Kaže da pamti samo lijepe uspomene iz djetinjstva. Također, sjeća se i vremena bez struje. U školu se išlo pješke, ali kaže da je sve nekako bilo puno ljepše i jednostavnije no sada. Po okončanju osnovnoškolskog obrazovanja Sead Čirkin se našao pred teškom dilemom: koju srednju školu da upiše.

“U to vrijeme je bilo puno djece u kući i teško se moglo finansirati školovanje svih nas. Nekad u sedmom razredu sam razmišljao o dvjema opcijama, jedna opcija je bila medresa, a druga opcija je bila vojna škola. S obzirom na to da sam s obje strane imao djedove koji su bili hodže, bilo je govora da i ja nastavim njihovim stopama. Kada sam pitao rahmetli djeda Hasana, rekao mi je kako vrijeme za medreslije, u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji, nije baš dobro te da izaberem nešto drugo. I tako sam izabrao vojnu školu”, sjeća se Čirkin.

Kaže kako su uvjeti za upis bili oštri, a konkurencija jaka i velika. Međutim, to ga nije obeshrabrilo te je 27. augusta 1975. godine otišao noćnim vozom za Sarajevo, a ujutro je osvanuo u tadašnjoj Kasarni “Maršal Tito”. Bila je to obrazovna institucija u kojoj je vladala čelična disciplina, ali Sead je tamo doživio mnogo lijepih trenutaka. “Bilo je to fino vrijeme, bilo nas je zaista puno. Vrijeme bez telefona, televizije, interneta, bez društvenih mreža. Tada smo bili puno zadovoljniji. Sve što smo radili radili smo srčano i uživali u tome, ipak su to jedne od najboljih godina života.”

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Čirkin je bio na službi u Mariboru. Tik pred izbijanje rata premješten je u Zagreb. No, njegov je cilj, i u vremenu dok je bio oficir bivše JNA, uvijek bio doći ondje gdje je odrastao. “Želio sam doći u Banju Luku, u Bihać, negdje što bliže jer sam vezan za ovaj kraj. Zato sam i studirao pravo, baš iz razloga da napustim JNA i taj oficirski poziv. Htio sam po svaku cijenu da dođem ovdje, a to je bio jedan od načina. Uspio sam prvi korak napraviti, prebacio sam se do Zagreba i tu sam radio tri godine. Naravno, svaki vikend sam dolazio kući, a znao sam dolaziti čak i u toku sedmice. Dođem u srijedu, a u četvrtak ujutro se već vraćam na posao.”

Ratna dešavanja su ga zatekla na službi u Zagrebu, ali je najviše vremena provodio u Kozarcu i Prijedoru. Pokušaj vojnih vlasti da ga pošalju u Slavoniju je odbio. Ostao je u Dvoru na Uni, gdje je pravio bazu UNPROFOR-u, koji je trebao biti na liniji razgraničenja. I tada počinje njegova golgota.

“Bio sam u Kozarskoj Dubici nekoliko dana, pa u Keratermu jedan dan i jednu noć, na Manjači u dva navrata, u vojno-istražnom zatvoru u Banjoj Luci dva navrata, gdje sam bio osuđivan na šest ili osam godina zatvora za, kako su oni rekli, oružanu pobunu. Razmijenjen sam 1993. godine, u ljeto, iznad Turbeta i isti sam se dan javio u kasarnu, gdje je bila 17. viteška krajiška brigada. Taj moj ratni put je trajao od augusta 1993. godine, pa do završetka rata, odnosno prelaska u Bosansku krajinu, unutar 7. korpusa”, priča nam Čirkin.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu obavljao je dužnosti u 17. viteškoj krajiškoj brigadi, bio je načelnik Štaba, komandant 17. viteške. Imao je čast da kao komandant primi “Zlatni ljiljan” od komandanta Sedmog korpusa, rahmetli generala Mehmeda Alagića, kojim je odlikovana 17. viteška brigada i rahmetli predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

“Prošao sam mnoge bitke i ratišta, završio na kraju u 7. korpusu kao načelnik inžinjerije 7. korpusa i demobilisao sam se prvog dana kada je bilo moguće izvršiti demobilizaciju. Jednostavno, rat je bio jako težak, na kojoj god da si funkciji bio i u kojem god dijelu Bosne i Hercegovine. Ranjavan sam fizički, ali psiholoških posljedica je ostalo mnogo, priznavali mi to ili ne. I ja sam, kao i svi ostali, jedva čekao da se završi rat i da se posvetim nekom drugom pozivu.”

Od prvog dana odgovorno je obavljao vojnu službu, kako prije rata, tako i tokom Agresije, ali za njega je najodgovornija dužnost bila biti obični borac s puškom.

“Nisi odgovarao samo za svoj život, već i za živote drugih. To je zaista bilo teško, pogotovo u našoj jedinici. Mi smo bili oni koji su uvijek bili spremni pomoći, gdje god da je trebalo. Da li to bila Treskavica, Igman, Bjelašnica, Vlašić, Krajina, Dolina Ljute, Visoko, svugdje smo stizali. Čak smo imali priliku i da odemo na deblokadu Srebrenice 1994. godine”, tvrdi Čirkin. “Mi smo proveli najviše vremena na Vlašiću, naravno. Jedne prilike je jedan naš borac meni rekao: 'Komandante, lahko je Vama, Vi sada idete u Travnik, fino u kasarnu, spavanje, kreveti...', iskreno me je malo time isprovocirao, pa sam mu rekao: 'Eto, ako misliš da je tako lahko, hajde ti sa mnom pa vidi kako je to.' On jedva dočekao. Oko deset navečer smo sišli, a ja sam tada imao zakazano referisanje dijela jedinica koje su bile u kasarnoj. Imali smo gotovo sat vremena vožnje do silaska u kasarnu, naravno, nisam mu ništa govorio. Njega je iznenadilo kada nas je u kasarnoj dočekao dio komandira koji su referisali, a to je trajalo jedno sat i po vremena. Kada sam završio referisanje, tad je bilo oko pola 12, a u pola 3 smo već trebali krenuti na Vlašić. Tad me pitao kada mi spavamo, a ja sam odgovorio da spavamo dok se vozimo. Tada je rekao da on to ne bi mogao izdržati.”

Iako je školovani oficir, nije sebe poslije rata vidio u toj vojsci. Trebalo je za to previše odricanja, a Čirkin nije bio spreman nastaviti živjeti takvim životom. U martu 1999. godine vratio se u svoj rodni kraj skupa sa svojom porodicom i nikada nije požalio zbog te svoje odluke. Kako kaže, da se ponovo sve desi, ništa ne bi promijenio. “Bez obzira na to što sam u rat ušao sa stanom u Sloveniji, s autima koji su bili parkirani u dvorištu, što sam imao sređen život pa iz rata izišao doslovno bez ičega, vremenom se to sve, nekako, namirilo. Sada sam u svojoj avliji, sretan i zadovoljan.”

Završetkom rata, kada je odlučio da se demobiliše i posveti povratku, Sead je imenovan predsjednikom Ratnog predsjedništva Prijedora. Kako kaže, Prijedor je imao sve predispozicije za uspješan povratak. Prihvatio je imenovanje jer se poklapalo s njegovom idejom povratka kući, ali je imao nekoliko uvjeta. Zahtijevao je da ima saradnike koji će biti kompetentni i koje će se moći brzo okupiti da bi imao političku podršku, a ostalo će obaviti sami.

“Organizovali smo se, napravili jedan dobar tim ljudi. Malo smo to vojnički odradili. Izdvojili smo se iz Sanskog Mosta i izvukli se u Lušci Palanku, gore napravili jedan štab, okupili Kozarčane i Prijedorčane i za kratko vrijeme napravili jedan kvalitetan plan povratka koji je podrazumijevao nosioce, planiranje, resurse, političku podršku, dijasporu. Naravno, sve je to išlo malo teže jer tada nije bilo tih elektronskih medija, te smo vrlo brzo napravili radio stanicu Slobodni radio 'Prijedor', da bismo mogli raditi s narodom tim putem”, priča nam Čirkin, nastavljajući: “Također smo pokrenuli i list Prijedorsko ogledalo, koji smo slali i u dijasporu, u mnoge zemlje kako bismo pružili informacije našim građanima.”

Ovaj svojevrstan narodni pokret dobio je veliku podršku. Jedne je prilike rahmetli predsjednik Alija Izetbegović došao u Lušci Palanku, što je svim Prijedorčanima, doista, mnogo značilo. “To je bilo jedno fajtersko vrijeme, zaista entuzijastično, puno optimizma i smijeha. Organizovali smo inicijativne odbore po svim našim mjesnim zajednicama. Mi smo to radili jako brzo i na, rekao bih, bezbolan način. Nije nimalo bilo jednostavno odjednom se pojaviti u Kevljanima s pedeset ljudi i reći: 'Mi ovdje ostajemo'”, kaže Čirkin.

Posebno mu je drago i posebno je ponosan na činjenicu da su uspjeli ponovo otvoriti osnovnu školu u Kozarcu, preimenovati je iz OŠ “Rade Kondić” u OŠ “Kozarac” te u nastavni plan i program uvesti Bosanski jezik i književnost kao naziv predmeta, što ovu školu čini, do sada, jedinom u RS-u u kojoj se uči bosanski, a ne bošnjački ili srpski jezik. Čirkin ističe da su oni to mogli uraditi 2001. godine, a da se sada, dvadeset godina kasnije, to pitanje provlači po sudovima. Vjeruje da je to moglo biti učinjeno bilo gdje, samo da su bošnjački politički predstavnici živjeli u područjima iz kojih potječu.

Čirkin je u jednom mandatu bio poslanik Narodne Skupštine RS-a? te u dva mandata u Vijeću naroda RS. Razlog za povlačenje iz tog svijeta politike bio je u tome što vjeruje da se za sve treba maksimalno posvetiti, koji god čovjek poziv obavljao. Njegov privatni život previše je patio, te se on više nije vidio u politici. Bavljenje politikom jeste, po njegovom mišljenju, bio nastavak rata drugim sredstvima.

“Bio sam jedan od rijetkih poslanika i odbornika u Vijeću naroda koji su živjeli u ovom entitetu. Nažalost, i danas nam je tako. Većina naših političkih predstavnika dolazi iz Federacije. Živi u Tuzli, a dolazi u Banju Luku na posao, mislim da je to jedno karikiranje povratka i problema povratka. To su naši tutori, a ne naši političari. Moje bavljenje politikom je bilo sredstvo za povratak. Nije mi bilo lahko biti na čelu tih ljudi, ali je to bila privilegija.”

Sead Čirkin jedan je od inicijatora formiranja Opštine Kozarac. Smatraju da je to kapitalna investicija za budućnost. Iako nailaze na različite prepreke, sigurni su da će ostvariti svoj cilj. “Stiglo se do Grada Prijedora. Oni prave opstrukciju. Mi smo formalni dio završili i predali. Istina, Grad Prijedor nema definisan rok po zakonu kada mora donijeti svoju odluku, pa oni to koriste i na neki način bojkotuju inicijativu. Da li se složili ili ne, ta inicijativa ide dalje i sigurno će jednoga dana biti pozitivno okončana. Mi smo Opštinu izgubili 1963. godine, niko nije očekivao da će se ponovo vratiti taj status za šest dana, šest mjeseci ili šest godina. Mi ćemo se za Opštinu boriti, ne treba nam ju niko dati. Zakon je to propisao, mi ispunjavamo date uslove i to je sve.”

Čirkin kaže kako će svi koji žele dobro Kozarcu i razmišljaju o perspektivi ovoga mjesta podržati ovu inicijativu, te naglašava da nijednom Bošnjaku neće biti lošije, ali će mnogima biti bolje realizacijom ovoga plana. Sead, ponosni otac troje djece, sada se bavi onime čime je želio cijeli život, a to je poljoprivreda. Prvo je to bila proizvodnja mlijeka, a sada su to prirodni sokovi dobiveni ekološkim načinom proizvodnje. Sead itekako vjeruje u budućnost ovoga podneblja. “Imamo izvanredne resurse za proizvodnju hrane i, ako ih mi budemo pametno iskoristili, u njih ulagali i s njima pametno postupali, apsolutno imamo perspektivu”, kaže nam završavajući: “Mladi nisu baš tog uvjerenja, jer poljoprivreda je zanimanje koje traži vrijeme, višegodišnje ulaganje, dakle, ne može se dobiti kapital preko noći, ali je time i zadovoljstvo, u konačnici, veće.”