Nathalie Sergueiew, koja sebe naziva Lily, rođena je 25. januara 1912. godine u Petrogradu. Kada je imala sedam ili osam godina, njeni roditelji su preselili u Pariz sa njom i njenom sestrom i tamo se naturalizovali. Otac je prodavač automobila, majka sekretarica. Sa 16 godina Sergueiew je počela da uči slikarstvo, što će trajati četiri godine. To je ono što kažu britanski dosijei pohranjeni u Nacionalnom arhivu Ujedinjenog Kraljevstva.
Nakon završetka studija, 22-godišnjakinja je u julu 1933. započela izuzetan projekat: Sergueiew je hodala od Pariza do Varšave tražeći inspiraciju za svoje slike i piše reportaže. Opisuje sebe kao novinarku. Tokom višesedmičnog zaustavljanja u Berlinu, upoznala je i novinara Feliksa Dassela, muškarca u ranim 40-im, plavih očiju i "nezdravog, blijedog tena", kako je kasnije rekla Britancima. O Sergueiewoj piše da je putovala „sa tačno sto maraka u džepu, ne govoreći ni riječ njemačkog, sa nešto veša i mnogo materijala za crtanje u rancu“.
Vraća se u Pariz, i organizuje novo „sportsko putovanje umjetnika“, kako ga naziva u jednom članku: ovaj put ide preko Njemačke, Čehoslovačke, Austrije, Mađarske i Jugoslavije do Italije i nazad do Pariza – biciklom. Sergueiew pravi pauze usput, piknike, i čita, ležeći na stomaku. Ona pliva u rijekama i morima, pere odjeću u jezerima, pozira sa ljudima koje sreće. Kampira na otvorenom ili spava na farmama. To pokazuju crno-bijele fotografije koje je njena porodica sačuvala do danas. Na kraju, Sergueiew prelazi 7378 kilometara. Kada se u januaru 1935. vrati u Pariz, samo sedam mjeseci kasnije, još uvijek ima 25 groša. Sada je poznata po tome, uostalom, usput je intervjuisala i ministra Rajha Hermanna Geringa. 1938. želi sama da biciklira od Pariza do Sajgona u Vijetnamu, što bi bilo oko 17.000 kilometara. Kada Nijemci napadaju Poljsku, ona je u Halepu (Sirija). Sergueiew na biciklu stiže u Bejrut, gdje se školuje za medicinsku sestru.
I smišlja plan. Razmišljala je dva dana i noći, piše u svom dnevniku: "Noću, u krevetu, kada su svjetla ugašena, sve je izgledalo tako jednostavno! Ali ujutro, usred bijela dana, moj plan je izgledao suludo i djetinjasto - kao nešto o čemu čitate u knjigama, što se ne dešava u stvarnom životu." Na kraju, ona odlučuje da okuša sreću - zbog svog voljenog Pariza, kojeg su okupirali Nacisti. To je njena motivacija.
Krajem decembra 1940. dogovara sastanak sa Dasselom. On joj je ranije rekao da radi za njemačku odbranu i da želi da je regrutuje, ali je ona odbila ponudu. Sada mu daje do znanja da je otvorena. Dassel je pita šta misli o Britancima. "Zbog tih luđaka morala sam prekinuti svoje putovanje”, laže Sergueiew. Da li bi mogla da zamisli da radi sa Nijemcima protiv Velike Britanije? Ona se slaže, a on naručuje šampanjac.
Prvi dio plana je radio i ranije. Međutim, prema zapisu iz dnevnika, ona se ne osjeća baš prijatno, barem Sergueiew šapuće svom psu Babsu na uho kod kuće: „Lijepa je igra, odlična je igra, ali ako je izgubimo, gubimo naše živote... ili barem moji".
Od kraja januara 1940. u njemačkim dosijeima je bila navedena kao "skitnica". Zbog rata koji se brzo razvija, malo je nejasno gdje i kako Nacisto mogu korsititi Sergueiewu. U oktobru 1941. Sergueiewa je dobila novu kontakt osobu: Emila Kliemanna. On se pobrinuo da ona nauči Morzeovu azbuku. Smišljali su pseudonime, on je sada "Mustache", ona je "Solange".
I dalje ne može otići na teren, nedostaju za putovanje. A onda, u novembru 1942. godine, Nijemci su izvršili invaziju na dotad neokupirani dio Francuske, zbog čega su morali ponovo da promijene rutu putovanja. Za to je potrebno vrijeme, i zbog toga ona mora izvježbati kako da prikupi sve neophodne informacije. Pamti kako funkcionira britanska obalna odbrana, opise aerodroma, kretanja trupa, protivavionskih raketnih topova, sve što ima veze sa ravnicom Salisbury i da li Britanci namjeravaju da koriste gas kao oružje i kako.
Ona također trenira svoju sposobnost da vješto reaguje u neplaniranim situacijama: kada u februaru 1943. krene vozom za Viši, biva uhvaćena u kontroli gdje se svi putnici pretresaju. Sa sobom ima pisma koja se ne smiju naći. Kada je na nju red i graničar je zgrabi, ona počinje da se smije. "Golicaju me!", kaže ona. "Oh, nemoguće", odgovara službenik granične kontrole. Ali gdje god je dotaknu, po zglobu, po leđima, po vratu, Sergueiew počinje da se smije i da se trese. Uskoro se cijeli kupe smije s njom - i tu završava pretres. Pisma su sigurna.
Konačno, u srijedu, 23. juna 1943., dvije i po godine nakon što je dozvolila da je regrutuju Nijemci, Sergueiew je u vozu za Madrid. Sada može provesti drugi dio svog plana u djelo. Zakazuje termin u britanskom konzulatu. „Želite li u Englesku da ponovo vidite svoju porodicu?“ pita zvaničnik. "Ne baš. Idem tamo da špijuniram.” On podiže obrvu. Ona priča o svom planu: dok Nijemci misle da je ona savršena agentica, ona želi da radi za Engleze. Britanac jedva vjeruje u svoju sreću, obavještava nadređene i hvali Sergueiewu: "Dobar plan!"
Sada stvarno može početi. Kao "Dorothy Tremaine" putuje u London. Tamo dobija stan i vođu agenta. I upoznaje pukovnika Thomasa Argylla Robertsona, svog šefa. Škot ih oduševljeno pozdravlja: „Evo vas konačno. Prije svega, želim da vam čestitam: vaš rad je veliki uspjeh.” On je smatra “adutom u igri obavještajne službe” koji vrijedi više od oklopne divizije. Jer, Nijemci bi joj potpuno vjerovali "i tako smo u jedinstvenoj poziciji da ih hranimo lažnim informacijama" - nešto o čemu bi obavještajni zvaničnici inače mogli samo da sanjaju. Riječ je o ništa manjem nego o "operaciji koja će odrediti ishod rata", prema pukovniku. On će biti u pravu.
Domaća obavještajna služba "Sigurnosna služba", poznatija kao MI5, u to je vrijeme pokrenula "Double-Cross System". U tom procesu, njemački agenti bivaju “preobraćeni”. Za ovo je odgovoran šef Sergueiewe. On joj prve večeri otkriva tačan plan, govoreći joj da Nijemci u posljednje vrijeme očajnički pokušavaju da otkriju gdje se na evropskom kopnu žele da se iskrcaju savezničke trupe. Još nisu uspjeli otkriti. Uz njenu pomoć, moglo bi se "prijeći iz defanzive u ofanzivu" i natjerati Nijemce da povjeruju da su Britanci izabrali područje, ali ono u koje se na kraju neće sikrcati. Na ovaj način, saveznički vojnici su se mogli iskrcati bez većeg otpora - i rat se mogao dobiti.
Sergueiewa je stoga ne samo dio "Double Cross System" već i "Operacije Fortitude". Ovo je naziv kampanje dezinformacija kojom Saveznici Nijemcima daju lažne informacije. Na kraju svega ovoga je iskrcavanje u Normandiji, operacija Overlord. Tako da ne smije pogriješiti, Robinson joj kaže: "Prilike koje nam se nude toliko su vrijedne da ne možemo ni najmanje riskirati."
Njen nadimak, Treasure, pokazuje koliko je ona važna Britancima. Sergueiew se prvo smješta, šalje Kliemannu pismo da je bezbjedno stigla i govori Britancima sve što zna o radio opremi kontraobaveštajne službe. Onda se razboli. Njen nadređeni gunđa: "Moraš se pobrinuti za sebe! Ne možeš biti bolesna. Nemamo pravo na to!" Ali nema svrhe, biće odsutna nekoliko sedmica. Doktor kaže da su oštećena oba bubrega, da joj ostaje samo šest mjeseci života. Želi da joj izvadi jedan bubreg. Sergueiewa odbija, misleći da će ona umrijeti brže sa samo jednim. Samo šest godina kasnije umire od zatajenja bubrega.
Kada je ponovo bila spremna, organizovala je sastanak sa Klimannom u konsultaciji sa Britancima. Iz ovoga bi konačno trebala vratiti radio kojim može prenositi svoje lažne poruke Nijemcima. Britanci su se zalagali za to već neko vrijeme, a i to stoji u dosijeima.
U martu 1944. konačno je srela Kliemanna u Lisabonu. Ne postaje sumnjičav, naprotiv, oduševljen je svojom agenticom: "Premašili ste sve nade". On joj donosi radio, ona uči kako da ga rastavi i ponovo sastavi. Dobija frekvencije i nova uputstva.
Pored onoga o čemu je ranije bilo riječi, Nijemci sada žele i vremenske izvještaje – i žele da znaju sve o planovima saveznika za iskrcavanje na evropskom kopnu. "Naša jedina šansa da sada pobijedimo je ako ih možemo baciti natrag u more." To može biti u Belgiji ili Holandiji, ali prilično smo sigurni da se to dešava u Francuskoj, u Pas-de-Calaisu ili u Normandiji. Trebalo bi da posmatrate da li se trupe kreću tamo. Mislim da žena nikada nije imala sličnu priliku da promijeni tok historije“, kaže joj Kliman. Očigledno potpuno vjeruje svom agentu i ne može zamisliti da ga ona izda. Prije nego što se dvostruki agent vrati u London, čak joj dozvoljava da ga slika.
Britanci su oduševljeni suvenirima koje je Lily doniječa, posebno fotografijama. Konačno znaju tačno kako Kliman izgleda. I mogu da rade. Sredinom aprila poslali su Nijemcima prvu šifrovanu i falsifikovanu poruku, usred noći. Sergueiewa, koji još nije dobro, ima nesvjesticu. Ali jako želi da završi: "Moram...". Samo što nije uspjela, skida slušalice i ulazi u krevet. "Onda, glupo, osjetim dvije suze kako mi teku niz obraze: slabost, nervozu i ljutnju - duboku ljutnju što ne mogu sakriti svoju slabost od ovih ljudi", bilježi ona u svom dnevniku. Nakon toga mijenjaju rutinu.
Od sada će Nijemcima slati oko šest poruka sedmično. Englezi joj daju informacije o vojnim oznakama, tenkovima, avionima, pokretima trupa koje se kreću od bezopasnih do lažnih. Utorkom, srijedom i četvrtkom ona zapisuje informacije na francuskom, kodira ih, oficir MI5 joj diktira, a ona radi. Tako je brže.
I dok Nijemci možda misle da je zauzeta putovanjem po Engleskoj tokom vikenda prikupljajući sve informacije koje prenosi, istina je da se opušta sa prijateljima u Bristolu. Nijemci iznova i iznova govore hvala na porukama, bez imalo sumnje.
Sergueiewa je svojim radio porukama osigurala da Nijemci vjeruju da saveznici ne žele da se iskrcaju u Normandiji, već istočno od francuskog departmana Pas-de-Calais. Tamo su posebno dobro opremljeni za svoj "Atlantski zid", koji grade od 1942. da bi se zaštitili od saveznika.
U noći 6. juna 1944. više od 3.100 čamaca iskrcava se na plažama Normandije. U pratnji 1.200 ratnih brodova i 7.500 aviona koji su pružali zaštitu od vatre, oko 150.000 Britanaca, Francuza, Amerikanaca, Poljaka, Kanađana i drugih iskrcalo se na obalu. Vazdušno-desantne trupe i padobranci mogu osigurati dodatne strateške lokacije. "Dan D", kako je 6. juni poznat, je pun pogodak. Na kraju, saveznici oslobađaju Francusku, pobjeđuju u ratu uz pomoć Rusa i okončavaju nacističku diktaturu.
Nathalie Sergueiew jedva može vjerovati da je manevar uspješan: "Sletjeli su", ponavlja ona kao mantru. I raduje se: "Oslobođenje je počelo! Nijemci će biti protjerani iz Francuske! Pariz će biti slobodan!” Odjednom sve što radi ima smisla, piše ona u svom dnevniku. Njena misija je obavljena. I uspjela je napraviti prekretnicu u Drugom svjetskom ratu.
Iz knjige "Nevidljivi - Kako su ženske tajne agentice oblikovale njemačku historiju"
