U historiji islamske civilizacije, na njenom početku ramazani su obilježeni presudnim pobjedama od Bitke na Bedru, oslobađanja Meke, preko početka osvajanja Španije, pobjede nad Mongolima, Salahudinove pobjede nad krstašima, odnosno oslobađanje Kudsa. To su bila stoljeća širenja i razvoja islamske civilizacije.

Nažalost, stagnacijom islamske civilizacije kotač historije se okrenuo u drugi smjer. Period kolonizacije i postkolonijalne tranzicije je bio obilježen stradanjem i propadanjem muslimanskih zajednica.

Od Drugog svjetskog rata neprestano traju ratovi u kojima su muslimani žrtve agresija, okupacija ili međusobnih sporova. Najduža i najbrutalnija agresija i okupacija u novijoj muslimanskoj i svjetskoj historiji je Izraela nad Palestinom koja već šest mjeseci ima genocidni karakter kroz agresiju na Gazu.

Sa druge strane u izuzetno teškom stanju desetljećima žive muslimanske manjine u Indiji, Mianmaru, Kini, Rusiji, Africi…  

Nažalost, muslimani su u mnogim međusobnim sukobima baš tokom ramazana pokazali veliku okrutnost i isključivost tako da tokom osmogodišnjeg Iračko-iranskog rata nije bilo “pauze” za ramazan, a mnogi unutrašnji sukobi kao npr. u Alžiru su imali svoju kulminaciju upravo u ramazanu.

Američke invazije na Afganistan i Irak su bile u ramazanu uprkos brojnim pozivima da se odgode, a realizovane su preko teritorije ili zračnog prostora susjednih muslimanskih država.

Dvadeseto stoljeće su mnogi historičari označili kao “stoljeće ratova”. Kako se broj ratova i sukoba u dva desetljeća 21. stoljeća intenzivirao vrlo je moguće da ćemo imati “dva stoljeća ratova” u jednom komadu. Arapsko proljeće je donijelo veliku nadu u muslimanskom svijetu, ali na kratko.  

Prema podacima Ženevske akademije za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava trenutno se na Bliskom istoku vodi 45 oružanih sukoba, ostatku Azije 21 i u Africi 35. Prema njihovoj metodologiji u Europi je u toku 7 sukoba, a u Južnoj Amrici 6.

Bliski istok, odnosno Jugozapadna Azija i Sjeverna Afrika, je i dalje najopoterećenija regija različitim oblicima sukoba. Više od 45 oružanih sukoba se trenutno odvija širom regije na teritorijama država: Kipar, Egipat, Irak, Izrael, Libija, Maroko, Palestina, Sirija, Turska, Jemen i Zapadna Sahara.

Većina je nemeđunarodnih sukoba (NIAC), uključujući mnoštvo naoružanih nedržavnih aktera i strane intervencije zapadnih sila, Rusije i susjednih zemalja su stvarnost ove regije desetljećima.

“Sirija je najteže pogođena zemlja u regionu. Nekoliko višestrukih i preklapajućih NIAC-a odvija se u zemlji, uključujući brojne naoružane grupe koje se bore protiv vlade i jedna protiv druge, zajedno s dvije vojne okupacije i tri međunarodna oružana sukoba“, objašnjava dr Chiara Redealli, istraživač na Akademiji u Ženevi.

Afrika je druga po broju oružanih sukoba po regionu sa više od 35 nemeđunarodnih oružanih sukoba (NIAC) koji se odvijaju u Burkini Faso, Kamerunu, Centralnoafričkoj Republici (CAR), Demokratskoj Republici Kongo, Etiopiji, Maliju, Mozambik, Nigerija, Senegal, Somalija, Južni Sudan i Sudan. Nekoliko naoružanih grupa – koje se bore protiv vladinih snaga i/ili jedna protiv drugih – uključeno je u ove sukobe.

Zapadne sile i/ili susjedne zemlje intervenišu u NIAC-ima koji se održavaju u Burkini Faso, Maliju, Mozambiku, Nigeriji i Somaliji.

“CAR je na vrhu liste sa nekoliko NIAC-a koji uključuju više naoružanih grupa. Vlada je uključena u NIAC-e protiv širokog spektra pobunjeničkih grupa, uključujući anti-Balaku i ex-Séléka. Postoje i paralelni nemeđunarodni oružani sukobi zbog spora između različitih oružanih grupa”, naglašava dr Redealli.

Azija je poprište 19 nemeđunarodnih oružanih sukoba (NIAC) u kojima je učestvuje 19 oružanih grupa. To se dešava u Afganistanu, Indiji, Mjanmaru, Pakistanu i na Filipinima.

U regionu se takođe dešavaju dva međunarodna oružana sukoba – između Indije i Pakistana, odnosno Indije i Kine.

“Pakistan i Filipini su na vrhu liste sa šest NIAC-a za svaku zemlju. U Pakistanu se vladine snage bore protiv različitih oružanih grupa koje djeluju na cijeloj teritoriji, posebno grupa povezanih s talibanima u plemenskim područjima pod federalnom administracijom i borcima za nezavisnost u Beludžistanu. Na Filipinima se većina NIAC-a odvija u regiji Mindanao gdje se vladine snage bore protiv nekoliko naoružanih grupa, uključujući Moro National Liberation Front, Moro Islamic Liberation Front, Bangsamoro Islamic Freedom Fighters, Maute Group i Abu Sayyaf Group” objašnjava dr Chiara Redealli.

 

U opširnoj analizi u martovskom izdanju magazina Foreign Affairs autori Dalia Dassa Kaye i Sanam Vakil pojašnjavaju procese na Bliskom istoku koji su započeli mnogo godina prije kobnog 7. oktobra, a koji otkrivaju postepeno slabljenje interesa Amerike prema Bliskom iskoku.

Drugi proces koji su analizirali je približavanje država regije u proteklih pet godina i razvoj njihove političke i ekonomske saradnje.

Posljedice sve manjeg utjecaja Washingtona na Bliskom istoku nisu ograničene na trenutni sukob. Kako je angažman SAD u regionu opadao u godinama koje su prethodile 7. oktobru, glavne regionalne sile stalno povećavali svoje napore u oblikovanju i postavljanju sigurnosnih aranžmana. Zaista, počevši od 2019. godine, vlade širom regiona počele su da popravljaju ranije teške odnose. Ovo neobično regionalno resetovanje nije bilo vođeno samo ekonomskim prioritetima – prevazilaženjem trvenja koja su prethodno poremetila ili kočila trgovinu i rast – već i percepcijom da interes Washingtona za upravljanje bliskoistočnim sukobima jenjava.