pucaju s njegove strane. Taj potres ga je i odnio, jer, kada se i posljednji odjek topovske grmljavine ohladio u zidovima i kada se razišao barutni dim, Miralem-bega na ovom svijetu više nije bilo.

Stotinjak godina poslije, silna vojska Eugena Savojskog samo će proći pored Miralem-begove kule, a opljačkat će je i skinuti topove mjesec dana kasnije kada se vrate iz spepeljenog Sarajeva i umorni polegnu po njegovom odžaku. Ni u narednih stotinu godina, kada se granica dvaju carstava oko Save počne pomjerati čas na jednu, čas na drugu stranu, nikom ova kula neće pružiti utočište pred neprijateljem, ali ni pred samim sobom, a svaki put kada dođe do okršaja bit će spaljena iz čiste obijesti. Stotinjak godina poslije, kada K und K armija umaršira u Bosnu preko Save, ni tada ni jedna puška neće se oglasiti s nje, iz njenih ostataka virit će vitke breze poput prikazanja zamotanih u bijela vela.

U petnaestoj godini okupacije u temeljima Miralem-begove kule okruženim rasutim kamenjem, tu, tačno između čaršije i stare drvene džamije, arhitekti Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade prepoznat će centar budućeg modernog grada i tu raščetvoriti razmjere i zakopati temelje za belediju. Isto onako kako je Miralem-beg prije trista godina za izgradnju svoje kule koristio kamenje neke srušene i zaboravljene rimske građevine, tako će i austrijski inžinjeri za gradnju beledije koristiti i rimski kamen i onaj koji je Miralem-beg dovozio iz majdana Opaža.

Za razliku od Miralem-begove kule, s koje u stotine godina njenog postojanja nije ispaljen ni jedan metak, a kamoli topovsko đule, vijećnicu će pred sam kraj Drugog svjetskog rata pretvoriti u pravi bastion i iz nje će se danima pucati i gruhat će topovi ukopani oko njenih zidina. Kažu da su se ovdje vodile bitke i danima nakon što su Hitlerovi generali potpisali kapitulaciju i da su se ustaše grčevito branile odbijajući da se predaju. Tako je Beledija stradala i bijaše sva iščopana od metaka i izranjavana od granata u danima kada se po svim evropskim gradovima ulice puniše ljudima koji slaviše mir.

Istu sudbinu doživjet će i pedeset jednu godinu poslije. Vrisnut će ona u plamenu nekoliko mjeseci nakon Dejtonskog sporazuma i dvadeset godina stajati očajnički zagrizajući posavsko nebo svojim crnim čađavim zubalima.

Prošle godine digla se iz pepela. Prije toga proglašena je nacionalnim spomenikom kulture, ali nije pobjegla od svoje usamljenosti. Pa opet, i takva čuva ona uspomenu na jedno vrijeme kada se bosanske perspektive činjaše prostrane poput savskih ravnica. S druge strane, na Miralem-bega danas u Odžaku ništa više ne podsjeća, ali njegov duh ipak jezdi ovim gradom, očituje se on u onom tvrdoglavom odbijanju da se centar grada zaokruži oko beledije i očituje se u tome da se grad nastavio kretati na sasvim drugom mjestu od onog na kojem je beledijom nakalamljen.