Ponoć je odavno prošla. Sijeva mi u leđima. Ne mogu zaspati, pa, ushodan od muke po kući, vadim iz oveće kartonske kutije prvi i (srećom) nikad dovršeni roman, pisan rukom (pisaću mašinu nisam imao), čitkim, lijepo oblikovanim slovima.

I čitam. I smijem se. Osim nekoliko uspjelih rečenica, pa i kraćih pasaža, sve ostalo jako je loše. Rukopis čitam dijagonalno. U jednom trenutku, i ne bez čuđenja jer tekst je pisan početkom osamdesetih godina, nailazim na ovaj pasus:

“Taj korak nisam mogao napraviti, svjestan da bih tada postao dijelom raspamećene mase, dijelom primitivizma i hajvanluka, dijelom duhovno ništavne horde koja se pred mojim očima preoblikovala u hodajuću i govoreću stoku i, dakako, kao takva, producirala, blago rečeno, izopačena pseudovrijednosna mjerila. A taj i takav pseudovrijednosni koncept snažno se ukorjenjivao u kolektivnu svijest, onešćišćavao je, trovao, isisavao i odbacivao altruizam, a ubrizgavao virus nezajažljive pohlepe, sveprisutne, surove, samožive. Valja to živjeti. I preživjeti.”

Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput narogušenog narativnog uljeza, kompoziciono ničim povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji slijedi.

Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Šta je ovo? Prisjetih se, imao sam tada nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, sređen život, a moje zanimanje za duhovnost (u to vrijeme) i politiku (sve do danas) bilo je krajnje površno. Čemu onda ovaj infantilno rezignirani zapis? Ne znam.

Ostavljam tekst. Nemam ni volje ni snage razbijati glavu bezvezarijama, pa ustajem i posežem za jednim od primjeraka izvjesnog kratkoživućeg sedmičnika, časopisa za koji sam povremeno pisao u isto vrijeme kada je nastajao moj prvi i, dalo se vidjeti iz citiranog fragmenta, iznimno neuspjeli romaneskni prvijenac.

Sjećam se, u maloj, neurednoj prostoriji, pretrpanoj razbacanim papirima, novinama, ostacima hrane, prljavim pepeljarama i ustajalim zrakom koji je tjerao na povraćanje, svakog popodneva, za malim stolom pored otvorenog prozora, provodio sam sat ili dva koncentriran na posao, a još više na vježbanje kucanja na pisaćoj mašini.

U početku, zgrožen neredom u redakciji, pospremao sam što se pospremiti dalo, ali uviđajući da peksinluku sklona piskarala iz sedmičnika mnogo brže prljaju no što ja mogu počistiti, ubrzo sam digao ruke od uzaludnog posla.

Poslije bih otišao u neki od kafića i serbes odšutio do prvog sumraka.

Prijala su mi takva tiha predvečerja. Kratak predah između popodnevne gradske vreve i nastupajuće večernje živosti kada se iz uskih, bočnih sokaka rijeka ljudskih tjelesa počinje slijevati na glavne gradske ulice.

Doduše, sinula bi mi katkad prijekorna misao da je pametnije dići se, poći, ne dangubiti, krenuti kući i nastaviti rad na rukopisu čija se prvobitna dnevničko-hroničarska struktura, umišljao sam tada, evidentno mijenjala, evoluirala i počinjala poprimati konture višeslojnog književnog teksta.

Tada bih se dizao i žurio kući. I pisao bezvezarije koje će me mnogo godina kasnije nasmijati u gluho doba noći.

Otvaram časopis. Čitam, listam, preskačem. Tekstovi su temeljito autocenzurirani i tematski u suglasju sa sociopolitičkim datostima tog vremena. Konkretnije: bezlični i dosadni.

Ipak, “kritički prikaz” pozorišne predstave “AP”, potpisan inicijalima Ž. F., privlači mi pažnju. Čitam:

“Predstava ‘AP’, teatar u teatru, odnosno majstorske radionice tuzlanskog Narodnog pozorišta, spada među najzanimljivije događaje, ne samo u pozorišnom životu. Zlobnici mogu pomisliti da ovaj uvod je uvod prema teatru, međutim nije podilazno ako nakon jedanaest izvođenja predstave ‘AP’ ispred teatra ostane 200 gledalaca razočaranih, jer nisu mogli doći do ulaznice. Njihov problem, a bogami i problem aktera ove predstave. Naime, predstava ‘AP’ fantastično funkcioniše s gledaocem zahvaljujući šestoroma entuzijasta tuzlanskog Narodnog pozorišta...”

– Aferim, majstore! Tebi cenzura nikad nije bila potrebna – rekoh poluglasno i, kako od spavanja nema ništa, pristavih vodu za kahvu.

Vraćam se za stol, sjedam, a ispred mene bezličan socrealistički časopis, rukopis koji zamalo da se preoblikuje u “višeslojan književni tekst” i duga, preduga, hladna, besana noć.