– Griješiš, neprestano griješiš – reče mi poznat ali nedrag lik za službenog susreta u registraturi.

– Neću te pitati u čemu i kako.

– Je li?!

– Ne, neću. Poznajem te dugo i dobro. Nažalost ili srećom, kako se uzme. Nego, baš me zanima, znaš li možda šta je socijalna inteligencija?

– Ne sumnjam da ćeš me ti prosvijetliti.

– Vrlo rado. Definira se kao sposobnost mudrog ponašanja u međuljudskim odnosima, a ima veze i s bontonom, odnosno općeprihvaćenim pravilima lijepog ponašanja.

– Želiš reći da sam neuljudan?!

– Da, jesi. I ne po prvi put.

– Ja?!

– Ne, nego ja! Šta se praviš blesav?! Znaš o čemu pričam!

– Ti nisi normalan! Što si stariji sve više si luđi! Pravi ters!

– Misli o meni šta god hoćeš. Kad mogu doći po taj dokument?

– Sad si pomirljiv?

– Pomirljiv ili ne, to je nebitno. Ovdje sam službeno. Pa?

– Dođi početkom narednog mjeseca, ranije ne može.

– Da, znam da za mene ranije ne može. Ništa u ovom gradu za mene ne može, ni ranije, ni kasnije. Pa ako je već tako, a jeste, hajde da se napokon pogledamo u oči! Može? Vidi! Ti i pravdoljubivost... Uf! Besmisleno! Preskačem! Pa, čovječe zbog takvih poput tebe Roger Waters, sav u očajanju, stavlja sve na kocku, stavlja glavu u torbu i priča to što priča, a valjda znaš o čemu priča; zbog takvih poput tebe Eric Clapton svira gitaru ukrašenu bojama palestinske zastave... Jesi li se ikada zapitao zašto čine to što čine? Iz koristoljublja? Ne, prebogati su. Zbog simpatija prema islamu? Prema Palestincima? Ne, nemaju oni takve simpatije. Imaju simpatije prema pravdi, znaš? Da, da prema pravdi, a ti...

– Šta se ovdje dešava – reče Ona ulazeći u prostoriju.

– Ništa, ništa, malo glasnije razgovaramo, pa... – promrmlja nedrag mi lik.

– Hoćeš li biti ljubazan i ostaviti nas nasamo – reče i presiječe ga pogledom.

– Da, da, naravno...

Lik se diže i pokunjeno ode. Ona bez riječi isprinta dokument i pruži mi ga.

– Izvoli!

– Hvala.

– Sve sam čula. Oprosti.

– Sve je uredu.

– Kako si?

– Osim što sam nenormalan, sve luđi, ters i tome slično, dobro sam, Bogu hvala.

– Da, čula sam. Oprosti, nije ti to smio reći. Pričao si o socijalnoj inteligenciji... O pravdi...

– Da?

– Primjer s Watersom i Claptonom je dobar. Razmišljala sam o tome. Obojica su slavni, jako bogati, u poznim godinama... Pa Clapton jedva svira i pjeva! Ne vidim u tome ni najmanju naznaku koristoljubivosti. Nego, ima u islamu jedan izraz, termin... Razumjela sam to kao, recimo, ontološku, univerzalnu karakteristiku od Boga darovanu svakom čovjeku. Doduše, ne svima podjednako, barem ja to tako vidim... Kako se ono... Znaš li na šta mislim?

– Da, govoriš o fitri.

– E, to! Bila sam zaista jako iznenađena kad se skoro cjelokupan kršćanski svijet digao na noge i jasno i glasno žestoko osudio genocid nad Palestincima u Gazi. Takvu globalnu manifestaciju pravdoljubivosti nikad dotad nisam vidjela, a, moram priznati, ni očekivala. Šta ti kažeš?

– Ništa, sve si rekla.

– Imam još jedno pitanje.

– Izvoli!

– Zašto si mu rekao da je socijalno neinteligentan?

– Ma glupost. Rekao mi je da neprestano griješim.

– Možeš li to malo...

– Pokušat ću. Razboriti ljudi jasno razlučuju šta je šta, ali ipak ne govore u definitivu o tuđim mišljenjima ili idejama, jer takvim se rigidnim diskursom negiraju drukčija gledišta, potencijalno pozitivna i plodonosna. A ovi drugi, isključivi... Pa njihovo ponašanje, u najkraćem, otkriva osobe zatvorenog uma.

– Moj kolega je takav?

– Hajmo to ovako reći – moglo bi se na njemu poraditi.

– E, tu se slažem s tobom. Treba li ti još nešto osim ovog dokumenta?

– Ne, zasad. Hvala ti, puno si mi pomogla.

– Zadovoljstvo je moje.

– Eto šta je usud. Da se nisi pojavila...

– Znam, znam...