Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine 1. februara obilježit će 136 godina rada. Ako odete na stranicu Zemaljskog muzeja na Facebooku, dočekat će vas fotografija glasinačkih kolica, jednog od najimpozantnijih arheoloških nalaza na području Bosne i Hercegovine iz perioda prahistorije. U muzeju ih možete izbliza pogledati. Ali ono što ćete vidjeti samo je replika. Original je negdje drugo.

Original se nalazi u Naturhistorisches Museum u Beču, a 2016. godine ovaj je muzej iz svoje “velikodušnosti” svečano predao Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine repliku glasinačkih kolica.

U razdoblju između 1878. i 1888. godine, prije službenog osnivanja Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, nekoliko stotina arheoloških nalaza slučajno otkrivenih na prapovijesnim lokalitetima Bosne i Hercegovine dospjeli su u zbirke Naturhistorisches Museum u Beču, Arheološkog muzeja u Zagrebu, Arheološkog muzeja u Splitu, kao i u zbirke franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini. Među njima se posebno ističu glasinačka brončana kultna kolica iz starijeg željeznog doba.

Blagoje Govedarica u tekstu “Glasinačka kultna kolica” piše da je „u martu 1880. došlo do jednog značajnog otkrića koje je u velikoj mjeri odredilo razvoj arheologije u Bosni i Hercegovini“. To se desilo sasvim slučajno, i to na način koji potvrđuje ono što u arheologiji često biva – da najbolje arheološke nalaze ne otkrivaju arheolozi, već seljaci na njivama i razni drugi sretni laici. Naime, prilikom gradnje strateški važnog puta Sarajevo – Rogatica – Višegrad austrougarski vojnici su na Glasinačkom polju raskopali jednu veliku kamenu gromilu u čijem je centru bio grob s nalazima velike umjetničke i kulturno-historijske vrijednosti. Najvredniji nalaz svakako su bila bronzana kolica koja su na četiri točka nosila recipijent u obliku ptice s otvorom na leđima i poklopcem u obliku još jedne manje ptice. Smatra se da ova veoma lijepo rađena i umjetnički skladno oblikovana ptičija kolica pripadaju specijalnim objektima koji su tokom razvijenog bronzanog doba i na početku željeznog doba korišteni pri raznim kultnim ritualima.

O ovom jedinstvenom arheološkom nalazu intendant tadašnjeg carskog/kraljevskog prirodno-historijskog muzeja iz Beča Ferdinand von Hochstetter piše sljedeće: „marta 1880. godine dobio sam od poručnika Johanna Lexe iz prve carske/kraljevske inžinjerijske regimente, stacionirane u Goraždu, pošiljku sa nalazima iz jednog groba sa Glasinca koji su otkriveni prilikom gradnje puta Sarajevo – Višegrad i upućeni prahistorijskoj zbirci našeg muzeja. O tome dajem sljedeću izjavu: pored mosta na Rešetnici, uz desnu obalu rijeke, bile su četiri humke prečnika 21–28 m i visine 1,2–1,4 m koje su vojnici raskopali da bi dobili materijal za podlogu puta. Tom prilikom je u najvećoj od tih humki nađen izvanredan materijal...“

Johann Lexa, čovjek koji je u to vrijeme bio mladi oficir i kome dugujemo ovo veliko otkriće, u svom izvještaju između ostalog kaže: „u sredini velike humke bio je jedan skelet, dok je još šest do sedam skeleta bilo položeno na periferiji. Kod pokojnika u sredini humke bila su bronzana kolica, a pored njih i bronzana posuda, masivna narukvica i još nekoliko manjih predmeta…“

„O ličnosti Johanna Lexe, vojnika i arheološkog amatera, čijom zaslugom su otkriveni i sačuvani prvi nalazi sa Glasinca, znamo veoma malo. Istražujući u Ratnom arhivu u Beču, saznao sam da je rođen u Plzenju u Češkoj 25. novembra 1854. godine. Potiče iz relativno dobro situirane građanske porodice. Prije stupanja u vojsku K&K Monarhije 1875. g. završio je trogodišnju tehničku školu u Pragu. Od 1878. do 1891. služio je u Bosni i Hercegovini, a u vrijeme glasinačkog otkrića imao je čin inžinjerijskog poručnika. U vojnoj hijerarhiji napredovao je do čina majora. To unapređenje dobio je 1899. godine. Umro je nesretnim slučajem u Beču 1903. godine u 48. godini života. U vojnim aktima nisam našao nikakvog spomena o njegovom učešću u otkriću glasinačkih kolica i drugih nalaza“, navodi von Hochstetter.

Govedarica dalje navodi da u vrijeme otkrića glasinačkih kolica još nije bilo nikakvih podataka o prahistoriji ovoga kraja, pa ni Ferdinand von Hochstetter ni Johann Lexa nisu mogli biti svjesni da je pokojnik iz središnjeg groba velike humke bio važan predstavnik starobalkanske aristokratije iz starijeg željeznog doba i pripadnik zajednice koja će u arheološkoj nauci postati poznata kao glasinačka kultura, koja se identifikuje s prvobitnim, odnosno prahistorijskim Autarijatima.

„Ali, direktor bečkog muzeja je bez sumnje znao, a poručnik Lexa vjerovatno slutio, da će prekrasna kultna kolica iz tog groba privući pažnju evropskih specijalista i potaknuti arheološka istraživanja na ovom prostoru. To se zaista i desilo. Senzacionalni nalazi iz Glasinca su već 1881. godine, nepunu godinu nakon otkrića, bili objavljeni u renomiranom časopisu ‘Mittei-lungen der anthropologischen Gesellschaf’ iz Beča, što je imalo veliki odjek u evropskoj naučnoj javnosti. To je ujedno stimulisalo austrougarske vlasti da preduzmu šire kulturno-političke i arheološke aktivnosti u Bosni i Hercegovini. Već 1888. godine u Sarajevu je osnovan Zemaljski muzej koji će izrasti u jednu od vodećih arheoloških institucija u tom dijelu Balkana, a zatim su otpočela sistematska iskopavanja na Glasinačkoj visoravnii u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ovaj prostor je u posljednje dvije decenije 19. vijeka bez sumnje bio najveće arheološko radilište u Evropi, što dovoljno ilustruje činjenica da su samo na širem glasinačkom području u vremenu od 1888. do 1897. godine istražena 1234 tumula i otkriveno oko 3500 praistorijskih grobova“, piše Govedarica.

Bez obzira na to što se period Austro-Ugarske uzima kao početak arheologije u Bosni i Hercegovini, i bez obzira na to što je to period najvećih arheoloških otkrića, u tom period načinjena je možda i nepopravljiva šteta bosanskohercegovačkom kulturno-historijskom blagu. Kako piše profesor Adnan Kaljanac u knjizi Stranputice rane arheologije, u to vrijeme „arheološki nalaz bio je privatno vlasništvo i upravo je u toj činjenici moguće pronaći veći dio karakterističnog kolekcionarskog odnosa tadašnje arheologije koja se fokusirala ne toliko na arheološka istraživanja koliko na prikupljanje arheoloških artefakata“.

Govoreći o očuvanju samih spomenika, odnosu prema njima i njihovom uništavanju iz različitih razloga pa čak i građevinskih, Ćiro Truhelka jedno svoje pismo zaključuje riječima: „Nema sumnje da će tu trebati – kako i rezolucija ističe – poseban zakon a bilo bi željeti, da taj zakon bar donekle popravi onu štetu, što ju je nanijela u tom vidu praksa zadnjih decenija.“

„Kakve i kolike štete su zaista učinjene, sudeći prema Truhelki, maćehinskim odnosom Austro-Ugarske, ni on sam zasigurno nije mogao u potpunosti spoznati. No, uništavanja je ipak bio potpuno svjestan. Promatrana iz današnje perspektive, uzevši u obzir istaknute primjere, de iure istraživanja, de facto, raskopavanja, kao i zakonske regulative i mišljenje samog Truhelke o njima, austrougarska arheologija u Bosni i Hercegovini može biti imenovana samo onim što zaista i jeste, kolonijalnom arheologijom“, navodi Kaljanac.

Gubici i učinjena šteta tokom ovog perioda, pa sve do završetka Drugog svjetskog rata, ako je vjerovati podacima koje je 1906. godine predstavio Truhelka, bar predstavljeno u brojevima, ogromni su. Truhelka navodi 50.000 komada u prahistorijskoj zbirci, a Mihovil Mandić u svom izvještaju 1921. godine navodi 32.600 brojeva, postavlja se pitanje gdje je nestalo tokom perioda od 1906. do 1921. godine 17.400 arheoloških predmeta, i to isključivo iz prahistorijske zbirke?

„Jedini nagovještaj gdje je nestala ovako velika količina arheoloških nalaza nalazi se u pojedinim pismima koja su iz Zemaljskog muzeja cirkulirala prema područjima i institucijama lokalne uprave tokom prvih godina nakon Prvog svjetskog rata. U jednom od takvih pisama Zemaljski muzej se obratio i općini Ilidža, prilikom čega je od nje zatražen uvid u trenutno stanje arheoloških eksponata koji su se nalazili izloženi u prostorijama hotela Bosna. Prema odgovoru koji je Muzej dobio pred kraj rata, u trenucima kada se njegov ishod već naslućivao, okupaciona uprava i vojska su s Ilidže odnosili sve što su uspjeli, a kako pismo navodi, čak su skidali i rimske mozaike. Je li ta ista, nerijetko u arheologiji glorificirana uprava zaslužna i za ‘preseljenje u sigurniji ambijent’ navedenih 17.400 nalaza?“, piše Kaljanac.

U svjetlu napora bivših kolonijaliziranih zemalja da vrate svoje kulturno-historijsko blago iz muzeja kolonizatorskih država, primjera radi Njemačka je vratila Nigeriji neke predmete, postavlja se pitanje zašto Bosna i Hercegovina nikada nije tražila od Republike Austrije vraćanje npr. glasinačkih kolica.

Upit o vraćanju vrijednih arheoloških artefakata poslali smo Ambasadi Austrije u Sarajevu. Odgovor nismo dobili.

Da naša diplomatija ozbiljno radi, a znamo da ne radi, insistirala bi na vraćanju opljačkanog kulturno-historijskog blaga koje se nalazi u brojnim evropskim muzejima.

Kako navodi Enver Imamović, najveći broj umjetnina, starinskog oružja, povelja, vjerskih knjiga, starih nošnji, arheoloških predmeta i drugih dragocjenosti što su stoljećima stvarali i posjedovali naši preci završilo je u inozemstvu.

„Bosna i Hercegovina pripada grupi zemalja čija je kulturna baština skoro do temelja opljačkana i uništena. Šta je u proteklim razdobljima sve odneseno, vjerovatno nećemo nikada tačno saznati. U posljednje vrijeme uspjelo se ući u trag znatnom broju takvih predmeta. Mnogi od njih su danas svojina pojedinih evropskih muzeja, galerija, arhiva, državnih riznica i privatnih zbirki. Može se reći da je bosanskohercegovačko kulturno blago razasuto po čitavoj Evropi. Nalazimo ga u Rimu, Bolonji, Veneciji, Moskvi, Beču, Budimpešti, Petrogradu, Istanbulu, Dablinu, Napulju itd.“, navodi Imamović.

Prema podacima koje je Imamović sakupio prije nekoliko godina, u inozemstvu je do sada evidentirano: 56 povelja, 31 papinska bula, 36 bogumilskih vjerskih knjiga, 1 srednjovjekovni roman pisan bosančicom, 2 testamenta, 1 rodoslov „gospode bosanske“, 16 umjetničkih slika, 14 predmeta crkvenog ruha, 3 plašta, od kojih 1 kraljevski, 22 umjetnička predmeta od metala, na stotine rimskog i drugog starog novca, na stotine arheoloških predmeta itd.

Zemlje u kojima se to blago danas nalazi: Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Slovenija, Bugarska, Grčka, Turska, Rusija, Irska, Ukrajina, Austrija, Italija, Njemačka, Mađarska itd.

„Kada bi se povratio barem dio onoga što je odneseno iz zemlje kroz posljednjih 500 godina, trebao bi nam još jedan Zemaljski muzej da se sve to izloži u njegove vitrine“, zaključuje Imamović.