Na današnji dan 2014. godine, tokom prostesta zapaljen je Arhiv Bosne i Hercegovine. Tog dana izgorio je jedan od najznačajnijih depoa Arhiva BiH. Arhivski svijet je zanijemio! U najmanje 30 fondova, koji su se nalazili u vatrom zahvaćenom depou čuvali su se rukopisi s kraja osmanskog razdoblja, dokumenti iz 40 godina austrougarske vladavine, razdoblja između dva rata, te vladavine NDH. Vatra je oštetila i uništila i Zbirku poklona i otkupa, Zbirku personalnih dosjea, mikrofilmove na kojima su se čuvale kopije arhivske građe. Izgorjelo je nekoliko stotina hiljada dokumenata, a restauracija djelimično oštećenih potrajaće još godinama.

Kako je istakla direktorica Arhiva BiH Danijela Mrda na otvaranju izložbe “Dan kada je gorjela povijest Bosne i Hercegovine”, koja je otvorena danas u Arhivu BiH, nije gorjela samo povijest BiH i njenih naroda, gorjela je povijest svih naroda i država koji su bili prisutni na ovom prostoru kroz historiju. Ni 10 godina poslije nije završena restauracija i liječenje arhivske građe, a Arhiv BiH nikako da od države dobije zasluženo mjesto koje mu pripada.

“Arhivi su čuvari kolektivnog pamćenja, a na nama je da ovu građu u arhivima koju imamo sačuvamo u ovim suludim vremenima historijskog revizionizma i ostavimo našim nasljedicima. Ovoliki broj vas koji ste danas došli na otvranje izložbe pokazuje da još ima ljudi kojima su arhivi važni”, kazala je Mrda te ovom prilikom zahvalila svim arhivima u BiH koji su pomagali u restauraciji oštećene građe, a posebnu zahvau uputila je ambasadama Turkiye, Češke, Italije, Slovenije i Države Katar, te razvojim agencijama Turkiye (TIKA) i Republike Češke. Iako drugi državni arhivi u svijetu imaju stotine zaposlenih, Arhiv BiH ima tek 20. Požar su dočekali i bez laboratorije za restauraciju, sa manjkom zaposlenih, a evo i danas se trude restaurirati ono što je barem djelimično preživjelo teroristički čin.

No, odmah nakon požara u pomoć su im pritekli kolege stručnjaci iz Slovenije, Italije i Češke, TIKA je renovirala depo 1, Katar je također obnovio jedan depo, a Češka razvojna agencija opremila je laboratoriju za restauraciju i edukovala stručnjake.

Zato ovo nije tužno sjećanje na uništenje arhivske građe, nego sjećanje na arhivske djelatnike koji su se na sve načine borili da spase arhivsku građu.

Bivši član Predsjedništva BiH i arhivist po struci Nebojša Radmanović zahvalio je Arhivu BiH što nas je podsjetio na ove događaje, koji se niko više ne sjeća osim Arhiva.

Podjetimo, početkom februara 2014., Federaciju Bosne i Hercegovine je zahvatio val protesta. U Sarajevu, centar okupljanja bio je ispred zgrade Kantona, koju su prosvjednici prepoznali kao najrelevantniju adresu gdje bi mogli iskazati svoje nezadovoljstvo. Ta zgrada je udaljena od Arhiva BiH nepunih petnaestak metara.

Dana 7. februara 2014., prosvjedi su kulminirali i otrgli se kontroli. Zgrada KS je provaljena i zapaljena, a ubrzo je i zgrada Predsjedništva postala novi cilj okupljenog stanovništva. Najviše je stradala sjeverna strana, okrenuta ka glavnoj ulici Maršala Tita, gdje se nalazi i depo 1 Arhiva BiH. Nakon što su polomljena stakla, prosvjednici su počeli ubacivati molotovljeve koktele, između ostalog i kroz ranije spomenuta dva prozora koja su izgubila zaštitne metalne žaluzine 1992. godine. Vatra je buknula munjevito, a vatrogasci nisu mogli reagirati odmah, što zbog zauzetosti oko gašenja okolnih požara, što zbog nemogućnosti prilaska zgradi. Vatra je bjesnila skoro sat vremena, a onda je uslijedilo gašenje vodom. Sutradan ujutro, MUP FBiH proglasio je zgradu Predsjedništva mjestom zločina, okarakterisanog kao teroristički napad, zatvorio sve prilaze forenzičkom trakom i u prisustvu državnog tužioca je započeo uviđaj. U timu inspektora zaduženih za pregled prostorija Arhiva BiH bio je i jedan predstavnik te institucije. Za vrijeme uviđaja, gradivo je još gorjelo, dežurni vatrogasac je i dalje povremeno šmrkom gasio po depou, ali čim bi prestao, vatra bi se pojavila na najrazličitijim mjestima. Oštar miris paljevine i gust dim su otežavali uviđaj. Dokumenti su bili razbacani i oko zgrade - nešto su izbacili vatrogasci prilikom gašenja, a dio su raznijeli prosvjednici. Nekoliko listova su nađeni u hodnicima u istočnom krilu zgrade. U sobi 3 je izgorjelo gradivo palo sa polica koje su se savile od toplote, i nastao je pola metra debeo sloj ugljenisanog mokrog papira preko kojeg se moralo penjati da bi se prošlo dalje. Redovi i redovi kutija sa gradivom koje su na prvi pogled izgledale neoštećene, bili su natopljeni vodom. Polomljeno staklo i kamenje je bilo razbacano na sve strane, a sa plafona je visila instalacija i istopljena rasvjetna tijela. Zidovi su potpuno pocrnili. Isprva je bilo nemoguće utvrditi tačne razmjere štete.

Ono što je bilo odmah jasno je da je izgorjelo nekih 70% gradiva u sobi 3 i 25% gradiva u sobi 2. Soba 1 je prošla sa najmanje štete, pošto nema ni jedan prozor, te je bila izolirana od vatrene stihije. Pošto su se oko podneva ponovo okupili prosvjednici, inspektori su prekinuli svoj rad do sutradan. Zbog takvog spleta okolnosti, zaposlenici Arhiva Bosne i Hercegovine su tek dva dana nakon požara (10. februara), mogli pristupiti spašavanju gradiva. Zlatno pravilo koje kaže da su prvih 48 sati nakon katastrofe najvažniji za uspješno saniranje nastale štete, nije moglo biti ispunjeno.

U javnosti su se pojavile prve informacije. Špekuliralo se da li je vatra namjerno potpaljena, šta je tačno izgorjelo, čule su se razne teorije zavjere. U štampi je plasirana informacija kako je u Arhivu ostalo 99% neoštećenog gradiva, čime se pokušalo ublažiti prave razmjere katastrofe. Nekako je pažnja prebačena na kvantitet, kao da su svi zaboravili da je nepovratni gubitak jednog jedinog vrijednog dokumenta velik i nenadoknadiv gubitak za povijest cijelog naroda.

Arhiv je bio kolateralna šteta protesta. Ogroman procenat okupljenih ispred zgrade Predsjedništva nije ni znao gdje se nalazi Arhiv BiH. Oni su vidjeli samo simbol vlasti, protiv koje su iskazivali svoje nezadovoljstvo.

Spašavanje djelimično oštećenog gradiva odvijalo se u tri faze. Prvo je izbačena potpuno uništena dokumentacija i oprema, koja je onemogućavala pristup ostatku fondova. Zatim je iznešeno mokro i/ili nagorjelo gradivo i odložena na prozračno mjesto, kako bi se osušila. U trećoj fazi, depo 1 je u potpunosti očišćen i pripremljen za rekonstrukciju. Čak i prilikom završnog čišćenja depoa, ispod pepela i gareži pronalaženi su pojedinačni dokumenti, nacrti, pa i pojedinačne stranice fotografskih albuma koje su se mogle uvrstiti u grupu za naknadno digitaliziranje i restauraciju.