Opština Prnjavor za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu našla se u sklopu SDS-ove Srpske autonomne oblasti (SAO) Bosanska krajina, kasnije Autonomne regije Krajina (ARK). Prvi predsjednik Kriznog štaba ARK-a bio je Radoslav Brđanin. Njega je Haški tribunal osudio na 30 godina za progone, mučenje, deportacije, ubistva, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela i uništavanje ili nanošenje štete religijskim objektima u 13 općina.

Pored Brđanina, Haški tribunal za zločine na području Prnjavora oglasio je krivima i predsjednika Narodne skupštine RS-a Momčila Krajišnika i predsjednicu RS-a Biljanu Plavšić. Krajišnik je osuđen na 20 godina za istrebljenje, ubistva, progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje u 35 općina, a Plavšićka je priznala da je učestvovala u kreiranju etničkog čišćenja u 37 općina te je osuđena na 11 godina.

ĐAVOLOVI ARHITEKTI

Dešavanja u općini Prnjavor s početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu pratimo iz haških presuda Krajišniku i Brđaninu. Presuda Krajišniku u tački 501 kaže: “U prvoj polovini 1992. Muslimani u toj opštini bili su izloženi diskriminaciji srpskog Kriznog štaba i lokalnih Srba, koji su Muslimane otpuštali iz lokalne policije i pravosuđa, ograničavali im kretanje, zlostavljali ih i napadali. Razoreni su poslovni i drugi objekti, kao i džamija i katolička crkva u gradu Prnjavoru. Muslimane u opštini Prnjavor terorisali su i 'Vukovi s Vučijaka', paravojna formacija na čelu s lokalnim kriminalcem Veljkom Milankovićem, koja je tijesno sarađivala sa lokalnom policijom.” Tačka 654 presude Radoslavu Brđaninu detaljnije opisuje rušenje džamije: “Gradska džamija u Prnjavoru gađana je u dva navrata. Prvi put je oštećena, a drugi put je sravnjena sa zemljom...”

Tačka 502 presude Momčilu Krajišniku širi sliku i na ostala područja općine: “Približno u martu 1992. grupa policajaca i vojnika Srba iz Laktaša i Veljko Milanković naredili su stanovnicima muslimanskog sela Lišlje da napuste svoje domove. Većina seljana je odvedena u pilanu u Vijaci, gdje su se nalazili vojnici JNA i policajci. Dio osoba zatečenih u pilani u Vijaci sutradan je pušten na slobodu, dok je približno 250 do 300 Muslimana ukrcano u autobuse i odvezeno u fabriku cipela 'Sloga' u gradu Prnjavoru. Ondje su ih čuvali i ispitivali policajci Srbi. Tukli su ih stražari, lokalni rezervni policajci srpske nacionalnosti i vojnici u prolazu kroz tu opštinu. Zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu osim one koju su im donosili prijatelji i rođaci. Bili su prisiljeni da obavljaju razne poslove. Neki od zatočenika su odvođeni u SJB u gradu Prnjavoru, gdje su ih ispitivali i tukli.” Bio je to ropski položaj, o čemu govori i tačka 949 presude Radoslavu Brđaninu: “Tokom zatočenja u 'Slogi' zatočenike su slali na rad između ostalog i na Milankovićevo imanje. U takvim prilikama čuvala ih je policija.”

Tačka 503 presude Momčilu Krajišniku govori o napadima na sela: “Stanica javne bezbjednosti je, po naređennju CSB-a Banja Luka, u junu 1992., zajedno sa jednom jedinicom TO-a, 'Vukovima s Vučjaka' i još nekim vojnim jedinicama teškom artiljerijom napala Lišnju i još jedno muslimansko selo, Purače. Za vrijeme tog napada Dragan Đurić, poslanik u Skupštini BiH i skupštini bosanskih Srba, na radiju je rekao da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 Muslimana. Tokom napada u tom selu razorene su 54 kuće i džamija. Uništena je džamija i u Puračima. Svjedok Odobašić je na radiju čuo srpskog kapetana Nedeljka Davidovića kako se hvali da je porazio 'balije' granatiranjem Lišnje i Purača, te da su 'Vukovi' opljačkali i spalili kuće u tim selima.”

Naredne tri tačke presude Krajišniku govore o rezultatima tih napada, namjerama njihovih planera i postizanju cilja. Tačka 504: “Od prve polovine 1992. nadalje Muslimani i Hrvati su počeli napuštati tu opštinu zbog prijetnji Srba. Mogli su se vidjeti autobusi sa Muslimanima koji su odlazili iz opštine u pravcu mađarske granice. Dozvola za odlazak se naplaćivala...” Tačak 505: “(...) Dana 23. jula 1992. Krizni štab je odlučio da se osobe koje su otišle iz te opštine i koje posjeduju imovinu moraju javiti opštinskim vlastima do 10. jula ili će se prema njima postupiti po 'Odluci Kriznog štaba Autonomne regije (Krajine)', što je značilo da će se njihova imovina proglasiti državnom imovinom i staviti opštini na raspolaganje.” Tačka 506: “U jednom izvještaju MUP-a iz maja 1993. kaže se da je iz opštine otišlo 2.053 Muslimana, 923 Hrvata i 308 drugih nesrba, a u nju se doselilo 2.500 Srba.”

PRNJAVORSKI ZLOČINCI

Od direktnih izvršilaca ratnih zločina na području općine Prnjavor do sada je u tri presude osuđeno 12 pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Sve presude donio je Okružni sud u Banjoj Luci. Među osuđenima je samo jedan pripadnik “Vukova s Vučjaka” – Draža Lakić. Osuđen je na 9 godina. Sud je bez razumne sumnje utvrdio da je 18. februara 1993. u selu Babanovac, s još dva vojnika, došao pred kuću porodice hrvatske nacionalnosti i zatražio novac. Nije bio zadovoljan onim što su mu dali pa ih je počeo tući sve, čak i dvije maloljetne osobe. Tada je vlasnik kuće Z. A. zamolio da ih prestanu tući i ušao u drugu sobu s namjerom da im da još novca. Lakić je ušao za njim i ubio ga pucnjima iz puške. Presuda je pravosnažna od 20. februara 2014. Lakićev zapovjednik Veljko Milanković, kojeg presuda Krajišniku imenuje kao vođu “Vukova s Vučjaka”, poginuo je u februaru 1993. u okolini Benkovca za vrijeme operacije Hrvatske vojske pod nazivom “Maslenica”.

Presudom pravosnažnom od 21. marta 2017. osuđena su četvorica: Milivoje Kuzmanović na 4, a Goran Smiljanić, Miro Prodanović i Zoran Španić na po 2 godine zatvora. Obučeni u vojne uniforme, naoružani vatrenim oružjem, bombama i noževima, s čarapama na glavama, s još jednom osobom koja je u međuvremenu preminula, 27. novembra 1992. oko 22:30 došli su do kuće u sklopu Župnog doma katoličke crkve u Kulašima. Lupali su na vrata i dozivali: “Otvori, pope”, a pošto ovaj nije otvarao, provalili su. U kući su se nalazili sveštenik i civil hrvatske nacionalnosti. Provalnici su od njih zatražili novac i sveštenik im je dao određenu svotu. Ugurali su ga u drugu prostoriju, gdje su ga podvrgli ispitivanju, nazivajući ga ustašom, optužujući ga da druge uči kako se djeci vade oči i da su došli po njegovu glavu. Tukli su ga rukama, nožem i raznim kućanskim predmetima. Pretresli su cijelu kuću, razbijajući namještaj i vjerske relikvije. Na kraju so odnijeli televizor, radio, video, grafoskop i nešto alata. Milivoje Kuzmanović oglašen je krivim i da je u jednoj od soba župnog doma silovao A. J., s još trojicom uniformisanih lica čiji identitet žrtva nije mogla odrediti.

SEDAM ZLOTVORA

Posljednjom presudom izrečenom za ratne zločine počinjene na području općine Prnjavor osuđena su sedmorica: Darko Savić na godinu i po zatvora, Vlado Budak, Petar Janković i Branko Šestić na 1 godinu i 3 mjeseca, a Dragan Pokrajac, Dušan Debeljak i Vojko Duronjić na po godinu zatvora. Kao pripadnici rezervnog i stalnog sastava SJB Prnjavor, u toku 1993. i 1994. upadali su u porodične kuće i fizički zlostavljali porodice, nanoseći im teške tjelesne povrede, zastrašivali ih i prijetili oružjem njihovoj maloljetnoj djeci. Tokom zlostavljanja koristili su željezne šipke, palice, kablove, pištolje, šake i noge. Muškarce bošnjačke nacionalnosti odvodili su u policijsku stanicu, gdje ih je istovremeno tuklo više policajaca, a premlaćivanja su trajala i po pola sata. Ako bi otišli u bolnicu, naknadno bi bili “posjećivani” i premlaćivani. Po nekim zatočenicima bi i urinirali pošto ih premlate, a na pitanje zašto ih tuku, odgovarali su: “Zato što si Turčin.” Psovali su im “balijsku majku” i prijetili da će ih ubiti i baciti u jezero. Žrtve bi se nerijetko onesvijestile, a kada bi došle sebi, nastavljali su ih tući.

U presudi se dalje navodi kako su Vlado Budak i Darko Savić dolazili u porodične kuće u vlasništvu građana bošnjačke nacionalnosti i palicama i metalnim šipkama tukli muškarce, te puškama prijetili djeci. Dragan Pokrajac, Dušan Debeljak i Vojko Duronjić odveli su H. H. u policijsku stanicu, gdje su ga tukli, rukama, nogama i kablom, stavljali mu cijev pištolja na čelo i govorili da mu to rade jer je Turčin. Darko Savić, Petar Janković i Dušan Debeljak tukli su ženu u policijskoj stanici i prijetili joj da će je zaklati, svezati žicom, staviti na ražanj i zapaliti, a Debeljak je odvezao na branu u Prnjavoru i, naslanjajući joj pištolj na čelo, prijetio da će je ubiti i baciti u jezero. Vlado Budak, Petar Janković i Branko Šestić odvezli su Z. D. automobilom do stočne pijace u Prnjavoru i tamo mu u usta ugurali njegovu čarapu te ga tukli gumenom palicom, rukama i nogama. Z. D. je padao u nesvijest, a oni su ga vraćali svijesti i nastavljali tući. Na kraju su urinirali po njemu.

Budak i Šestić, kazuje dalje presuda, obilazili su kuće i tukli muškarce, “a jednog su, nakon što su ga pretukli, udarili i stolicom u grudi”. Šestićeva svirepost spominje se i u još jednom slučaju zlostavljanja bračnog para. Muškarca je svirepo pretukao po glavi i stomaku, a jedan od policajaca koji je bio s njim razbio je žrtvi radioaparat o glavu, dok je Šestić njegovoj supruzi gurao pištolj u usta i prijetio da će je ubiti. Duronjić je u policijskoj stanici zlostavljao S. D., naredio mu je da stane uz ormar i raširi ruke, a onda ga je udarao pištoljem i šakom u predio bubrega. Pokrajac je, skupa s Jovom Mladićem, pretukao R. I., psujući mu “balijsku majku”, dok je Savić svirepo pretukao tri osobe, vežući im ruke žicom i tukući ih po cijelom tijelu. Sva zlostavljanja trajala su od 20 minuta do tri sata, a u njima su učestvovali i drugi policajci, koji nisu imenovani u optužnici.

Suđenje ovoj sedmorki počelo je 23. februara 2018. Kao svjedokinje su saslušane i doktorice koje su liječile oštećene iako im je to bilo zabranjeno, a neke su izdavale i ozljedne listove. Na optužnici je bio i Mićo Pančić, on je oslobođen. Presuda je pravosnažna od 6. marta 2019. godine.