– Kako si, sine?

– Dobro. Ti? Dobro? Baš sam maloprije razmišljao o tebi. Nakastio sam javiti ti se večeras, ali, eto, preduhitrio si me.

– Nemoj to!

– Šta?

– Kakvo je vrijeme u Ljubljani?

– Zezaš me?

– Ne, zanima me.

– Pada kiša.

– Pljušti?

– Da. Kako znaš?

– Čujem.

– Malo si mi, tako, čudan.

– Zašto?

– Pa... Jesi li ljut?

– Čitao si knjigu Nekrolog jednoj čaršiji?

– Da, davno, ti si me natjerao. Ko je ono... ne mogu sad... Alija Nametak?

– Ne, ali blizu si. Nametak je napisao Sarajevski nekrologij.

– Hm... Eh, da! Zuko Džumhur.

– Bravo! Čega se sjećaš iz te knjige?

– Iskreno, pamtim samo jednu rečenicu iz, ako se ne varam, priče “Osveta mrtvih sultana”.

– Kako glasi ta rečenica?

– “Samo se slike pamte, a riječi već sutradan izgube svoj red.”

– Šta je tu šta?

– Baba, čudan mi je ovaj razgovor.

– I meni je štošta čudno. Vidi, ima jedan takav, mislim, čudan, ali baš čudan lik. Ono, obrazovan, elokventan, doktor nauka, govori jezike, piše knjige i tako... Priča naokolo da je moj prijatelj, a nije. Valjda mu to nešto znači, šta znam... Ponekad se vidimo, na ulici najčešće... Tad je ozaren... Komplimentira mi... Želi kahvenisati sa mnom... Ja kažem, pa dobro, hajmo. On, opet, ne može, žuri negdje, pa pita imam li sutra vremena. Odgovorim potvrdno. Veli da će mi se javiti i iz poštovanja autom doći po mene. Narednog dana ništa, ni poziva, ni auta. Zovem ga. Ne odgovara na poziv. Pola godine kasnije susretnemo se na ulici. Ozaren je... Komplimentira mi... Želi kahvenisati sa mnom... I tako...

– Je li taj lud?

– Ne, nije. Samo je seljački džukac. A džukci ne drže do riječi.

– Zato si na početku ovog razgovora rekao – nemoj to?

– Da. Zašmekao si mi na ovog lika, a to nije dobro.

– Griješiš. Zaista sam mislio javiti ti se.

– Bahrudin je preselio. Jučer je bila dženaza.

– Tvoj Bahrudin?! Derviš?

– Da.

– Žao mi je. Pogodilo te?

– Puno. Bili smo dobri. Znaš, kad sam te pitao ono za Džumhura, za onu rečenicu, sinulo mi je da, a što se Bahrudina tiče, sve slike pamtim, a riječi nisu promijenile svoj red. Dakle, bio je dobar čovjek. Uspio je. Sine, ogroman je to uspjeh, većeg nema.

– Znam, često si mi o tome govorio.

– Grčevit je ovaj naš razgovor.

– Misliš?

– Šta ti misliš?

– Nije grčevit. Rekao bih da je nama svojstven. Ti i ja nikad nismo bili od neke velike priče, naročito ne isprazne.

– To je tačno. Pada li kiša?

– Pljušti.

– Neka. Kiša je blagoslov.

– Drži se, baba.

– Hoću.

– Sigurno?

– Moram.