Nakon tipičnog građanskog pogreba, vratio sam se s Enverovom porodicom i većom grupom meni nepoznatih, rahmetlijinih prijatelja u Martićevu. Boravili smo u “Enverovoj sobi” spojenoj prvi put širom otvorenim vratima sa susjednom, ispražnjenom prostorijom. Na Stellinom klaviru bila je uspravljena, u kartonski okvir uramljena Enverova fotografija, s tamnim flourom u gornjem desnom kutu.
Nekoć ju je snimio Enes Čengić. Nisam se dugo zadržao; izmijenio sam po nekoliko rečenica sa Živkom Strižićem, poznatim antikvarom Matičine knjižare u Ilici, kod kojeg sam, vojnikom još, kupio one prve knjige potonulih bošnjačkih pisaca – Osmana Aziza, Mulabdića, Bjelevca… Kad mi se obratila, prepoznah i gospođu Mariju Barbarić Fanuko, zanimljiva i rijetka glasa u savremenom pjesništvu, autoricu lirskih proza Jedna ptica pjeva u pustinji. Produžavala je, u hrvatskom pjesništvu neugašeno, mada u “državnom izdavaštvu” izbjegavano, katoličko nadahnuće svojih tekstova.
Zamolio sam gospođu Stellu da mi da jednu Enverovu fotografiju. Izvadila mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu klaviru. Zahvalila mi se na riječima izgovorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. Opraštao sam se od Envera pogledom po staklenim vitrinama punim njegovih uvezanih, neobjavljenih rukopisa…
U prvom sljedećem Oku, br. 116, od 26. augusta 1976, objavljen je moj oproštajni tekst s prijateljem uz ulomak njegove neobjavljene poeme Stvaranje svijeta. Uz fotografiju, s cigaretom...
IN MEMORIAM: ENVER ČOLAKOVIĆ
“U Zagrebu je 18. kolovoza 1976, u 64. godini života, umro poznati književnik i vrsni književni prevoditelj Enver Čolaković. Enver, čovjek bosansko-mađarskog porijekla, pripadao je onom krugu ljudi i ljudskih sudbina za koje se nikako ne bi moglo kazati da nisu imali što ostaviti iza sebe.
Četiri grada, kao četiri strane svijeta, ozračila su Envera Čolakovića, svaki mu dao najbolje što je imao u svojoj duši, svakome je Enver pridodao nešto svojega: Budimpešti (u kojoj je rođen 27. V. 1913.), Beogradu, Sarajevu, te Zagrebu, u kojem je proživio pola svojega života i umro prije dva dana.
Prve stidljive stihove Enver je zapisao na materinskom, mađarskom jeziku, a nešto kasnije i na njemačkom, a od godine 1934. i na hrvatskom. Dugačak je spisak njegovih objavljenih, a još duži njegovih neobjavljenih djela. I nema književne vrste u kojoj se nije želio oprobati, u koju nije uklesao bar nešto što treba ostati i trajati: pjesme, novele, esej, dramu, roman. Pisao je članke, polemizirao; prevodio s engleskog, njemačkog, a ponajviše – mađarskog, cijelu biblioteku prijevoda, cjelovitu i zaokruženu knjigu nacionalnog pjesništva! Tri je desetljeća marljivo ispunjavao stranice skoro svih naših časopisa, skroman kakav je bio – više ‘tuđim’ nego svojim originalnim tekstovima. Pokazivao mi je desetine sređenih knjiga pjesama, više zbirki novela, dva‑tri romana kojih eno i sada u jednoj ladici, u rukopisu. Za Mali svijet mu je godine 1974. novčano stimuliran rukopis iz Republičkog Fonda za stimuliranje književnog stvaralaštva. I tu sam knjigu vidio kako čeka izdavača.
U splitskom časopisu Mogućnosti objavio je Antologiju austrijske lirike; da je to briljantan prijevod, dovoljno potvrđuje i jedno od najviših austrijskih odlikovanja koje mu je prije pet-šest godina dodijeljeno – austrijski Križ časti za znanost i umjetnost I. reda. U NZMH još čeka kapitalna Zlatna knjiga mađarske poezije od početaka do danas.
Među prijevodima se ističu Lessingova Hamburška dramaturgija, Schillerovi Razbojnici te tri libreta: Wagneri Majstori pjevači, Camus-Kelemanovo Opsadno stanje i Kodalyjev Oratorij Psalmus Hungaricu. I sam je pisao libreta – sjetimo se opere – Aretej prema istoimenoj Krležinoj drami na glazbu Tome Proševa. Uz Proševa, nadahnut Čolakovićevim stihovima, skladao je i Rudolf Matz.
Ne znajući potpune vrijednosti Čolakovićevih rukopisa, pouzdano se oslanjamo na kritičku recepciju njegova originalnoga stvaralaštva, posebice čuvenom romanu po kojemu je stekao glas velikog umjetnika – Legendi o Ali-paši. ‘S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića’, pisao je D. Đurić, nastavljajući: ‘Pred svojim očima kao da vidimo kako žive oni stari dijelovi Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ovo gledali smo do sada samo s vanjske strane. Tako smo i shvatali ovaj život. Usto, bila je to još jedna atrakcija za strance i – ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićevo otkriva dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomično sjede pod starim niskim svodovima zgrada i zgradica, neumorno kuckajući…’
Jednom, jedinstvenom i neponovljivom liku datom u ovom romanu iz sarajevskog muslimanskog života, Mula Hasanu dedi, a što potvrđuje i Petar Grgec, na svoj (afirmativan) način, govorio je i dr. Julije Benešić – Čolaković će dati neke crte ‘kojih nema ni u kojeg škrca u svjetskoj književnosti’. To je, piše Benešić, ‘izvrsna knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrcu koji je genijalno prikazan.’” (…)
DUŠA MIROSLAVA KOVAČEVIĆA
Tomislav me čekao pred ulazom u Knjižnicu “Bogdan Ogrizović”, mahnuo mi rukom, nasmijan! Prilazeći mu, mislio sam kako je to čudno; da ne znam što se sve desilo početkom 1976, prevario bih se i bio potpuno uvjeren da me čeka Miroslav Kovačević, jedan od najsrdačnijih mladih pjesnika koje sam upoznao u životu. Tomislav je njegov brat blizanac. Nedavno me prvi put posjetio idući tragom adresara najbližih prijatelja svog prerano izgubljenog brata. Zagrlio sam ga. Oči su mu bile pune suza.
Produžili smo do restorana “Korčula”, na uglu Tesline i Preradovićeve. Izvadio je iz kožne torbe knjigu lijepog oblika, a na naslovnici sam odmah prepoznao ilustraciju briljantnog slikara Vilka Glihe Selana, s kojim smo se i ja i pokojni Miroslav susretali u uredništvu “Radosti”, neosporno najljepše ilustriranog dječijeg časopisa u Jugoslaviji. Koliko je dobri Gliha volio i cijenio Miroslava, pokazuje upravo ova posthumna knjiga Miroslava Kovačevića Bio jednom jedan.
Tomislav je otvorio prvu koricu, s čijeg me previjenog unutrašnjeg dijela gledala vedra, prijateljska fotografirana čehra njegovog brata. “Napisao sam ti posvetu prije nego što sam krenuo iz Crkvenice…”, reče pridižući se i dodade mi s obje svoje ruke. “Dragom prijatelju, pjesniku Ibrahimu Ibn Kajanu, njegov Tomislav. Crikvenica, kišnog poslijepodneva, krajem rujna, 1976.”
Rukopis mu je, činilo mi se, bio gotovo identičan rukopisu svog blizanca. Bio je istovjetan rukopisu posvete koju mi je sam pjesnik, Miroslav, napisao na separatu svojih čakavskih stihova naslovljenih Senjski puntapet u Zborniku čakavskog sabora: Ibn Kajanu, prijatelju i čoviku – sa svim srcem, Miroslav Kovačević Sȅnjanin, Laktec, 3. rujna 1973. leta.”
Kroz misli su mi prolazili kratki i brzi susreti s njim, najčešće u ovom mojoj biblioteci, ili u uredništvo SMIB-a kod divne Marije Duš, koja ga je nevjerovatno voljela i kao pjesnika hrabrila. Govorila je da je bio – poput svica, da je njegovo lice – svjetlost, da je njegov smijeh – ljepota vedrine, a osmijeh – nježnost djeteta.
Posljednji naš susret desio se, potpuno slučajno, na bazenu u Zelini, u augustu 1974. – kad je dolazio iz Senja, noseći svoje knjige i nešto obnovljene osobne garderobe u selo Donja Zelina, gdje se nastanio prošle godine kao tek zaposleni učitelj u obližnjem selu Laktec. Tog dana smo Smaila i ja učili Leylu plivati.
Tada me zamolio da mu napišem preporuku za članstvo u Društvu pisaca Hrvatske. “Kad budeš dolazio idući put u Zagreb, svrati, čekat će te…”, rekao sam mu. “Nadam se da će uskoro izaći i Senjski puntapet, novčano stimuliran iz Fonda za kulturnu djelatnost… tako da mi bibliografija, uz već objavljeni Zlatni đerdan i Kad su miševi mačke prosili, barem na nešto sliči!”, smijao se poput srca dobrog Šegrta Hlapića. Pitao me je li mi poznata sudbina nekog Balogovog nauma o priređivanju antologije dječijeg pjesništva, o čemu me već ranije pitao u jednom pismu – ali o tome nisam znao baš ništa.
Došla je jesen, pa zima. Moj mini esej o njegovoj dječijoj poeziji napisan na kartici i po, u sklopu preporuke Društvu pisaca, čekao ga je u koverti u radnom stolu na Dječjem odjelu Knjižnice “Bogdan Ogrizović”. Polovicom januara 1975, tek stigavši na posao, listajući Večernji, vidjeh ime dragog prijatelja u crni kvadrat osmrtnice uokvireno: “… iznenada je 13. siječnja 1975. godine umro MIROSLAV KOVAČEVIĆ… u 30. godini života, u Donjoj Zelini…”
“Bio jednom jedan”, kaže mi Tomislav, “uredio sam s Ivicom Vanjom Rorićem, bosanskim pjesnikom, a na svijet ju je izdalo Senjsko muzejsko društvo. Htjeli smo obilježiti godišnjicu smrti našem bratu ovim posmrtnim izdanjem 33 pjesme, od njih nekoliko stotina neobjavljenih…”
Nebom lijepe riječi projurio je poput zvijezde repatice, ispunivši bar u jednom trenutku siroti prostor dječije poezije čarobnim sjajem rasutih iskrica, od Radosti i Vesele sveske do Zlatne knjige svjetske antologije dječje poezije Zvonimira Baloga, one o kojoj se raspitivao, a ja nisam znao ništa, izašloj nekoliko mjeseci nakon što se pjesnik Miroslav priključio Malom Princu na planeti onih koji su su uspjeli sačuvali svoju dječiju dušu…
Gledam kroz prozor na Teslinu. Niz staklo kližu kišne kapi u čudnim nepredvidljivim šarama, u suznim, vodenim arabeskama.
U NOVOM STANU, HANA, TEK ROĐENA
Polovicom te 1976. godine završilo je sedmogodišnje podstanarsko seljakanje po Zagrebu: U “Dermi”, u kojoj je Smaila radila, napokon je njezina molba za stan izbila na prvo mjesto. Na tu vijest grlili smo se i ljubili, stiščući između sebe svoju Leylu, koja je upravo dospijevala za prvi razred pučke škole. Preko puta našeg stana bio je dječiji vrtić. Uz vrtić – osnovna škola. Sve ulice u kvartu (Borongaj na Peščenici) nose imena po piscima. U susjednom ulazu naše zgrade živi poznati pisac “iz lektire” – Danko Oblak. I blizini je, što ću kasnije otkriti, i Danijel Dragojević. Nekako u sredini kvarta, u ulici Vladimira Vidrića, spomenik je Malom Princu skulptorice Nade Orel. Po međuopćinskoj graničnoj crti, ulicom Divka Budaka, voze tramvaji do zadnje postaje Borongaj, uz koju je Dinamov stadion zelenog Maksimira.
Devet mjeseci kasnije, iz tog će stana Smaila žurno otići u Petrovu bolnicu, odakle ćemo je devetog dana mjeseca marta (1977) vratiti doma taksijem s novom, dotad nepoznatom djevojčicom – tek rođenom Hanom.
