Trideset tri stabla bdije nad ovim počivalištem. Krošnjama svojim zaklanjaju ga od ushuktalog svijeta koji napolju tutnji u propast. Ako iko, o tome nam mogu govoriti ovi uspravljeni stećci, stele, nišani s krovom i turbanom što već pola milenija stoje nad neimenovanim uspomenama bezimenih boljara koje njihovi bližnji polegoše ovdje, da bi kasnije i sami, smireni u konačnoj utjehi, legli uz njih. Oni su zalog davnoj istini da je svaki čovjek, sa svim svojim, na stalnom gubitku.

Iako je drveće sa svih strana prekrilo ove mezarove, ipak, samo bi ta grandiozna trešnja što se iz susjedove bašče polovinom krošnje nadnijela nad bjelinu nakrivljenih nišana mogla opravdati naziv Velika drveta. Možda bi to, po sili prilika, mogao i taj orah što se prije pedesetak godina uspio probiti iz njene sjene i raširiti pod nebom. Njegove se grane, skladno i sasvim škrto, spuštaju preko ograde i otimaju prostor i zgrabljaju k sebi komad mezarja. Odguruju se jedno od drugo orah i trešnja već desetljećima, dramatično. Pod njima zakrvarile su ruže, a listovima prikrile rane što ih hrđa načini na željezima zelene ograde.

Okolo cvrkuću vrapci sve snažnije, sve više ih je, bjesomučno, kao da hoće sitnim svojim glasovima da nadglasaju buku građevinskih mašina s jedne od zgrada koje su u posljednjih deset godina opkolile ovo mezarje, pa bi se sada ovaj komad zemlje slobodno mogao nazvati velika zgradeta. Ne odustaju te ptičije grude. Ima u tom njihovom nastojanju da nadjačaju brujanje mašina, tako jakih da se i mramor cijepa pod njihovim oštricama, neke duboke svjesnosti vojnika koji vojuje bitku, a zna da je unaprijed osuđen na poraz, ali isto tako zna da je neko mora vojevati, jer ako bi se predalo, sve bi se, i cijeli bi se svemir prevratio.

U najavi večeri, kada se sunce nagne nad Igman, a mašine zgasnu i promukli vrapci utihnu negdje u krošnjama, kao iz otčepljene boce po cijelom počivalištu pljusne huka automobila sa Stupske petlje. To je brujanja stalno, kao da je u blizini korito kojim huči nabujala rijeka. I taman kada se učini da se, nošen bjelinom nišana i debelim sjenama krošnji koje grade prve zidove pomračine, taj zvuk udaljuje, odjednom, cijeli se svijet zdrobi pod treskom šina po kojima, prvi put još od Baščaršije oslobođeni od svakog saobraćajnog meteža, stupskom ravnicom jurnu teški tramvaji ka Ilidži.

Miriše orahovo lišće. Razbija ga miris origana koji vjetar u naletima svrati iz italijanskog restorana s druge stane ulice. Uskoro će im se pridružiti i lipa. Čvorci već šalju svoje predstraže. Sasvim je blizu dan kada će u ovakva predvečerja prekriti cijelu krošnju i travu pod njom zakrvaviti trešnjovom krvlju koja će im kapati s kljunova. Poneka kap rascvjetat će se i na bijelom tijelu nišana i čuvati uspomenu na rodnu godinu sve dok je ne speru jesenje kiše. Tada dolijeću gavranovi.

Oni kupe otpale orahe, grčevito ih stišću u kljunu i lete visoko. Gore, na nebu, nišane poput iskusnih ratnih pilota. Zvižde orasi zrakom kao avionske bombe i razbijaju se od kameno tjemenje. Za njima obrušavaju se crni pernati aeroplani i dugo skakuću po travi drobeći kljunovima masne jezgre. Rastjerat će ih tek prvi snjegovi i tiho, cijele zime, uporna će voda tražiti i najtanju pukotinicu. Pod njenim sleđenim tijelom drobit će se kamen. I tako ukrug, još pet stotina godina, i još, sve dok svaka tvar u naručju Božije pravde ne bude stucana u prah.

Ovdje, na ovom mezarju, koje datira još iz 1480. godine, kako to piše na ulazu, najjasnije se vidi kako je jedna Bosna ušla u drugu. Kažu historičari da nigdje na cijelom Balkanu nije bilo bržeg i masovnijeg prelaska na islam kao ovdje, u srednjovjekovnim župama Vrhbosni i Hodidjedu. Neki tvrde da je razlog tome što crkvena organizacija nigdje nije bila slabija nego ovdje i da je ovamo slabo dopiralo djelovanje franjevaca okupljenih u manastire uz trgovačke i rudne centre. U prilog toj tvrdnji idu i podaci prvih popisa stanovništva koje su činile osmanske vlasti, pa se tamo vidi, kazuju nam oni koji su ih proučavali, da se masovnije i brže islamu prilazilo po selima.

Porodica koja se sahranjivala ovdje u vrijeme kada je Bosna mijenjala oklop o sebi nije ostavila ni slova. Ni jedan od ovih dvadeset nišana nema na sebi nikakvog natpisa. Kao da su odlučili da ne ostane iza njih čak ni ime, ni ime oca, ništa, a onda se tvrdoglavo držali te odluke. O tome bi ponajbolje mogla kazivati ta stela u sredini, ukrašena kao ni jedna u cijelom greblju i sužena, u nišan, a nad glavom joj i dalje krov u dva sljemena. Pod njim, na tri strane rasijani su ukrasi, a na četvrtoj prazan uokviren prostor. Kao da je klesar ostavio mjesto za ime i ime oca i ostalo što se piše, a onda se predomislio, ili mu je neko došapnuo da se kane ćorava posla i da se njima, toj i toj familiji, nikakav natpis ne uklesuje, ili su se članovi porodice sukobili i podijelili na one koji se tvrdoglavo drže tradicije i one koji bi da je presjeku, ili naprosto nije priličilo da se po nišanima uklesuje bosančica, a tog novog pisma, te arapštine, još se niko u ovom kraju prihvatio nije...

Nema sumnje, centar iz kojeg je krenulo ovo greblje zasigurno je ovdje, pod dvjema mladim lipama, gdje su se uspravile dvije najšire i najveće stele. Sa svih strana označene jabukama što im se u pravilnim niscima redaju niz tijelo, izgledaju one kao stećci kojima je dosadilo stoljetno ležanje pa se iznenada uspravili. Prva, deblja i visočija, završava se s jasno naznačenim sljemenom, a sa svake strane iskaču joj iz tijela po dvije jabuke. Je li tu, pred ovim uspravljenim stećkom, sahranjen rodonačelnik ove bezimene porodice? Je li on bio prvi među bogumilima iz stupskih sela koji je uzeo islam? Je li nužno da je umro kao musliman? Je li nužno da je bio bogumil, mirski čovjek, sljedbenik Crkve bosanske... Druga stela, gotovo iste širine, ali malo tanja i nježnija, polovinom tijela potonula je u zemlju pa se na svakoj njenoj strani vidi po jedna jabuka. Je li ovdje, možda, sahranjena supruga rodonačelnika ove porodice? Nema odgovora. Ukopani u svojoj tišini, tvrdoglavo šute ovi uspravljeni stećci. Tek jabuke, kamene, kotrljaju se na sve strane.

Pa ipak, vidi se da se greblje širilo ka istoku i svakim narednim korakom gasio se stećak i sve jasnije bivao nišanom. Sljedeća stela već je uža, a sljemeni nad njom tek su naznačeni i u tački gdje se sastaju postavljena je jabuka. Kotrljaju se niz njen lijevi bok tri jabuke, niz desni dvije, a jedna se usadila na prednjoj strani tijela. Ispred nje, na istok, korača još osam stela, ljuljaju se u prostoru njina dvokrila sljemena, kao krovovi kočija u karavani izgubljenoj u pustinjskom pijesku. Među njima tri na čeonoj strani imaju uklesan polumjesec, kao putokaz. Tijela su im, svima, prekrivena jabukama. Stalno, posvud, kruže jabuke, smjenjuju se jedna za drugom, padaju i opet se uzdižu, kao da ih pogone odozdo motori desetine žonglerskih ruku. Jedine, u okvire uhvaćene, miruju jabuke na toj steli koja se sasvim pretopila u nišan. Na svim njegovim stranama klesar je prvo uklesao uspravne pravougaonike, a onda u njih poredao po tri jabuke. Na širim stranama, iznad ovih pravougaonika, ondje gdje počinje krov uklesao je trokute i u njih smjestio po jednu jabuku. Ovo je kuća, vječita, i ona druga, dom iz kojeg je krenuo ovaj karavan na nepoznat put, u nedođiju pod usprljenim mjesecom.

Najzanimljiviji je nišan s ukrasima. Ukopan je u središtu greblja odmah iza tri uspravljena stećka koja izgledaju kao da bi mogla pripadati rodonačelnicima ove porodice. Ali, za razliku od njih, ova je stela sasvim sužena u nišan, a krov joj je četverosljemen kao kod bosanske kuće. Tačka u kojoj se sastaju sljemenovi djelimice je izdubljena, izgrebana, kao da su i ovdje stoljećima nerotkinje strugale prah, mutile ga u vodi i pile kako bi konačno mogle zanijeti. Kasnije, u vodu nakupljenu u ovim pukotinama vjernici bi zamakali prste i kapali s njih po bolnim mjestima ili je lizali za ozdravljenje i berićet. To, ali i ukrasi, govori o tome da je ovdje sahranjena jedna od značajnijih, možda i najvažnija osoba iz ove porodice. Očito da je riječ o vojniku. Možda je poginuo u osmanskoj vojsci i tako stekao timare i spahiluke i zemlju i omogućio da im baština stečena za kraljevstva bosanskog ostane u naslijeđe.

I ovdje je majstor na sve četiri strane uklesao pravougaonike, ali ih je potom savio u lukove. Sa zapadne strane zapeo je luk, a strijela iz njega samo što nije poletjela u lice Igmanu. Sa sjeverne strane udario je bodež, nož, dug, liči na kratki rimski mač. Dužinom cijele druge bočne strane protegla se sablja. Na istočnoj strani nema nikakvog crteža, tu, kao što je već rečeno, kao da je ostavljen prostor za natpis. Kako se po mnogo čemu ova stela razlikuje od ostalih, možda bi bilo ispravno zaključiti da je nju radio neki drugi majstor. Možda nije znao da se ova porodica sahranjuje bez natpisa, pa je, kako je navikao, ostavio prostor za slova, a onda mu reklo da nikakvog natpisa neće biti. Ko to zna? Ali jedno se s velikom sigurnošću može pretpostaviti: riječ je, vjerovatno, o posljednjoj steli-nišanu u ovom greblju, a postavljena je u sami centar samo zato što se radilo o izuzetnoj ličnosti, pa makar tijelom svojim narušavala raspored i sklad ovog dijela greblja.

Oko jezgra rastegnutog ka istoku, kako je vrijeme prolazilo, počeli su iznicati nišani s turbanima. Prvotno su to bile prave grdosije, kao ova dva prva do ulaza. Posebno je velik i stasit ovaj s južne strane, s jasno izraženim vratom pod turbanom i naznačenim ramenima. Izgleda gord u svojoj veličini, mada je dobrim dijelom potonuo u zemlju, naherio se. Da ga je uspraviti, prešao bi dva metra. Iako na njemu nema nikakvih natpisa ni ukrasa, čak ni sveprisutnih jabuka, sasvim jasno govori nam da je pred njim sahranjen neki spahija, beg, ili neka druga bogata i ugledna ličnost. I kazuje nam da su mirski ljudi, prešavši na islam davno, ostavili iza sebe vremena prvih kajanja i prestali se preispitivati. Već je nestao svaki trag stećku, a s njim su otišle i jabuke.

Redali su se uokolo sve manji nišani s turbanima, bez ukrasa i natpisa. Neki još stoje, nagnuti i dobrim dijelom potonuli u zemlju, a neki su obezglavljeni i glave im se kotrljaju među stelama. Po izduženim vratovima i naglašenim ramenima govore da ih je klesao isti majstor. Ali su bivali sve manji i od lošijeg kamena. Iz toga bi se moglo čitati da su već odavno minule godine uspona Osmanskog Carstva i da je davno presahnuo ratni plijen. Sve se promijenilo i nova su vremena gutala vremena stara. Samo je smrt jednako uporno dolazila i polagala ljude u zemlju.

Njen nogostup članovi ove porodice i dalje su obilježavali nišanima s turbanima, kružeći s njima oko centralnog dijela s uspravljenim stećcima, gdje ležahu njihovi davni preci koji su ih odveli u drugu vjeru, u drugačiji način života i drugačiju misao. I kružili su sa svih strana, samo s jedne nikako nisu dolazili. Nije ih bilo sa sjevera, tu, gdje uz samu ogradu, na rubu greblja, leže dva mala kamena postolja sa žljebovima. U jednom još užlijebljena stoji dječija stela, a u drugom je odavno nema. Ko zna zašto nišani s turbanima, svih ovih stoljeća, nisu dolazili i ovamo, gdje, u ona davna vremena, kada je Bosna ulazila u Bosnu, u zemlju spustaše neokaljanu nejač?