Strašno sam umoran.

To bi mogao biti razlog, zapravo, to jeste razlog zašto su moji tekstovi u posljednje vrijeme kratki, ogoljeni, otvoreni za (uf, ovo je pretenciozno, ali ću ipak napisati) opširnija dopunjavanja, dopisivanja, sagledavanja, tumačenja, reinterpretiranja, kako god. Recimo, nakon uvodne rečenice u ovom tekstu, čitatelj, u glavi ili na neki drugi način, pod uvjetom da mu je uopće do toga, serbes može domisliti ili dopisati bilo šta i tako kreirati novo čitanje i tumačenje napisanog. Ne bi mi smetala takva vrsta koautorstva. Naprotiv.

Iluzija?

Djetinjarije matorog i strašno umornog čovjeka?

Ne, ne bih rekao da je tako.

Samo sam drukčiji od drugih autora, suštinski drukčiji.

Evo i kako:

Danas pročitah da je premijer Tuzlanskog kantona, mlađahni Irfan Halilagić, primio pet istaknutih pisaca, tuzlanskih i iz okolnih gradova, a povodom njihovog prijema u članstvo Društva pisaca Bosne i Hercegovine te tom prilikom, pored ostalog, rekao “da je to veliko priznanje za njihov cjelokupni dosadašnji rad, ali i priznanje za sve pisce i književnike s područja Tuzlanskog kantona”.

Kako sad to?

Priznanje i meni?

Šta ja imam s njihovim prijemom u Društvo pisaca Bosne i Hercegovine?

Prvo, nisam član tog Društva, drugo, nisam ni istaknut, ni poznat, ni priznat.

Niti to želim biti.

Mislim, poznat i priznat.

E, to me čini drukčijim.

Pišem zato što moram.

Oni, istaknuti pisci, očito ne.

I dobro je da je tako.

Nisu ni svjesni koliko su sretni.

Jer, da ne moram, a za razliku od pet istaknutih, priznatih i, koliko mi je poznato, dobro uhljebljenih pisaca, ni slova više ne bih napisao.

Šta će mi to?

Objavio sam neke knjige i dobio neke nagrade.

Za historiju planetarne književnosti od mene sasvim dovoljno.

Uzgred, moj me grad nikad nije priznao.

Promociju neke od mojih knjiga u Tuzli nisam imao, odnosno jesam, promovirao sam roman Ruski dnevnik, ali ta je promocija bila iznuđena.

Da, iznuđena.

Iznudili su je Julijana Matanović i urednik u VBZ-u Goran Simić.

Godine 2009. bio sam, s izvjesnim Draganom Pavelićem, finalista VBZ-ovog anonimnog natječaja za najbolji neobjavljeni roman na štokavskom govornom području.

Petočlani žiri nagradu je dodijelio Paveliću, a nakon dvodnevnog vijećanja, u fotofinišu, kako mi je prije promocije Simić pojasnio, mada nisam tražio nikakvo pojašnjenje.

Nisam ni uzdahnuo za nagradom koja mi je za dlaku izmakla.

A nisam zato što, opet naglašavam, ne želim biti poznat i priznat.

Knjiga je objavljena naredne godine i, bez mog znanja, uvrštena u književnu cirkusijadu koja se zove Cum grano salis.

O promociji moje knjige obaviješten sam dva sata ranije.

Mislio sam da me neko zeza, jer pojma nisam imao ni o čemu niti me je sve to skupa zanimalo.

Jedva sam nekako pristao.

I desila se promocija.

Iznuđena, kako rekoh.

Progonitelj je bio izričito protiv toga, ali su ga Julijana i Goran uspjeli slomiti.

Pristao je.

Goran me je poslije pitao jesam li u sukobu s njim.

Odgovorio sam odrično i dodao da se taj lik uglavnom sukobljava sam sa sobom.

Goran se samo osmjehnuo.

Sve mu je bilo jasno.

Dakle, strašno sam umoran.

Danas to rekoh Almiru, prijatelju, komšiji i ratnom saborcu.

Obojica smo učestvovali u odbrani domaje, a potom, narušenog zdravlja i nikom potrebni, kao psi ostavljeni na ulici.

On reče da se osjeća isto tako, umorno, matoro, potrošeno.

Šutimo.

“Gledaj od čega živiš, a sve ostalo pusti da ide kako ide”, reče kad smo se razilazili.

Ne rekoh ništa.

Krenuh.