Te godine Sarajlije dva sna spojiše u jedan. U prvom neki čovjek ugleda vodu i kraj vode bedem, a na brijegu vidje ovce. On upita čiji je ono bedem i čije su one ovce. Odgovoriše mu ovako: ono je bedem Mahmuta Bušatlije, a ovce da su sarajevske. Najednom on ugleda kako crni ovnovi razjagmiše one ovce.

Drugi čovjek usnio je kako neki Zulfikar mašicama uhvati ribu. Čim je spusti na zemlju, ona se pretvori u čovjeka. Kada ga upitaše odakle je, taj čovjek reče da je on iz austrijskih zemalja, da je došao u zemlje osmanske i da treba da se sretne s nekim Sejmićem. Ali, on ne sačeka odgovor niti Sejmića, već ode za ovcama iz sna onog prvog čovjeka.

Oba sna danima se prepričavahu po čaršiji kao sasvim jasan predznak da će u nastalom ratu osmanska vojska odnijeti pobjedu. Bijahu oni učinkovitiji od svih propovijedi što ih imami držaše po džamijama, veličajući snagu padišahove vojske i potrebu da se brani sveti iman i din. Oni podigoše ljude sa svih strana, pa u vojnu htjede ići i onaj ko jeste i onaj ko nije pristao. Dobrovoljaca bijaše butum, da si ih mogao birati, a bajraka toliko da ih više ne bi razvijeno ni za boja pod Banjom Lukom. Svako je htio ići u rat o kojem predskazanja govorahu da će biti pobjednički. Bajrake odmah razviše trideset šesterica aga, mada je bila isposlovana dozvola za razvijanje trideset novih bajraka.

Mučne slutnje

Među onima koji razviše bajrake prednjačiše trgovci. Iako to i ne bijaše neka posebna neobičnost, jer među bogatim Sarajlijama, koji bijahu sposobni da iznesu ratni teret i opreme vojnike – ruku na srce – najviše bijaše baš njih – trgovaca, po čaršiji odmah, ispod glasa, poteče priča kako se zna zašto su trgovci najviše bajraka razvili, ali niko nije spominjao tu riječ, vjernu pratilju svih ratova, a pogotovo onih u kojima se pobjeđivalo i tjerao neprijatelj ili osvajala i pustošila nova prostranstva. Samo bi onaj koji opanjkavaše sarajevske trgovce, umjesto one riječi, značajno pogledao svoje slušatelje, ili bi vragolasto namignuo nekom od njih. Tako se pojačavala mističnost njihovih priča i davala dubina tajanstvenim zakulisnim radnjama u koje bijahu upućeni samo oni najpozvaniji, a od kojih ne bijaše izuzeto ni jedno doba, a pogotovo ne godine ratne, kada se svijet strojio po novim zakonima, koji sa zakonima mirovinskim i nisu imali baš mnogo veze.

Sjedeći po dućanima, magazama i kahvama uz kahvu, šerbe ili smreku ili po mejhanama i krčmama uz rakiju i hašiš, ljudi u nevjerici nabrajaše imena aga i njihovih bajraktara i, ne mogavši se načuditi tolikoj želji da se ide u rat, ne bijahu ni svjesni da su već napamet naučili cijeli spisak. Kao što će kojih dvjesta godina kasnije po istim ovim sokacima djeca njihovih dalekih potomaka deklamirati sastave fudbalskih klubova “Sarajeva” i “Željezničara”, tako su oni, svi, naizust mogli nabrojati cijelu reprezentaciju od trideset šest sarajevskih aga, a na kraju dobrojiše im i bajraktare. I nabrajahu oni napriliku ovako: od trgovaca bajrake su razvili: Mehmed-aga Kapić, Muharem-aga Neretljaković, Hadži Muharem Pituljica, Mustafa-aga Hamajlija Hrnjo, Mustafa-aga Bubro, Hadži Salih-aga Zildžić i brat mu Mehmed-aga, Hadži Mustafa-aga Seratlić, Hadži Ahmed i Ibrahim-aga Vrago. Među kazazima bajrake razviše tek dvojica, i to Mehmed-aga Dugalić i Ibrahim-aga Ćemerlić. I među dželepčijama dvojica: Bektaš-aga Talirević i Derviš-aga Kupus. Od bravadžija samo Salih-aga Kamenjarević, od tutundžija Deli Mehmed Prešljo, od jamaka Bektaš-aga Čorbo, a među tabacima njihov alajbeg Hadži Hasan-aga. Bajrake još razviše i Hadži Muharem, i onaj Zeničak Kuskunović, pa Ahmed-aga Kučin i Hadži Ibrahim Sivić i Husejin-aga Džino, onda mula Avdaga Neretljak, pa Avdaga Supraga, Mustafa-aga Bičakčić Žutobradi, Ahmed-aga Mujić, Hadži Ibrahim-aga, Avdaga Atlibegović, ali nabrajači se u onoj brzini kojom su sricali imena, često se takmičeći ko će prije, ne mogahu sjetiti svih zanimanja, a mora da je i među ovima bio barem još jedan trgovac. I na kraju, bajrak razvi i neki stranac, kojem se ne mogahu dosjetiti ni imena ni zanimanja niti išta drugo znavahu o njemu, pa ih to sasvim zbunjivaše, te zbog toga kretahu ispočetka i za svako ime izbacivaše prst pa ga, kao kakvim direkom, podupiraše kažiprstom druge ruke, ali pošto ne imadohu više od deset prsta na rukama, opet bi se na kraju kod onog stranca zbunili i uvijek im se broj aga, i njihovih bajraktara, činjaše nedobrojan.

Tih dana, dok se svijet bavio nabrajanjem aga i njihovih bajraktara, očekujući svijetlu pobjedu, ništa manju od one pod Banjom Lukom, desi se istinsko čudo kakvo u Sarajevu nikada niko nije zabilježio. Jedno jutro na Latinskoj ćupriji osvanuše glava i noga neke prostitutke. Svijet se sav ogorči i strese u zaprepaštenju. Nastade takav muk da si jedva mogao proći čaršijom usljed pritiska negovora. Svi slutiše da im ovaj događaj kazuje da su se rano počeli radovati, ali niko to ne izusti na glas. Poslije, kada sve minu, kazivalo se da su supruge i očevi one šestorice koji razviše bajrake preko dozvoljenog broja noćima pokušavali da ih nagovore da bajrake saviju i da se povuku, ali ni one ni oni ne imadohu snage da izgovore ono što im je cijelo tijelo slutilo. A ovi, šestorka, ne povukoše bajrake jer bi to bila najveća sramota i tri godine bi ih cijelo Sarajevo začikavalo bez milosti i dizalo oko njih i njihovog roda takvu sprdnju da im ni preci po grobovima ne bi imali mira.

Tri dana je ta slutnja, pretvorena u strašan negovor, rovarila po dušama Sarajlija i rasla svakim pogledom, a četvrtog dana provali ona na sve strane, prsnu i razli se sokacima. Odnekud neko od delikanlija dosjeti se da je raskomadana prostitutka često viđana u jednoj krčmi na obroncima Trebevića, pa se svijet sjati tamo, uhvatiše krčmaricu i žigošu je. Bi, Boga mi bi je i razapeli da je zaptije na vrijeme ne istrgnuše iz ruku pomahnitale svjetine, obespamećene usljed straha, te je oni predaše u mešćemu. Ondje, nakon cjelovečernjeg ispitivanja, ona potvori tri-četiri osobe, pa šestorica sejmena ujutro napustiše čaršiju u potrazi za njima. Ali to ne smiri pobješnjelu rulju do koje nisu dolazile riječi mudrih i onih koji ostadoše pri čistom razumu. Istu noć kada je krčmarica puštena iz mešćeme, oni je uhvatiše, strpaše je u vreću i baciše s ćuprije u vodu.

Ali ni ovaj čin ne smiri rulju i suluda smrt krčmarice ne dođe do njihovog razuma. Osjećajući kako bacajući navodne krivce s mosta u rijeku čine osvetu i ispunjavaju pravdu i kako se u njima tim činom poravnavaju nekakvi tajanstveni terzijani na unutrašnjim vagama, oni baciše još dvije žene, krčmarice, i pride neku mula Kadunu Piroku, koja bijaše i pismena žena, a izgleda da je i ona bila nevina. Svijet se zgrozi i zatvori u sebe i svi zaboraviše i na vojnu i na dva sna spojena u jedan pun obećanja i na age i na njihove bajrake i na bajraktare i na sve.

Ratne nedaće

Gotovo istovremeno s nabrajanjem aga i bajraktara i s onom slutnjom koja pokori Sarajevo kada nađoše raskomadanu prostitutku, dogodio se i jedan događaj kojeg u vezu s ratom i ratnim predskazanjima dovedoše, tek kada austrijski kralj posla pismo Bošnjacima da mu predaju i Bosnu i Rumeliju, i da džaba ne ginu, ili će, pak, biti tek onda kada stvari na ratištu krenuše sasvim po zlu. To ostade nejasno, ali, jedno bi sigurno, korijeni tog događaja izvirahu iz vremena prije ona dva sna što ih spojiše u jedan. Kazuje se, naime, da je jedan ćurčija dobacio nekim majstorima neke nepristojne riječi, pa ga ovi prijave muteselimu da ga kazni i istuče. Kako se u onoj pometnji zaboravilo kako tačno glasiše te riječi, poslije se pretpostavljalo da su imale veze i s umješnošću majstora i s njihovom vjerom. Bilo kako mu drago, onaj se ćurčija silno prepade batina. Pričalo se da je još kao dječak gledao kako javno kažnjavaju nekog jaramaza na Atmejdanu i kako mu se leđa pod udarcima šibe u katilovoj ruci pretvaraju u oranicu od mesa. Zato on ode u džamiju i pred hodžom izjavi da je Allah jedan, stvoritelj svih svjetova i svega što nas okružuje, i da je Muhammed njegov poslanik. I tako primi on islam i nadjenuše mu ime Osman. Ali strah od batina u njemu bijaše tako jak da mu ni to ne bi dosta, jer i muslimane katkad išibaju, rekoše mu, te on isposlova da ga prime u janjičare. Upisaše ga u Deseti odjel, pa on, kako je to običaj i red, od pripadnika ovog odjela dobi i nešto imetka. Naposljetku postaviše ga i za ćurči-bašu umjesto svrgnutog Sulejmana.

To i ne bi bilo nimalo neobično niti za priče da se u svemu, ustvari, nije krila takva posprdnost da je čaršija odavno ne pamti. Uskoro se ispostavi da su ga primili među janjičare i postavili za ćurči-bašu samo kako bi se do besvijesti sprdali s njim. A on se, jadan, opet od straha, pretvaraše da ništa ne shvata, ili možda baš nije ni shvatao, a u tom slučaju mora da mu je strah pojeo i najsitniji trun pameti. Kada su ga ovi lijepo zaodjeli, prozvaše ga mula Osmanom, jer da, navodno, tako je, svakog lijepo odjevenog čovjeka treba zvati mulom. Zato mu stalno govoraše: “Dođi ovamo, mula Osmane, hajde onamo, mula Osmane, doturi de to ovamo, mula Osmane, svrati na kahvu, mula Osmane, kako si ti, mula Osmane, šta se to kod vas, mula Osmane, priča, mula Osmane!” I sve tako. Iskivaše sa njim šegu danima, mjesecima, sve dok slutnja ne začara cijeli grad, a raskomadano tijelo nasred mosta i u njima samima podignu strah kakav do tada nisu osjetili. Mula Osman iskoristi ovu priliku i skupa sa ženom pobježe na sjever, preko Save, u austrijske zemlje. Tamo se opet prevjeri i više ne bijaše ni mula, ni Osman, ni ćurči-baša, već Stjepan, ili Nikola, ili Mato, ili Risto, kako li se prije zvao – krznar.

Utom od Austrije dođe pismo. Puče priča kako je zastupnik i kajmakam vezira bosanskog Bekir-paše odaslao to pismo iz Travnika u Sarajevo, kao da ono ima kakve veze s onim mula Osmanom, prevjerom. Tad po čaršiji počeše nicati ljudi koji se zaklinjahu svim i svačim, pa i najsvetijim stvarima, kako su svojim očima vidjeli to pismo i da u njemu kralj austrijski poziva Bošnjake na predaju. Neka svako ostane na svome mjestu, deklamirali su riječi iz pisma, i hodža i hadžija, uzvikivali su i zaklinjali se da baš tako piše, jer da će oni, Austrijanci, prisvojiti Rumeliju, koja je ionako oduvijek njihova bila. Pa spuštaju glas i, kao u najdubljem povjerenju, šapuću kako u pismu piše i to da običnom svijetu i narodu, ni begovima ni agama, ni muslimanu ni hrišćaninu, ni Jevreju, ni crnom Karavlahu, nikom ni dlaka s glave ne smije zafaliti. Ništa se promijeniti neće, kazuju oni i mašu prstom kao da su oni sami ta daleka Austrija i kao da o njihovoj volji zavisi sve, i svaki poredak na ovom svijetu. Samo će, kazuju kao da su se u tom času toga dosjetili, i dalje svi plaćati državni porez. A to ti je, tu bi podizali glas i punili ga samohvalom da i oni pokažu kako se razumiju u stvari svjetske, to ti je, ponavljali bi, jarane moj, džizija, taj porez za državu.

Ozbiljni ljudi odvraćaše svijet od ovih samohvalaca. Ali se i oni, izgleda, barem malo, pokolebaše kada krajem februara stigoše i ferjadžije, glasonoše iz Istanbula, pa se na sve strane poče popisivati ratna pomoć od naroda. U tom iz Krajine stigoše Tatari s viješću da se sve stanovništvo pograničnih krajeva, kupeći sav imetak sa sobom, povuklo ka unutrašnjosti ili pobjeglo u tvrđave, a jedna žena, proču se istovremeno, usni skup derviša i janjičara. Među njima nađe se i jedan bjelobradi dovadžija i on upita snivačicu: “Kakav je ovo skup?” A ona mu odgovori: “To su ti, dušo, pobornici šejha Abdul-kadira Gejlanije.” Taj skup krenu na Musalu i ondje učiniše dovu. U tom trenu Musala se raspuknu i cijela neprijateljska vojska propade u onu raspuklinu.

Kada ovaj san tri puta okruži cijelom čaršijom, dođe vijest da je neprijatelj navalio na Dubicu. Bio ju je, rekoše, sasvim opkolio, ali da se Bošnjaci odupriješe i nagnaše neprijatelja u bijeg. Svi okitiše svoje dućane i počeše pričati o junaštvu sarajevskih gazija, kad, ne prođe ni mjesec dana, eto ti nove vijesti: da su i vojnici počeli prerano da slave pa se opustili, raspojasali, založili vatre i okrenuli ražnjeve i rakija se potegla, a neprijatelj to iskoristi i udari svom žestinom te ti se svi dadoše u bijeg. Ostadoše im šatori, i kola, i peksimeti, i kazani, i tendžere, i kašike, i Dubicu izgubiše.

Sad vijest jedna drugu prestizaše. Kazivale su da je u vojsci nastupio strašan razdor i da se Krajišnici odijeliše od Sarajlija i da svako tjera svoj inat, a mnogi se vojnici noću iskradoše iz logora i pobjegoše kućama. Zbog toga pade i Šabac, i Novi. Potvrda tih priča prvo se pojavi u obliku tijela zadavljenog sina onog taščije Ahmed-baše, koji, rekoše, pobježe s Dubičke vojne, a zaptije ga uhvatiše i zadaviše gore u tvrđavi te tijelo izložiše na Latinskoj ćupriji da ga svi vide i da svakog opominje. Drugi bijaše neki Redžić, seljak, silan i jak u rukama, njega kolukčije skoliše na Barama i ubiše ga iz puške, a pobjegao je s Dubice, pričahu poslije, ne zbog straha, već zato što mu puška nehotice opali i ubi hafiza Demirdžiju, pisara u mešćemi. Sami će sebe, budale, poubijati, govorili su starci po dućanima, komentirajući novopristigle vijesti i ne vjerujući baš da je rasulo u vojsci došlo dotle da su janjičari zapucali i na uvaženog junaka Ibrahim-bega, ali ga srećom promašiše. Nekako u to vrijeme pustom čaršijom razlijegoše se udari telalovog doboša i svi izađoše napolje da ga bolje čuju. Po cijeli dan telal je pustom čaršijom uzvikivao da se odmah digne svako ko je sposoban za borbu i da odmah hita u pomoć, jer je ona potrebna na obje strane. Pet-šest bogatih ljudi razvi bajrake: i Sabure, i Hadžimuratovići, i Tolići, i Hadžišabanovići, i Kazaferovići, i Bakarevići, i Ramići, i Mutapčići i još Alija Kapić i Hadži Avdija Briga, a u Sarajevo dođoše i požurnici i ponovo mnogo ljudi odvedoše u Dubicu.

VATRENA NEMAN

Sarajevo ostade pusto. Većina dućana bijaše zatvorena, a govorilo se da je iz šehera otišlo više od 3.000 ljudi. U većini kuća ostadoše samo žene, djeca i nejač. Neke kuće bijahu sasvim zaključane, jer i starci pokupiše svoju opremu i uputiše se s vojskom. Sokacima samo trčahu djeca, jurišajući sa svojim drvenim sabljama, ili praviše glinene topove pa s njima udarhu u bedeme tvrđava i po cijeli dan odozgo odjekivaše eksplozije, kao da, ne daj Bože, dave gore ljude svake minute. Uvečer iskupljali bi se psi po sokacima, pa bi po cijelu noć stajalo cviljenje, i lavež i pseća hajka. Žene se zavukoše u kuće i samo bi pokoja od njih protrčala kroz čaršiju, pogurena i sva skorjela od sikiracije. Uplašeno bi se one zaustavljale pred pisarskim dućanom Mula Mustafe, pod Sahat-kulom, moleći ga da im napiše pismo za muževe i sinove na bojištu u Banjoj Luci, u Dubici, u Bijeljini i da ih priupitaju kako su i da li su još na životu. Neke bi platile i zapis pa bi ga začeprkale u duvarove da im na daljinu bdije nad glavom ove kuće. Zlobnici proturiše priču kako je Mula Mustafi svanulo. Onoliko pisama nije napisao u cijelom životu. I još rekoše: Jah, šta ćeš, nekom rat, a nekom pobratim i brat. Ali ova se ogovaranja ne primiše, ne samo zato što ih u pustom gradu nije imao ko slušati, već više zbog toga što odjednom skočiše cijene svih namirnica i narod poče da gladuje. Cijena kukuruzu i pšenici se izjednači, devet groša po šiniku, a to se dešavalo samo za najljućih nevolja. Med bijaše 20 para, maslo 40, svijeće na oku po 20 para, i to na jagmu, a jednog dana jedan seljak zatraži 15 groša za šinik pšenice. Žene ga ispljuvaše, govoreći mu da mu je sreća jer su im muževi u ratu, inače bi mu tur naizvrat okrenuli, znaš li ti, jado seljoberski, da se šinik pšenice prošle godine davao za samo šest groša?!

Ali ovo sa ženama i seljakom, kojeg su, kako se dalje pričalo i prenosilo po čaršiji, žene napale i svukle ga sasvim golog i odjeću mu bacile u Miljacku i vrag sami zna šta su još, onako gladne i isikirane, bile spremne učiniti, da ih ne zaustavi aga sa kapije, dakle, ovo je ipak bilo prije požara, jer tad cijene još više skočiše i niko ih više nije mogao dohvatiti. Kažu da je požar izbio dvadeset i petog dana ramazana, pred sami sehur, i da je prva planula nova kuća onog laskavog Židova kod Čifuthane. Bijaše to sredinom ljeta za vjetrovitih i sušnih dana, pa se vatrena neman brzo raspojasa i raširi na sve strane. Momčiči, djeca i starci odmah istrčaše napolje sa sjekirama i kukama, ne bi li ga spriječili da se sasvim rasplamsa, ali ne bijaše jake muške ruke, jer sve što je bilo pri snazi odvedoše na vojnu. Smiriše ga tek oko podne.

Izgorje pola grada. U crkvi na Staroj Varoši izgorje šest ljudi, dva Jevreja izgorješe u Kolobari, a deset dana nakon požara u jednom bunaru pronađoše tijelo derviša Saliha, opančara, sina Ismailova, šejha Sinanove tekije. Jadan se prepao vatre pa, bježeći iz zapaljenog dućana, propade u bunar i ondje nađe svoju smrt. Kazivali su stariji da ovakvog požara nije bilo u Sarajevu još od Eugena Savojskog.

“Izgorjelo je sedamnaest hanova, pedeset do šezdeset kafana, a gorjela je i Sahat-kula”, zapisa Mula Mustafa, pisar u dućanu kraj javnih nužnika. I njegov dućan izgorje, ali on, snalažljiv kakav jeste, odmah se snađe. U Mudželitima, među zatvorenim dućanima knjigovezaca, pronađe on jedan tahterevan. Kako to bijaše nosiljka slična kočiji, koju nose četvorica ljudi, on prebaci taj tahterevan u dvorište Begove džamija, koja također bijaše zahvaćena plamenom. Sjede Mustafa u tahterevan, poput kakve razmažene princeze, i nastavi da piše ženama pisma i zapise, a mnogi mu zavidješe i govoriše da je sretan iako nije bogat i da mu je uzvišeni Allah podijelio užitak na ovom svijetu. Sreća njegova ogledaše se i u tome što se niko u onoj pometnji ne dosjeti pa ga ne prozvaše Tahterevanćato, što bi ga zasigurno sljedovalo da vrijeme bijaše normalno i da Sarajlije tad bijahu ono što su oduvijek bili.