Kako je siroče iz Gorana izraslo u vakifa i ponos bošnjačkoga naroda

Zanimljiva je i vrlo podsticajna životna priča rahmetli hadžije Remze Kovačića, pekara s Ostrošca kod Jablanice. Od jetima (siročeta) s dvije godine života, kad su mu umrli roditelji, izrastao je u čestitog preduzetnika, velikog dobrotvora i humanistu. Njegov je životni moto bio: Raditi i učiti, raditi za sebe, porodicu, zajednicu. Rođen je u Goranima kod Konjica 1945. godine. Pola godine nakon rođenja na Ahiret preselio mu je babo, a nakon dvije godine i majka. Uprkos što je imao četvericu amidža, odgojio ga je daidža Zajko Bešić iz Papraska kod Jablanice. Iz Gorana u Paprasko, preko Bokševice, daidža Zajko ga je donio u sepetu. Zajko je imao i četvero svoje djece.

Četverogodišnju osnovnu školu pohađao je na Vrhu, a od petog do osmog razreda u Jablanici. U Jablanici je završio i pekarski zanat. Sa 16 godina prijavio se u omladinsku radnu brigadu Osman Zahirović Laca, koja je radila na autoputu Bratstvo i jedinstvo. Vratio se s udarničkom značkom. Kasnije će se pokazati da je bio udarnik u svim segmentima života, kako kroz posao, tako i kroz porodicu, džemat Ostrožac, Medžlis Islamske zajednice Jablanica. Zanat je usavršio u Velepekari u Sarajevu, a pravljenje lepinja kod privatnih pekara Ćatića s Vratnika.

Kasnije se vratio na Ostrožac. Radio je s Hašimom Mehmedagićem u pekari. Nakon dvije godine zajedničkog rada Mehmedagić mu je, uz njihov dogovor, prepustio pekaru. Godine 1968. oženio je Hatu Šahinović iz komšijskih Ribića. Ona je imala i ime Šefika. U sretnom braku stekli su četvero djece: Hasana, Hašima, Hediju i Sanelu. Kad je posao dobro krenuo, kupili su plac pored magistralnog puta Konjic – Jablanica, u centru Ostrošca, gdje je nekad bio kamenolom, i podigli pekaru koja i danas radi. Bavio se i pčelarstvom.

I u agresiji na BiH on je pokazao svoj patriotizam, dobročinstvo i humanost. Čak je bio i ranjavan. U njegovu su pekaru svraćali putnici namjernici iz cijele nam domovine, pa i putnici namjernici iz regije, ali i šire. Graditelji džamija, mesdžida, imamskih stanova, puteva u jablaničkoj, konjičkoj i prozorskoj općini znali su ga kao iskrenog i velikog vakifa. U pekarstvu je bio poznat po lepinjama s kajmakom, a traženi su bili i drugi njegovi pekarski proizvodi. Bio je izuzetno čestit čovjek. Tih i nenametljiv. Primjeran u svemu. Na Ahiret je preselio 12. oktobra 2022. u 79. godini života. O njegovom trnovitom i časnom životnom putu govorili su mi ljudi iz džemata Ostrožac i MIZ Jablanica. Oni su ga najbolje poznavali.

Ekrem ef. Hodžić, glavni imam MIZ Jablanica, o rahmetli hadžiji Remzi kaže: “Rahmetli hadžija Remzo je bio čovjek, insan, koji je živio sa svojim Ostrošćanima, dijelio s njima realnost života. Bio je veliki vakif. Otvorio je Čaršijsku džamiju u Jablanici. Gotovo da nije bilo džamije ili drugih vjerskih objekata na području Jablanice i Konjica koje nije pomagao. Za vrijeme mog mandata gradili smo i džamiju na Zlatama. On je bio vakif zemljišta, a u svoja uvakufljenja ugrađivao je i svoju porodicu pa je za dotični vakuf rekao da je pola njegov, a pola njegove porodice. Naš hadžija Remzo obnašao je razne funkcije u džematu Ostrožac i Medžlisu IZ Jablanica. Ljudima je davao nadu i optimizam. Volio je džamiju, džemat. Barem jednom heftično ili u dvije hefte bi svraćao u prostorije Medžlisa da vidi šta se novo radi. Kada bismo ga upoznavali s novim projektima, bio je veoma radostan. I odmah se uključivao u dobrotvorne akcije.”

Njegov džematski imam Ibrahim ef. Hodžić, imam na Ostrošcu, dodaje: „U više navrata bio je predsjednik Džematskog odbora Ostrožac. Pokretao je i podržavao sve akcije u džematu. U tome je bio prvi. Prvo što me dirnulo kad sam prije tri i po godine došao na službu, na početku mjeseca, pitao bi me: ‘Efendija, je li ti bila plaća?' Prvi dan, na prvi namaski vakat, donio mi je bijelu kapu i stavio na glavu. On i ja bismo u džamiju dolazili desetak minuta ranije i razbacili bismo pokoju ljudsku. Pričao je razne dogodovštine iz svog života. Pitao bi me jesam li rahat. Odgovorio bih mu da jesam, a on bi onda izađi napolje i donesi kamenčić da stavim u cipelu. Volio je saditi voće. Gdje god je imao slobodnog prostora, sadio je voće. Govorio bi: ‘Ako ja ne uberem plodove, hoće ptice ili mravi. Nama je važno da posadimo, nakalemimo i odgojimo voćku da ona daje plod, a ko će je ubrati, manje je važno.’ Govorio bi da će ona, dok bude trajala, koristiti i kao hlad ljudima. I, što je najbitnije, onome koju je posadio teći će sevab.”

Njegov veliki ahbab još iz momačkih dana Hamdija Kadić živo se sjeća svih momenata zajedničkih druženja: “Hadžija Remzo i ja se poznajemo od momačkih dana. Zajedno smo momkovali. Uvijek je bio dobar čovjek. Kako smo ušli u ozbiljnije godine, još više smo se družili. Nikad nisam došao na Ostrožac a da se nisam vidio i upitao s njim, a nikad nisam ušao u džamiju da me ne bi upitao šta ima kod mene. Kad smo počeli raditi mekteb u Mrakovu, u mom rodnom mjestu rekao mi je: ‘Hamdija, radi, ne smije ti ništa faliti. Ako zafali, tu sam ja.’ Kad je trebalo biti otvorenje mekteba, rekao je: ‘Hamdija, ti ćeš ga otvoriti.’ Uvijek je slao hedije ženi koja je čistila džamiju. Dva dana prije nego što će preseliti bio sam kod njega. Velim mu ja: ‘Hadžija, bio sam doš’o da se halalimo, a vidim da si dobro.’ On mi odgovori: ‘Dobro je.’ Davao je za sve džamije i mesdžide, pa i puteve. Ove osobine prenio je i na sina Hasana. Bio je i predsjednik Medžlisa. Kad smo bili na hadžu, rekao mi je: ‘Hamdija, tebi i meni ne može faliti para. Platio je da na Bokševici pokrijem lovačku kolibu. Kad je kupio imanje iznad džamije, govorio mi je da mi pokloni plac za kuću. A ja sam to odbio.”

Bio je dobar komšija. U rad džemata uključivao bi mlađe ljude. Jedan od njih ga je naslijedio. To je Elvedin Delalić. On je aktuelni predsjednik Džematskog odbora Ostrožac. S velikim pijetetom sjeća se komšije hadžije Remze: “Hadžiju Remzu sam upoznao 1979, kad sam doselio u njegov komšiluk. Pomagao mi je. Kad je pravio novu kuću, ja sam kao nezaposlen radio kod njeg. Uvijek bi mi platio. Čak i kad sam ga molio da ne plati, jer sam došao na mobu. Tada bi kazao: ‘Nigdje ne radiš, treba da budeš plaćen.’ Nije dao da mu džaba radim. Naučio nas je da radimo i u džematu i oko zajednice. Uz njega sam ušao u strukture džemata. Kad sam prvi put izabran za predsjednika, rekao sam mu: ‘Ti ćeš biti godinu dana na čelu, a mi ćemo uz tebe biti. Hoćemo da učimo od tebe.’ Kad god sam kao predsjednik džemata pravio akcije, nisam ga trebao pitati da učestvuje. On bi sam uzeo učešće.”

Njegov sin Hasan mi je ispričao da je hadžija uradio mnoga dobra djela a da to nikom nije govorio. Između ostaloga, odlazio bi u Karađoz-begovu medresu u Mostaru i pitao da li ima učenika koji nisu mogli izmiriti dugovanja. Potom bi on isplatio njihove dugove. Pomagao je i samohrane, slabostojeće žene. Za svoj dobrotvorni i humanitarni rad dobio je preko 150 zahvalnica.

Najveću nagradu očekivao je od Allaha, Gospodara svjetova.