Dolaskom migranata i izbjeglica u Europu sa Globalnog juga sredinom 2010-ih i početkom 2020-ih, mnogi Europljani su odlučili odgovoriti rasizmom i islamofobijom. Jedan od žarišta ovog odgovora bila je Poljska, gdje su krajnje desničarski nacionalisti našli podršku poljske države pod vladavinom stranke Pravo i pravda (PiS) predsjednika Andrzeja Dude.

U poljskom kontekstu, narativ o islamofobiji se fokusirao na razlikovanje „dobrih muslimana“ od „loših muslimana“. Posljednjih godina, ovaj narativ je istaknuo slučaj Tatara Lipka, autohtone muslimanske manjine koji Poljsku doživljavaju svojom domovinom više od 600 godina i koji su se potpuno asimilirali u poljsko društvo.

Poljski medijski prikazi Tatara iz Lipke često odražavaju ideju „dobrih muslimana“. Jedan primjer je intervju Rzeczpospolite iz 2011. s profesorom i bivšim imamom Gdanjska Selimom Chazbijewiczom o temama Tatara, islama i migranata. Neposredno nakon intervjua je kratak sažetak novinskih urednika o Tatarima Lipke. U njemu se navodi da Tatare iz Lipke predstavlja „Muslimanska vjerska zajednica u Republici Poljskoj “ (skraćeno MZR), koju vodi muftija Poljske Tomasz Miśkiewicz (Tatar). Sažetak ističe da su Tatari iz Lipke suniti i da slijede hanefijsku pravnu školu, za koju urednici tvrde da je “obilježena tolerancijom prema drugim religijama”. Zatim konstatuje dvije specifične činjenice o Tatarima Lipke: prvo, oni “nikada nisu praktikovali poligamiju”, i drugo, “tatarske žene nisu pokrivale svoja lica”.

Noviji primjer je intervju TVP Tygodnik iz 2021. s islamskom učenjakom Aldonom Piwko na temu Tatara u Poljskoj. Pod upečatljivim naslovom „Borili su se za nezavisnost Poljske. Reći Tataru da nije Poljak najveća je uvreda”, uvodni redovi koji prethode intervjuu ističu da su Tatari suniti hanefijske škole, ali se dodaje da je “to najliberalnija škola tumačenja islama”. Odmah nakon toga spominje se tatarski običaj da žene ne nose marame; priznaje se da danas mlade Tatarke mogu nositi marame „povremeno“, ali se u odlomku brzo naglašava da je „to njihov izbor, niko im ga ne nameće“.

Treći primjer, ovaj put upućen stranoj publici, je članak Culture.pl iz 2014. na engleskom pod naslovom “Stopama Tatara: jedina muslimanska manjina u Poljskoj”. Prema članku, osnovni atribut lipkanskih Tatara je da oni, iako su muslimani, sebe smatraju Poljacima. Tatari govore poljski. Poistovjećuju se s poljskom historijom i poljskom vojskom. Ukratko, pripadaju Poljskoj; oni su suštinski poljski kao pierogi ili Krilati Husari. S ovim aspektom povezan je pristup Tatara Lipke islamu. Autor govori o tome kako se islamski običaji Tatara Lipke razlikuju od “bliskoistočnih muslimana”. Brojne karakteristike koriste se kako bi se istakla ova razlika: Tatari Lipke kupuju božićna drvca za Božić, rijetko hodočaste u Meku i jedva govore arapski. Za autora su to sve pozitivne razlike jer se radi o pomacima od “bliskoistočnog islama” koji autor (prilično trijumfalno, čini se) pripisuje katoličkom utjecaju na Tatare.

Tri prethodna primjera demonstriraju oblik u kojem su Tatari iz Lipke konstruirani kao poljski „dobri muslimani“, narativ koji je zajednički dopadljiv poljskim konkurentskim nacionalističkim i neoliberalnim strujama. Ovakav način razmišljanja probio se čak i u strane medije. Članak Radija Slobodna Europa/Radija Sloboda iz 2013. pita se da li bi Tatari iz Lipke mogli biti „model muslimanima u Europi“, dok članak Al Jazeere iz 2018. opisuje Tatare kao „patriote koji praktikuju 'laganu verziju islama'”. Ali ono što ovu priču o “dobrim poljskim muslimanima” čini tako zanimljivom nije ono što govori, već ono što izostavlja.

Prvo, mora se napomenuti da je tvrdnja da su Tatari iz Lipke “jedina muslimanska manjina u Poljskoj” potpuni mit. Procjenjuje se da je ukupan broj muslimana u Poljskoj čak 25.000, nasuprot tome, zvanični podaci govore o tatarskoj populaciji Poljske na oko 2.000 (iako neke procjene navode da je taj broj više od 5.000). Ova brojčana razlika proizilazi iz netatarskih muslimana, koji su migrirali u Poljsku još od 1970-ih i 1980-ih. Danas, poljski muslimani imaju različito porijeklo od sjeverne Afrike do južne Azije, pa se njihove ideje o islamu ne poklapaju uvijek s idejama Tatara Lipke. Ove razlike su se odrazile na zastupljenost: MZR prvenstveno predstavlja Tatare iz Lipke, dok netatarski muslimani umjesto toga nalaze svoje predstavnike u „Muslimanskoj ligi u Republici Poljskoj“ (organizacija koja je opterećena navodima o povezanosti sa Muslimanskim bratstvom i selefijskim grupama zbog svog stranog članstva).

Još jedna stvar koju treba razmotriti je mnogo hvaljena asimilacija Tatara Lipke u poljskom društvu. Diskusije o Tatarima iz Lipke često uzimaju ovu asimilaciju zdravo za gotovo, zanemarujući historijski kontekst dolaska Tatara u Poljsku. Kada su prvi put stigli u Poljsko-Litvansku zajednicu u 14. stoljeću, Tatari su dobili zemlju od njenih velikih vojvoda u zamjenu za vojnu službu. Ovaj dogovor je temelj presedana za još uvijek jaku vezu između tatarske manjine i poljske vlade. Dok su Tatari dobili ograničenu vjersku slobodu u Commonwealthu (ali bez političkih prava do 1791. ), oni (i druge manjine u Commonwealthu) su postepeno podlegli kulturnoj i jezičkoj polonizaciji od 15. stoljeća nadalje. U tom kontekstu su lipkinski Tatari postali prvenstveno govornici poljskog jezika i povezani s poljskom kulturom, ali to nije bio unutrašnji razvoj samih Tatara već prije svega vanjski zahtjev poljske države.

Tokom vremena, opsežna polonizacija vođena državom rezultirala je oblikom gramšijanske “kulturne hegemonije” u kojoj su Tatari iz Lipke internalizirali vjerovanje da je njihova vlastita sudbina prirodno povezana s Poljskom. Kasnije su i sami lipkanski Tatari postali proaktivna strana u promicanju narativa o “dobrim muslimanima”. To se može jasno vidjeti u reakciji Tatara na dolazak netatarskih muslimana u Poljsku, uključujući i nedavno kao izbjeglice. Uzmimo, na primjer, Chazbijewicza; i sam Tatar musliman, bio je glasni protivnik zvanične politike Poljske koja je dočekala izbjeglice, tvrdeći da njihova kultura nije kompatibilna s Europom i da predstavljaju prijetnju tatarskoj manjini u Poljskoj. Chazbijewicz nije sam. Njegove stavove dijele mnogi Tatari iz Lipke koji podržavaju politiku poljske države protiv izbjeglica. MZR je 2015. zapravo zauzeo službeni stav da ne podržava prijem izbjeglica u Poljsku! Ova pozicija će se promjeniti tokom izbjegličke krize 2021. na poljsko-bjeloruskoj granici, ali samo neznatno: dok su Tatari iz Lipke radili na podršci izbjeglicama, pa čak i organizovali dženaze, oni ipak nisu povukli svoju podršku poljskoj vojsci koja je patrolirala uz granicu. Stajalište Tatara iz Lipke možda je najbolje sažeo sam muftija Miškevič, koji je u jednom radijskom intervjuu izjavio da su Tatari “generalno otvoreni prema izbjeglicama i njihovoj tragediji, bez obzira na vjeru – sve dok su izbjeglice”. Dakle, sumnje prema izbjeglicama očigledno ostaju.

Odnos između Tatara Lipke i poljske države traje zbog koristi za obje strane, posebno za elitu. S jedne strane, tatarski lideri mogu uživati ​​u raznim državnim povlasticama, uključujući državne nagrade i državne poslove; dobar primjer potonjeg je Chazbijewicz, koji trenutno obavlja funkciju poljskog ambasadora u Kazahstanu. U međuvremenu, fokus na Tatare pruža korisno odvraćanje pažnje poljskoj državi od islamofobičnih napada počinjenih u Poljskoj na muslimane arapskog ili čečenskog porijekla. Međutim, daleko najveća korist za poljsku državu od ovog odnosa je iskorištavanje Tatara iz Lipke kao poljskih „dobrih muslimana“ protiv netatarskih „loših muslimana“. Atributi koji se pripisuju Tatarima Lipke poprimaju strateški značaj u kontekstu rasističkog i islamofobičnog diskursa u Poljskoj. U okviru ovog diskursa, isticanje Tatara kao liberalnih i tolerantnih ili spominjanje da Tatarke ne pokrivaju svoja lica ili da Tatari ne prakticiraju poligamiju implicira obrnuto od svih ovih stvari među ostalim muslimanima. Na taj način, lipkanski Tatari postaju konstruisani kao „naši muslimani“ koji rješavaju dosadni problem „fundamentalističkog islama“, a da pritom ne predstavljaju prijetnju ni nacionalističkom ni neoliberalnom poljskom mentalitetu.

Narativ o Tatarima iz Lipke kao o „dobrim poljskim muslimanima“ najprije perpetuiraju akteri u poljskoj državi i medijima, ali ga podržavaju i oni Tatari koji imaju koristi od partnerstva s poljskim establišmentom. Čini se da su neke tatarske elite spremne da ignorišu historiju poljske države o rasizmu i islamofobiji kako bi stekle kratkoročnu korist u ovom trenutku. Ipak, dajući poticaj za narativ o „dobrim muslimanima“, Tatari iz Lipke postaju saučesnici u procesu degradacije koji marginalizira netatarske muslimane u Poljskoj. Svaka proizvedena dihotomija hrani se unaprijed stvorenim predrasudama u Poljskoj o islamu i muslimanima i pomaže u promicanju narativa „mi protiv njih“. Uznemirujući način na koji se neki Tatari u potpunosti zadovoljno odvajaju od svojih duhovnih sestara i braće u velikoj mjeri je rezultat tatarske asimilacije u Poljskoj, put koji je direktan rezultat složene mreže kumulativnih faktora postavljenih u posebnom društveno-historijskom kontekstu.