Pokrivene muslimanke su žrtve većine slučajeva islamofobične fizičke agresije, prema podacima The Collective for Counting Islamophobia in Europe. Islamofobija često kombinuje rasnu, vjersku i rodnu diskriminaciju, pri čemu žene čine 81% žrtava islamofobičnih djela 2022.
Francuske vlade suzbile su islamske vjerske simbole u javnim prostorima, pozivajući se na laicizam, tradiciju legalno nametnutog sekularizma u zemlji. U svojoj prethodnoj ulozi ministra obrazovanja Gabriel Attal, novi francuski premijer, uveo je zabranu abaje, dugačke haljine koju nose žene u dijelovima sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Ovo je posljednja u nizu zabranjenih odjevnih predmeta od kada je zakon iz 2004. zabranio simbole, uključujući marame, kipe i velike krstove iz javnih institucija.
Većina zabrana posljednjih godina usmjerena je na islamsko odijevanje, a povećana vidljivost žena koje nose marame znači da su na njih neproporcionalno pod utjecajem laicističkih zakona, kaže profesorica Juliette Galonnier, sociologinja na Sciences Po u Parizu. Među francuskim privatnim poslodavcima, samo 42% odobrava da žene nose maramu na poslu, prema studiji Inagore iz 2015. godine, koja pruža konsultantske savjete o religiji na radnom mjestu.
Za Soumayu je skidanje hidžaba nadmašilo propuštanje prilika za posao, stažiranje i posjete francuskim državnim zgradama u toku studiranja.
Nakon Francuske revolucije, odvajanje crkve od države bilo je ključno za novu Republiku, a simboli katoličke vjere bili su zabranjeni na javnim mjestima. Međutim, zakon se sada razvio tako da se fokusira na islam, a ne na katoličanstvo, kaže Galonnier, citirajući debate oko abaje, tradicionalne odjeće, turbana i brade koje su posljednjih godina došle u prvi plan laicističke politike. Ova promjena je rezultat toga što se historijskoj sekularnoj ljevici pridružila konzervativnija grupa, koja je u početku bila protiv laicizma kada je ciljala na katolicizam, ali se sada protive muslimanskim simbolima, kaže Galonnier, „ne zato što je to religija, već zato što je islam.”
Zbog fokusa na islam, mnogi muslimani pozivaju laiciste da sankcionišu islamofobiju i antimuslimanske predrasude. Institucionalna islamofobija čak dovodi do toga da muslimani napuštaju zemlju, smatra Olivier Esteves, profesor koji istražuje imigraciju i etničku pripadnost na Univerzitetu u Lilleu. Od francuskih muslimana koji su se preselili u inostranstvo, 70% je to učinilo “kako bi se rjeđe suočili s rasizmom i diskriminacijom”, prema Estevesovom istraživanju na 1074 učesnika.
Anketa je također istakla otuđenost muslimana od njihovog francuskog identiteta. Samo 8% smatra da su ih „percipirali kao Francuze“ dok su bili u Francuskoj, dok 35% smatra da su percipirani kao Francuzi otkako su otišli. Učesnici su „ponovno otkrili svoj francuski identitet" u inostranstvu, kaže Esteves, jer to više nije bio „predmet takmičenja i pregovora”.
Široko rasprostranjena diskriminacija muslimana u Francuskoj čini mogućnost preseljenja u inostranstvo privlačnom, kaže Salah, 22-godišnji francuski musliman. Prisjeća se kako je nepoznati muškarac prije otprilike mjesec dana verbalno napao njegovu majku, ničim izazvan, u francuskom supermarketu. „Rekao je da je hidžab bolest koju imaju orijentalni ljudi“, kaže Salah. “To me je tako naljutilo.”
Pokazivanje aktivnog simbola islama, poput Salahove majke i sestre, može spriječiti pojedince da napreduju na radnom mjestu. Gotovo dvije trećine žena koje uvijek nose hidžab su "neaktivne" (tj. ne rade, ne traže posao ili studiraju) prema izvještaju Ekonomske škole u Toulouseu iz 2023. Ovo je u poređenju sa manje od 20% za žene bez hidžaba, "što ukazuje na značajne prepreke za integraciju povezane sa hidžabom", rekli su istraživači. „Moja sestra skida hidžab zbog posla“, kaže Salah. “Ona zna da ne može raditi u našem malom gradu na selu na jugu sa svojim hidžabom.”
Ali Salah je također iskusio svoje oblike rasizma u Francuskoj. Odlučio je da ode: „Želim da radim u drugoj zemlji. Ne želim više da živim u Francuskoj.”
On se prisjeća posebnog iskustva tokom Ramazana kada je bio u vozu iz Pariza natrag u svoju kuću na jugu Francuske. Bilo je nakon zalaska sunca i vrijeme je da Salah jede, pa je stavio svoju torbu na sto ispred sebe. Prije nego što se smjestio, otišao je provjeriti prijatelja u drugom vagonu, ali kada se vratio našao je svoju torbu okruženu sigurnosnim provjerama da li postoji prijetnja bombom. Ovo je bio incident za koji misli da je povezan s njegovim arapskim porijeklom, jer se prisjeća višestrukih iskustava sa sumnjom za koja kaže da nisu poznata njegovim bijelim francuskim vršnjacima.
„U čudnoj sam situaciji“, kaže on uz sarkastičan smijeh. “Nisam Marokanac i nisam Francuz. Odrastao sam misleći da sam Francuz, ali sada s ovakvom društvenom klimom u Francuskoj, ne mogu se čak osjećati da sam Francuz.”
Borba za identitet bila je uobičajena pojava za francuske muslimane, posebno mlade i praktikante. “Mnogi od nas su odrasli učeći u francuskom sistemu, a sada se pitamo koja je svrha učiti jezik i biti u kulturi koja će vas uvijek doživljavati kao manje vrijednog”, kaže Passainte, Egipćanka koja je bila obrazovana na francuskoj međunarodnoj školi u Egiptu i sada studira pravo na Panteonu Sorbona u Parizu.
Pasainte ne planira da ostane i radi u Francuskoj, zemlji koju “mrzi”. Dok je bila tamo, osjećala se dovoljno neugodno da izostavi dio svog imena (“Mohamed”) koji bi je identificirao i kao Arapkinju i kao muslimanku.
Visoko obrazovani muslimani poput Passainte, koja se sprema za prijavu za doktorat iduće godine, napuštaju Francusku u sve većom broju, kaže Esteves. On tvrdi da kombinacija diskriminacije na tržištu rada i ograničenja laicističkih zakona znači da Francuska plaća da obučava i obrazuje svoje muslimansko stanovništvo prije nego što ih izgubi od inkluzivnijih zemalja poput Velike Britanije i Kanade.
Slika žene u hidžabu koja vodi kanadsku stranicu za izdavanje radne dozvole ilustruje ovu dinamiku na poslu. Ovo je "direktan pokušaj", kaže Esteves, da ohrabri otuđene mlade profesionalce u Francuskoj da svoje vještine prenesu u tolerantniju Kanadu, gdje su žene sa hidžabom lice nove imigrantske radne snage.
„Konačno, u Francuskoj imate situaciju u kojoj je islamofobija jača od kapitalizma, dok je u drugim zemljama kapitalizam snažniji od islamofobije“, kaže Esteves. Islamofobija, kao i svaki oblik diskriminacije, je, kako to Esteves kaže, “loša za posao”.
