Kada je početkom septembra Bloomberg objavio vijest da je Turkiye zvanično aplicirala za prijem u BRICS, u tekst je postavljeno i jedno kukavičje jaje. Citirajući anonimne sagovornike, anonimne “jer nisu ovlašćeni da komentarišu”, Bloomberg navodi da je Turkiye “prije nekoliko mjeseci podnijela zahtjev za pridruživanje BRICS-u usred frustracije zbog nedostatka napretka u njenom višedecenijskom nastojanju da se pridruži Evropskoj uniji”.

Drugim riječima Bloomberg nas hoće uvjeriti, glasovima anonimusa – za koje čak ne znamo da li su članovi turske administracije, jer ih u daljem tekstu oslovljava sa “oni” i “ljudi kažu” (nema riječi zvaničnik) – da je turska aplikacija za prijem u članstvo BRICS-a rezultat “frustracije” – hir takorekuć. Dok razloga za frustraciju glede odnosa Evropske unije prema Turkiye itekako ima, o njima malo kasnije, ideja da se takav, malo je reći, strateški korak preduzima zbog emocija u najmanju je ruku apsurdna.

No, ideja služi gradnji narativa – narativi obično nemaju nikakve veze s realnošću – da u odluci ima elemenata iracionalnosti te da se ona možda može promijeniti ako se uklone uzroci “frustracije”. Naravno, to je nonsens, a svako prišivanje “iracionalnosti” nekoj vladi pokazuje nerazumijevanje, odsustvo volje za razumijevanjem i nemanje rješenja, kako je to veteran američke diplomatije (dok je još postojala) Ches Freeman napisao u svojoj knjizi Diplomatski rječnik.

To neshvatanje, kao što sam već pisao u junu, jasno je pokazao uskoro odlazeći američki ambasador u Ankari Jeff Flake. “Mislim da oni (turska administracija, prim. prev.) shvaćaju da se ruska ekonomija okreće ratnoj ekonomiji. Tu nema mnogo budućnosti, posebno sa sankcijama koje je uveo Zapad”, bupnuo je Flake tom prilikom, dodajući da Washington radi s Ankarom kako bi Turkiye ublažila svoju energetsku ovisnost o Rusiji. Dobro, Flake svakako nije najoštriji alat u američkoj diplomatskoj šupi, ali je višeslojna tup(av)ost te izjave ilustrativna za paralelni svijet u kojem obitava State Department.

Bez raspakivanja slojeva te budalaštine dovoljno je napomenuti da ekonomska lokomotiva BRICS-a nije Rusija, nego Kina. Uzgred, kada se gledaju pravi ekonomski parametri, a ne frizirani bruto nacionalni dohoci, dakle proizvodni kapaciteti, američka privreda je patuljasta u odnosu na kinesku. Samo jedan, ali važan, pokazatelj je dovoljan da to ilustruje – Sjedinjene Američke Države proizvode “čitavih” 7,9 posto čelika koliko ga proizvodi Kina.

O činjenici da su zapadne sankcije po efektu bile (i ostale) puštanje vjetra u fenjer da ne govorimo. Kako Washington radi s EUropskim zemljama da bi ublažili svoju energetsku glad/ovisnost o Rusiji imamo prilike vidjeti. Njemačka (industrijska lokomotiva Evropske unije) zatvara fabrike.

Međutim, sve to nije presudno kada je interes zemalja za pridruživanje BRICS-u u pitanju. “BRICS sebe promiče kao alternativu onome što njegove članice vide kao institucije u kojima dominira Zapad, kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Nove članice mogu potencijalno dobiti pristup finansiranju preko razvojne banke, kao i proširiti svoje političke i trgovinske odnose”, piše Bloomberg i to je jedan od ključeva. Drugi važan ključ jeste princip suverene ravnopravnosti država. Različitost ekonomskih i političkih sistema sadašnjih članica svjedoči tome.

Da bogate razvijene zemlje ne žele razvitak “ostatka svijeta”, niti ravan teren na kojem bi se igrala ekonomska utakmica, skoro da je bespredmetno dokazivati. Ha-Joon Chang, južnokorejski ekonomist, simpatično je i popularno opisao iskrivljeni sistem i historiju njegovog nastanka u svojim knjigama (prije svega u Lošim Samarićanima).

Turkiye je osjetila (i još osjeća) nagnutost terena. Iako “nezamjenjiva saveznica” Zapada, naročito NATO-a, svaki korak ka razvoju decenijama je bio opstruisan upravo od Zapada. Bezuslovna orijentacija ka Zapadu i poslušnost sa sopstvenom geografijom posvađanih političkih elita, koje su prethodile dobu Partije pravde i razvoja i Erdoğana, uveliko su to omogućavale. Zato je traženje alternative logična i racionalna odluka u interesu zemlje i naroda, a ne “frustracijom” izazvano hirovito ponašanje.

Kad smo kod “frustracija”. Nedavno je, govoreći za Anadoly Agency, turski ministar energije i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar objelodanio jednu. Nakon što je blokirala izvoz Eurofighter Typhoona, Njemačka sada blokira isporuku ključnih dijelova potrebnih za izgradnju turske nuklearne elektrane Akkuyu, što je uzrokovalo kašnjenje u njenom otvaranju.

Bayraktar je za Anadoly Agency rekao da bi neisporuka mogla odgoditi početak rada prvog reaktora elektrane Akkuyu za nekoliko mjeseci, ističući da je to zasnovano na političkom stavu. “Postoji odluka donesena s takvim političkim stavom o pitanju koje nema zakonsku osnovu i nije podložno nikakvim međunarodnim sankcijama”, rekao je ministar.


Eurofighter Typhoon

Podsjećanja radi, 2010. godine Rusija i Turkiye potpisale su međuvladin sporazum o izgradnji nuklearne elektrane Akkuyu, koja bi uključivala četiri bloka ukupne instalisane snage 4.800 MW. Izgradnja elektrane počela je 2013. i ubrzala se 2018. godine. Nuklearna elektrana Akkuyu vrijedna 20 milijardi dolara nalazi se u Mersinu, na obali Sredozemnog mora, i dio je ambicioznog koraka Turkiye ka čistoj energiji. Kada sva četiri njegova reaktora od 1.200 megavata budu u funkciji, procjenjuje se da će opskrbiti deset posto turske potražnje za energijom.

Iako je izgrađeno više od 90 posto prvog turskog nuklearnog reaktora, posljednja faza izgradnje naišla je na probleme zbog Siemensovog zavlačenja. Bayraktar je rekao da njemačka kompanija Siemens namjerno odlaže isporuku važne opreme za nuklearne elektrane. Naveo je da korporacija treba “platiti cijenu”, posebno zato što je tako dobro etablirana u Turkiye.

Siemens još nije naveo uvjerljiv razlog za odlaganje isporuke, ali je jasno da je u pitanju (ne)prijateljska politika Njemačke prema “nezamjenjivom NATO savezniku”.

Ova posljednja “frustracija” samo je dodatak za pogoršanje tursko-njemačkih odnosa. Njemačka, koja aktivno podržava izraelski genocid u Palestini, obustavila je isporuku oružja Turskoj 2019. godine nakon turskog napada na PKK/YPG teroriste u Siriji. Naime, Turkiye nema pravo da se brani od terorista odgovornih za 40 hiljada poginulih tokom posljednjih četrdesetak godina, dok Izrael ima pravo da istrijebi narod koji je pod okupacijom 57 godina. Tačno se uklapa u njemačku logiku po kojoj su Palestinci novi nacisti.

Odbijanje Njemačke da odobri prodaju Eurofighter Typhoon borbenih aviona još je jedan element “prijateljskih” odnosa između dvije zemlje.

No, vratimo se na Siemens Energy i Akkuyu nuklearnu elektranu. S nesposobnom i nepopularnom vladom Njemačka radi u korist svoje štete na svim mogućim planovima. Osim što će Turkiye potražiti neku vrstu zadovoljenja od Siemensa, Siemens će najvjerovatnije izgubiti učešće u Akkuyu projektu. Naime, ministar Bayraktar je obznanio da je Rosatom, ruska vladina kompanija za nuklearnu energiju, već potpisala sporazume s kineskim kompanijama za proizvodnju sličnih dijelova. “Postoje alternative”, rekao je.

Druge mogućnosti uvijek postoje, ali je kratkovido i kontraproduktivno siliti “saveznike” da ih traže zbog uvođenja politike u trgovinu. No, ne treba biti preoštar prema Scholzu & comp. teško je zamisliti da oni zapertlaju cipele prije nego pitaju Washington (i Tel Aviv) za dozvolu.

Zapadnom svjetonazoru, u kojem dominira igra nulte sume, koncept Turkiye koja ima dobre odnose i sa Zapadom i sa Istokom čini je da je potpuno nepojmljiv. Na njegovu štetu. Ko je tu racionalan a ko iracionalan odlučite sami.