Mladi oficir, kojem je bilo naređeno da u gluho doba noći 28. aprila 1978. godine zakopa šesnaest tijela, davao je sve od sebe da zapamti lokaciju tiho brojeći korake od neobilježene masovne grobnice do ceste.

Od svojih saboraca saznao je da su upravo sahranili prvog predsjednika Afganistana Serdara Muhameda Davuda Hana i njegovu porodicu. Njegovo ubistvo, tokom komunističkog puča tih burnih dana, otvorilo je desetljeća afganistanskih ratova, niz sukoba koji još nisu završeni i koji su od tada dotakli svaku afganistansku porodicu.

Bilo je potrebno trideset godina i relativna stabilnost i sloboda pod predsjednikom Hamidom Karzaijem da bivši oficir, Pacha Mir, otkrije svoju tajnu. Uz njegovu i pomoć još jednog svjedoka, vlada je identificirala posmrtne ostatke bivšeg predsjednika i njegove porodice. Dženaza je obavljena 19. marta 2009. godine.

Muhamed Davud Han bio je osnivač Republike Afganistan i velika figura u razvoju moderne države. On je svrgnuo vlastitog rođaka, posljednjeg kralja Afganistana, Muhameda Zahira Šaha, u puču 1973. godine, a Davudovo ubistvo pet godina poslije gurnulo je zemlju u krvoproliće i previranja.

“Ako pitate bilo kojeg Afganistanca kada je sve počelo, reći će da je to zbog toga, zbog atentata na predsjednika Davuda, ​​to je bila prekretnica”, rekao je za The New York Times 2009. godine Nadir Naem, član afganistanske kraljevske porodice i Davudov unuk. “Posljednji dan kada je Afganistan bio nezavisan bio je 27. april 1978. godine”, dodao je.

Te je noći u predsjedničkoj palači ubijeno osamnaest članova porodice Davud, zajedno s brojnim oficirima i pomoćnicima. Zakopani su pod okriljem mraka izvan grada.

Među žrtvama bile su predsjednikova supruga i njena sestra, njegov brat Naim Han, njegova tri sina, tri kćeri, zet, snaha i četvero unučadi, od kojih je jedno imalo samo 18 mjeseci.


Dženaza Muhamedu Davudu Hanu obavljena je tri decenije nakon što je ubijen

Porodica je ubijena između 4 i 5 sati ujutro 28. aprila 1978. godine. Nakon dana žestokih borbi, vojni kapetan po imenu Emamuddin ušao je u palaču sa svojom jedinicom da uhapse predsjednika Davuda. Predsjednik je odbio poći te je zapucao na vojnike iz pištolja. Pobunjenici su odgovorili paljbom.

Predsjednikovo ubistvo odmah je pokrenulo dvadesetomjesečno krvoprolića od strane komunista, što je dovelo do invazije Sovjetskog Saveza u decembru 1979. godine i do desetogodišnje okupacije Afganistana, zbog čega su stotine hiljada Afganistanaca nestale ili su bile masakrirane.

Mnoge žrtve pokopane su u neobilježenim grobovima blizu vojnog poligona u Pul-i-Charkhiju, oblasti na istočnoj strani glavnog grada Kabula. Tu su 2008. godine započeli istragu državni istražitelji, uz pomoć dva stara svjedoka.

Jedan je bio Pacha Mir. On je kao mladi poručnik, koji je komandovao jedinicom inžinjerije, te noći dobio naređenje da zakopa kamion s leševima u blizini svoje baze u Pul-i-Charkhiju.

Kao penzionirani general, u jednom se intervjuu prisjetio da su on i njegovi kolege oficiri položili tijela u tenkovski rov. Zatim se bio popeo među mrtve kako bi okrenuo njihova lica prema Mekki, da budu barem djelimično ukopani po islamskim propisima.

“Nisam ih mogao prepoznati, ali sam znao da su Davud Hanova porodica”, rekao je. Sjetio se kako mu je jedan od vozača tog dana kazao da je dugo služio “prvoj” porodici. Jedan od vođa puča, major Aslam Watanjar, bio je na sahrani.

Kada je rečeno da lopatom nanese zemlju na tijela, oficir Mir prvo je uzeo ceradu iz kamiona i položio je preko tijela. Zatim je, dok je odlazio, izbrojao 90 koraka do puta kako bi pokušao upamtiti grobno mjesto. Sljedeće noći njegovom naredniku naređeno je da zakopa još 13 tijela u drugu grobnicu u blizini.

Ubrzo nakon toga, poručnik Mir pobjegao je iz glavnog grada i pridružio se antikomunističkom otporu u planinama. Tek godinama poslije prišao je porodici Davud i ispričao im svoju priču.

Lokalni farmer Mawla Gul, u to vrijeme šesnaestogodišnjak, također je saznao tajnu kada je naišao na vojnike koji su logorovali na zemljištu njegove porodice u danima nakon komunističkog puča. Rekao je to svojoj majci. Pozvala ga je da kamenom obilježi grob i da tu postavi mučeničku zastavu, što je i učinio tri mjeseca poslije, nakon što su vojnici otišli.

Njegov postupak bio je dovoljan da dovede vladinu grupu za pretres u njegovu kuću. Tinejdžer je potom pobjegao u planine da se pridruži mudžahedinima. Njegova porodica pobjegla je u Pakistan.

Gul je čuvao tajnu sve dok se prije šest mjeseci nije sastao s vladinom komisijom, koja je pretraživala područje u blizini njegovog sela Khoja Ghar. Zatim ih je odveo na mjesto masovne grobnice.

Serdar Muhmed Gazi, još jedan unuk predsjednika Davuda, bio je ondje kada je iskopavanje počelo. Pozvao je generala Mira da otputuje iz svoje kuće u Khost i pomogne. General je dao posljednji trag.

“Svi smo stajali na vrhu brda, a on je samo rekao: ‘Ovo je to mjesto.’” General Mir pokazao je na komad zemlje i dva dana poslije tragači su ih pronašli, rekao je Gazi.

Trebali su mjeseci da se identificiraju ostaci. Nakon toliko godina u zemlji, platno kojim se Mir sjeća da je pokrivao tijela, bilo je istruhlo, a od cerade su ostali samo prstenovi, rekao je dr. Faizullah Kakar, zamjenik ministra zdravlja, koji je vodio istragu.

Većina odjeće također se raspala. Članovi porodice prepoznali su predsjednikovu sestru Ayesha po ortopedskoj čizmu. Predsjednikov sin Omar identificiran je po kopčama na tregerima koje je nosio, ispričao je Kakar.

Na kraju je predsjednik Davud identificiran po zubnim kalufima i po malom zlatnom Kur’anu koji je nosio zakačen na unutrašnjem džepu na grudima.

Jedan od predsjednikovih pomoćnika, general Anvar Šah Han, rekao je da je Kur’an pripadao gospodinu Davudu i da mu ga je dao kralj Saudijske Arabije.

Komisija je čak intervjuirala predsjednikovog slugu Gulama Derviša, koji je prao odjeću gospodina Davuda. Derviš je potvrdio da je predsjednik nosio Kur’an u svojoj jakni.

Istražitelji su zaključili da je predsjednika pogodio metak, rekao je Kakar. Također su bile dvije rupe od metka na onome što je ostalo od košulje njegovog sina Omara.

Još dvoje rođaka, snaha i unuka predsjednika Davuda, koji su ubijeni na dan puča i umrli kasnije u bolnici, i dalje se vode kao nestali. Ostatak porodice bio je zatvoren, a zatim prognan. Vratili su se u Afganistan tek nakon pada Talibana 2001. godine.

(Izvor: The New York Times)