Za ratne zločine nad Bošnjacima na području općine Jablanica počinjene od HVO-a do sada se sudilo samo u Haagu. Haški tribunal ove je zločine sankcionirao u dvije presude. Prvom je politički i vojni vrh samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), odnosno Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Brunu Stojića, osudio na 111 godina zatvora, označivši ih kao članove udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem su čelu stajali Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, Gojko Šušak, ministar odbrane Hrvatske, i Janko Bobetko, komandant Hrvatske vojske, čiji je cilj bio protjerivanje bošnjačkog stanovništva iz HZ HB i njeno priključenje Hrvatskoj.

Drugom presudom Haški tribunal osudio je Mladena Naletilića Tutu na 20, a Vinka Martinovića Štelu na 18 godina zatvora za mučenje, protupravno preseljenje civila, prisilni rad, bezobzirno razaranje, pljačkanje i progone na političkoj i vjerskoj osnovi u zapadnoj Hercegovini. U obje presude tretirani su zločini počinjeni nad zarobljenim pripadnicima Armije RBiH u jablaničkim selima Doljani i Sovići, te prisilno raseljavanje stanovnika bošnjačke nacionalnosti, rušenje njihovih vjerskih objekata, pljačkanje i paljenje kuća.

Kratku povijest događaja koji su prethodili napadu HVO-a na Soviće i Doljane donosimo iz presude Prliću i ostalima. Tačka 503 kaže: “Prilikom osnivanja HZ HB 18. novembra 1991. bilo je predviđeno da će opština Jablanica ući u njen sastav. Pripadnici HVO-a i rukovodioci HDZ-a u Jablanici preduzeli su stoga brojne inicijative kako bi opštinu stavili pod kontrolu HVO-a. Naprimjer, 17. novembra 1992. HVO i HDZ predložili su SDA-u Jablanice da se osnuje privremena vlada pod kontrolom HVO-a. Muslimanske vlasti u opštini Jablanica su u više navrata odbile zahtjeve HVO-a da se opština integriše u HZ HB.” Tačka 504 presude Prliću i drugima: “Dana 24. novembra 1992, nakon što su shvatili da opština Jablanica odbija da se integriše u HZ HB, hrvatski predstavnici, pripadnici HVO-a napustili su Ratno predsjedništvo Skupštine opštine Jablanica kako bi osnovali vlastitu paralelnu vlast. Mirko Zelenika je rekao kako 4. februara 1993. u Izvršnom odboru opštine Jablanica više nije bilo ni jednog Hrvata iz BiH...”

Napad na Soviće i Doljane opisuje presuda Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli, u njoj tačka 26 kaže: “Sela Sovići i Doljani nalaze se u općini Jablanica, oko 50 kilometara sjeverno od Mostara. Prije sukoba Sovići su imali oko 800 stanovnika, koji su uglavnom bili bh. Muslimani...” Tačka 30: “Napad na Doljane i Soviće bio je dio veće ofanzive HVO-a usmjerene na zauzimanje Jablanice, najvažnijeg grada na tom području pod kontrolom bh. muslimana. Zapovjednici HVO-a su procijenili da im je za zauzimanje Jablanice potrebno dva dana...”

Tačka 27: “HVO je počeo granatirati Soviće rano ujutro 17. aprila 1993...” Tačka 31: “HVO je bez prestanka granatirao Soviće do oko 17:00 sati 17. aprila 1993. Artiljerijom je razoren gornji dio Sovića, kao i neke kuće. Armija RBiH je uzvratila vatru, ali se Džemal Ovnović, zapovjednik ABiH u Sovićima, predao oko 17:00. Uprkos činjenici da se njihov zapovjednik predao, neki vojnici ABiH nisu položili oružje, nego su pobjegli u brda i šume, ili su se sakrili u kućama i nastavili pucati. Sveukupno je pod Ovnovićevim zapovjedništvom bilo oko 170 vojnika koji su pripadali 4. korpusu ABiH. Predalo se otprilike oko 70 do 75 vojnika ABiH. Vojnici HVO-a su pretresli kuće u Sovićima u potrazi za vojnicima i oružjem...”

Tačka 32 presude Tuti i Šteli: “Glavni centar gdje su bili zatočeni i ispitivani zarobljeni pripadnici ABiH bila je škola u Sovićima. Rano uveče 18. aprila 1993. zarobljeni pripadnici ABiH odvedeni su iz škole u Sovićima te su prebačeni u zatvor u Ljubuškom...” Ali nisu svi ratni zarobljenici odvedeni iz škole u Sovićima. Tačka 580 presude Prliću i ostalima donosi imena četvorice ubijenih: “Iz dokaza proizlazi da su 20. ili 21. aprila 1993. Ismeta Čilića, Salema Škampu, Hasana Radoša i Ekrema Tašića, četvoricu Muslimana, pripadnika 44. brigade ABiH, koji su bili zatočeni u školi u Sovićima od 17. aprila 1993., u blizini škole u Sovićima ubili vojnici HVO-a, čiji identitet je vijeću nepoznat.”

Tačka 573: “Prema dokazima koje je Vijeće prihvatilo, među vojnicima HVO-a u školi u Sovićima koji su čuvali ili ispitivali zatočenike nalazili su se 1) pripadnici 3. bojne 'Mijat Tomić', uključujući Stipu Polu, zapovjednika bojne, Juru Groznicu zvanog Juka, zapovjednika jedne jedinice u sastavu te bojne koji je bio odgovoran za školu u Sovićima, i Blaža Azinovića, 2) pripadnici KB-a, među kojima je bio i Ivan Andabak, zvani Bura, i Ivan Rogić zvani Beli ili Belo, zapovjednik stanice MUP-a HZ HB Jablanica i 3) vojnici odjeveni u maskirne uniforme sa bijelim opasačima, na osnovu čega Vijeće zaključuje da je riječ o pripadnicima vojne policije.”

Tačka 33 presude Tuti i Šteli: “Nakon prebacivanja zarobljenih vojnika ABiH u zatvor u Ljubuški nastavile su se borbe u brdima oko Sovića i stav HOV-a se zaoštrio. Dana 18. aprila 1993. ubijena su tri vojnika HVO-a. Dana 20. aprila 1993. Doljani su granatirani, a manja grupa vojnika ABiH, koja je nekoliko dana pružala otpor HVO-u, zarobljena je i odvedena u zapovjedništvo HVO-a u ribnjaku na ispitivanje. S tim vojnicima se oštrije postupalo. Uveče 20. aprila 1993. operativni zapovjednik 'Kažnjeničke bojne' sa sjedištem u Širokom Brijegu Mario Hrkač (Čikota) poginuo je u borbi, na što se KB povukao u Široki Brijeg da mu oda posljednju počast.”

Tačka 34: “Vojnici HVO-a su od 18. aprila 1993. počeli prisiljavati civile da se okupe u školi u Sovićima ili u jednu od šest ili sedam kuća u zaseoku Junuzovići, dok su civili bh. Hrvati ostali u svojim kućama. Ukupno je zatočeno najmanje 400 civila, bh. Muslimana. Čuvali su ih vojnici HVO-a. Stariji muškarci su uglavnom bili zatočeni u školi, a žene i djeca u kućama u Junuzovićima.” I žene su bile izložene teškoj torturi. Tačka 576  presude Prliću i drugima kaže da su “vojnici HVO-a, među kojima su bili i pripadnici KB-a, tukli muškarce i žene”, a naredne tačka opisuju neka od tih premlaćivanja, naprimjer kako su vojnici HVO-a prisilili dvije zatočenice da “oko pola sata jedna drugu jako udaraju cjepanicom”. Tačka 601 dodaje: “(...) Vojnici HVO-a su redovno ulazili u kuće iz kojih su izvodili djevojke i tukli ih. Djevojke su se vraćale ozlijeđene, a neke su po tijelu imale i modrice. I konačno, vojnici HVO-a su redovno otvarali vatru na kuće i prozore u zaseoku kako bi zastrašivali zatočenike...”

Tačka 35 presude Tuti i Šteli: “Dana 3. maja 1993. Soviće i Doljane je posjetila zajednička komisija u kojoj je HVO predstavljao general Petković, a ABiH general Halilović, zajedno sa međunarodnim predstavnicima i medicinskim osobljem. Sljedeće večeri su civili zatočeni u školi u Junuzovića kućama pozvani da iziđu te su prebačeni u mjesto u blizini Gornjeg Vakufa koje je kontrolirala ABiH.” Tačka 563 presude Prliću i ostalima kazuje da je, “prema izvještaju od 23. aprila 1993, koji je Ivica Primorac, pomoćnik načelnika Glavnog stožera za profesionalnu vojsku, uputio Bruni Stojiću, predstojniku Odjela obrane, i Milivoju Petkoviću, načelniku Glavnog stožera HVO-a, 19. aprila 1993. izvršeno 'čišćenje' ('cleansing') Doljana”.

Nakon zaustavljanja ofanzive HVO-a počela su teška zlostavljanja ratnih zarobljenika. Tačka 353 presude Naletiliću i Martinoviću kaže: “Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da se teško zlostavljanje zatočenih Muslimana dogodilo 20. aprila 1993. na ribnjaku u Doljanima i da je Mladen Naletilić u tom zlostavljanju učestvovao kao izvršitelj...” Detalje donosi tačka 354: “Svjedoci TT i RR, obojica pripadnici TO u Sovićima, svjedok B, šesnaestogodišnjak, i svjedok Salko Osmić uhapšeni su ujutro 20. aprila 1993. i dovedeni na ribnjak sa grupom od desetak muškaraca. Salka Osmića i dvojicu koji su posljednji uhapšeni pretukao je Čikota. Dok su se približavali ribnjaku, jedan od vojnika udario je svjedoka B tako snažno da je pao.

Svjedoka TT udario je po licu čovjek za kojeg je kasnije saznao da je Mladen Naletilić. Nosio je crnu košulju i hlače od maskirne uniforme. Svjedok TT je pao, a Mladen Naletilić je naredio da svi legnu, poljube hrvatsku zemlju i puzajući odu do drvene šupe. Dok su puzali, nastavili su ih tući i udarati nogama u stomak i rebra. Ako bi neko pokušao ustati, smjesta bi ga pretukli. Kod zapovjedništva im je naređeno da u koloni po jedan pužu po blatu, pri čemu su ih nogama udarali u glavu. Zatim su ih postrojili ispred zapovjedništva. Bilo je prisutno oko 100-200 vojnika u raznim uniformama, a među njima je bilo i nekoliko Nijemaca i vojnika koji su nosili oznake brigade 'Bruno Bušić' i KB-a. Mladen Naletilić je stajao ispred vojnika i prisustvovao je premlaćivanju.”

Tačka 355 opisuje direktno učešće Naletilića u zlostavljanju ratnih zarobljenika: “Svjedok B je vidio kako prilazi Fikretu Begiću, zatočeniku koji je klečao, i gura mu pištolj u usta. Ovaj iskaz je potkrijepio svjedok RR, svjedočeći da se, dok su ga tukli, zanosio ulijevo i udesno i pri tome vidio kako Fikret Begić leži na lijevom boku i kako ga Mladen Naletilić udara pištoljem po glavi i traži lozinku za Jablanicu. Zatvorenika su zatim strpali u drvenu šupu, odakle je svjedok B čuo udarce. Nakon toga je Mladen Naletilić prišao svjedoku TT i Fikretu Begiću i rekao da će narediti da ih strijeljaju jer su odgovorni za smrt nekih njegovih ljudi. Pogledao je svjedoka TT u oči, pitao ga da li se plaši i motorolom ga udario po licu. (...) Svjedok TT je odveden u šupu gdje su ga ispitivali Mladen Naletilić i Ivan Andabak...” Tačka 357: “Dok je Mladen Naletilić u šupi vršio ispitivanje, vojnici su nastavili zlostavljati ostale zarobljenike okupljene oko šupe. Naređeno im je da rade kao u 'berbi grožđa' (...) Vojnici su ih udarali u predjelu rebara i stomaka. (...) Zatočenike su također tjerali da pjevaju hrvatske pjesme.”

I sami pripadnici Kažnjeničke bojne (KB) svjedočili su o premlaćivanju ratnih zarobljenika. O tome kazuje tačka 358: “Svjedočenja žrtava brutalnog zlostavljanja i ispitivanja koje je Mladen Naletilić vodio u zapovjedništvu HVO-a na ribnjaku 20. aprila 1993. potkrijepljena su svjedočenjem Falka Simanga, jednog od njemačkih plaćenika u KB. On je potvrdio da su vršena premlaćivanja, da su grupu zarobljenika natjerali da pužu po blatu do šupe i da su ih udarali kundacima po leđima. Svjedok Falk Simang je čak priznao da je i sam sudjelovao u premlaćivanjima. Potvrdio je da su zatvorenike jednog po jednog odvodili u drvenu šupu, gdje su ih ispitivali Mladen Naletilić i Ivan Andabak. Svjedok Falk Simang nije bio prisutan u šupi, ali je potvrdio da je iz šupe čuo viku i jauke.”

U tački 350 “Vijeće konstatira da je najteže zlostavljanje zatočenika počinjeno 18. aprila 1993. prilikom njihovog prebacivanja iz Sovića u Ljubuški. Zarobljeni vojnici zatočeni u školu u Sovićima izvedeni su u prisustvu Čikote i ukrcani u autobuse. Dok su ulazili u autobus, nekoliko ih je zlostavljano. Roba je nožem ubo Muharema Helbeta u nogu. Izudarali su svjedoka Y, Mustafu Kukića i mlađeg muškarca, Hamdiju Lulića. U autobusu su ih prisilili da pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme i to sve glasnije i glasnije...”

Tačka 351: “Na putu prema Ljubuškom autobus je zaglibio u blatu. Zarobljenici su izvedeni iz autobusa i postrojeni. Pucali su im iznad glava. Zatvorenika Saliha Kladušaka prisilili su da žvače i da proguta metak i teško ga pretukli. Svjedoku Y su naredili da se skine do pasa i da radi sklekove za ABiH i HVO, te da svojom odjećom nekima od časnika očisti čizme. Potom su ga tukli dok se nije onesvijestio. Polijevali su ga vodom, a kada se osvijestio, nastavili su ga udarati. Morali su ga unijeti u autobus. Mladen Naletilić je naišao dok je autobus stajao u blatu, u trenutku kada su tukli svjedoka Y. Zaustavio je premlaćivanje i rekao vojnicima da moraju krenuti. Autobus se na putu za Ljubuški još jednom zaustavio kod Sovićkih vrata, gdje su svjedoka Y ponovo izveli i gdje su ga vojnici teško tukli. Jedan od njih je bio Robo. Glavom su mu udarali o autobus dok se nije onesvijestio. Onesviještenog su ga ponovo unijeli u autobus.”

Tačka 532 presude Naletiliću i Martinoviću kaže da je “premještanje civilnog stanovništva iz Sovića bilo dio plana u čijoj je izradi među ostalim učestvovao i Mladen Naletilić.” Tačka 529: “(...) U izvještaju od 7. maja 1993. koji je potpisao Blaž Azinović, bojna 'Herceg Stjepan', brigada 'Mijat Tomić', stoji da je premještaj naredio Vlado Čurić, koji se navodi kao 'Tutin povjerenik'...” U tački 671: “Vijeće je konstatiralo da je Mladen Naletilić odgovoran za prisilno premještanje najmanje 400 civila iz Sovića i Doljana 4. maja 1993...”

Nakon “čišćenja” uslijedilo je pljačkanje imovine i paljenje kuća. Tačka 596 kaže: “Što se tiče razaranja u Doljanima, svjedok Falk Simang, bivši pripadnik KB-a, posvjedočio je da je KB nakon 21. aprila 1993. zapalio sve muslimanske kuće u Doljanima. (...) Simangovo svjedočenje potvrđuje Radošev dnevnik, u kojem za 21. april 1993. piše: 'Tuta (Mladen Naletilić) naredio da se spale sve muslimanske kuće u Doljanima.' Vijeće je osvjedočeno da je Mladen Naletilić naredio razaranje kuća u Doljanima...”

Presuda Prliću i ostalima podrobnije govori o pljački i paljenju kuća i rušenju džamija. Tačka 1629 kaže: “Vijeće je utvrdilo da su vojnici HVO-a, među kojima su neki bili pod Tutinim zapovjedništvom, oduzimali imovinu u vlasništvu Muslimana u danima koji su uslijedili nakon napada na sela Sovići i Doljani 17. aprila 1993. Vojnici HVO-a su pretresali kuće Muslimana i krali imovinu, konkretno sve automobile i stoku Muslimana zatočenih u školi u Sovićima. Pored toga, načelnik Odjela obrane HVO-a za Jablanicu naložio je, odlukom od 13. maja 1993, da se sva pokretna i nepokretna imovina u vlasništvu Muslimana iz ta dva sela koji su se 'iselili' mora smatrati ratnim plijenom i postati vlasništvo HVO-a HZ HB...”

Tačka 641: “Brojni dokazi pokazuju da su vojnici HVO-a – među kojima su bili i vojnici KB-a – palili i/ili rušili muslimanske kuće u selima Sovići i Doljani u periodu od 18. do 24. aprila 1993. U jednom izvještaju HVO-a od 23. aprila 1993. stoji da su nakon prestanka sukoba u Sovićima i Doljanima sve muslimanske kuće u tim selima zapaljene po zapovijedi 'viših zapovjednika'.” Tačka 649: “Vijeće uz to napominje da su, prema jednom izvještaju od 23. aprila 1993, koji je Marko Rožić, načelnik Ureda obrane u Jablanici, uputio Slobodanu Božiću, pomoćniku predstojnika Odjela obrane HZ HB od sredine januara 1993. do novembra 1993, viši zapovjednici HVO-a zapovjedili da se unište dvije džamije na području Sovića i Doljana. Vijeće ne raspolaže informacijama o identitetu tih zapovjednika.”