Malo je pouzdanih saznanja o učenom Veli-efendiji (doduše, relativno skoro, čuo sam nepotvrđenu priču o tome ko je ustvari bio Veli-efendija, ali suzdržao bih se, da ne kompliciram, ionako je sve u vezi s njim do krajnosti zakomplicirano, op. a.).

Pisanih tragova o njegovom dolasku i djelovanju u Tuzli nema, kao ni halvetijske tekije u ulici Tabašnice, u kojoj je šejhovao. Nema spomena ni o njegovim učenicima, sedam ih je, vele, bilo. Nema, eto, gotovo ničega osim maglovitog predanja da je neki Veli-efendija u osvit Velikog rata došao odnekud u Tuzlu s hilafetnamom halvetijskog šejha, kupio trošnu kućicu u Tabašnicama, uredio je, pretvorio u tekiju i podučavao tarikatskom odgoju sedmericu derviša, među njima i mog djeda Jusufa.

Bio je, vele, hafiz, znalac orijentalnih jezika, dok je bosanski jezik, prema istim nepouzdanim predajama, govorio pjevljivo, naglašavajući zadnje slogove, pa se za njega pričalo da je Kurd iz Karamanije, Bugarin iz Varne ili Arnaut iz Albanije ili Makedonije. Kako god da bilo, smisleno je pretpostaviti da je ovaj lutajući derviš bježao od nečega – teško je, naime, drukčije objasniti njegov iznenadni dolazak u Tuzlu, zabačenu kasabu bez ikakve tesavvufske tradicije, kao i jednako nenadani nestanak dvije godine kasnije.

Također vele za njega da je bio u kasnim četrdesetim godinama, kratke, prosijede brade, srednjeg rasta, krupnih plavih očiju, tih u govoru i nikada nasmijan. Ispod dugih rukava šejhovske odore provirile bi katkad nesrazmjerno velike šake, grube i čvornovate – po njima se, govorio je djed Jusuf, ponajviše moglo doznati o njemu, jer takve ruke, ni šejhovske ni hodžinske, imaju samo ratnici, a ratar, veli opet Jusuf, podsigurno nije bio (uvijek sam se pitao, sve do danas, zbog čega djed – izuzmemo li ovakve rijetke i površne natuknice – nikada nije pričao o svom šejhu).

Osim što nije govorio o sebi, nepoznanica je i to kako je u nederviškoj sredini uspio okupiti učenike koje je, ravnajući se spram njihovih pameti, podučavao kiraetu, fikhskim i akaidskim pravilima, a jednom sedmično, obično četvrtkom navečer, prevodio i tumačio fragmente iz Nevevijevog Bustanul Arifina.

Svake noći iz tekije se mogao čuti zikrullah, derviški obred, kroz koji se kao savršeni kontrapunkt provlačila sjetna ilahija – Sejrana gel sejrana. Mnogo godina kasnije, kada sam prvi put čuo ovu prelijepu ilahiju, mogao sam barem naslutiti zašto je Jusuf jedne zimske noći, posrćući zarakijan i blatnjav kroz Tabašnice, krvav od nekakve tuče, zastao ispred tekije, dugo osluškivao huk zikra, drhtao od ledenog vjetra i neobjašnjive narastajuće naslade u sebi i, na koncu, kada se iz nečijeg grla prolomila ilahija, kao sluđen utrčao u tekijsko dvorište, pao na koljena i kroz suze pokajnički uzviknuo: “Ljudi, evo me! Evo me, ljudi, hoću i ja tako!”

Premda sam podozriv spram ovakvih prekonoćnih prevrata u ljudskim životima (što ne znači da ih negiram), ova se romantizirana sličica o Jusufovoj konverziji iz rakijanerstva u dervišluk kroz generacije prenosila u mojoj porodici, poprimajući tokom vremena sve čudesnije i nadnaravnije forme, u čemu je prednjačila strina Zarifa, čudna žena, sklona živopisnom pojašnjavanju svega neobjašnjivog.

“Da vam kažem, dragi moji”, zaustila je jednom za porodičnom sofrom. “Jusuf je bio dobri, evlija! Zemlja se pod njim kupila! Od Tuzle do Zvornika nije mu trebalo ni deset koraka! Ma, kakvih deset, ni pet mu nije trebalo, a znao je do tamo i k’o ptica preletjeti, istinu vam govorim!”

Najednom, kao po kakvoj naredbi, nastajao bi tajac i svi pogledi bili bi uprti u oca. A otac, iz kojeg je sijevala vatra, polahko bi ugasio cigaretu, ustao, otvorio ulazna vrata od kuće, pozvao Zarifu i kroz zube procijedio: “Vidi, eno ti kuće! Do nje nemaš ni deset koraka, a ako te napenalim u guzicu, preletjet ćeš do tamo brže od Jusufa! Hajde, mrš!” – “Nemoj, ba, tako, Ismete, grehota je”, prošaputala bi preplašena majka. – “Pusti to, ženo! Niko, ali baš niko, ne smije se sprdati s mojim ocem”, odbrusio bi i rukom dao znak da se nastavi s ručkom.

Narednog dana kao da se ništa nije desilo, Zarifa bi dolazila u našu kuću i mirno započinjala priču o tome kako planeta stoji na volu, pa kada vo mrdne rogovima, onda bude zemljotres, kada kihne, navale poplave, a kada mahne repom, eto orkanskih vjetrova i svakakvih pohara. Ali niko je više nije ozbiljno slušao, pa ni mi, djeca, samo bi majka, zadubljena u ručni rad, odsutno klimala glavom zadovoljna što se danas priča o volovima i poplavama, a ne o Jusufu.

Prisjećam se svega ovoga dok po ko zna koji put iščitavam djedov dnevnik, tanku, plavu, tvrdoukoričenu svesku, listova žutih kao vosak, u koju je, tokom zarobljeničkih dana u Rusiji, unosio impresije, događaje, novčane dugove, vlastite i tuđe, te, sporadično, sjetne, melanholične zapise, pisane rukom čovjeka koji se sa svojom nesrećom pomirio, a patnje otpatio. Zabilješke su polupismene i jezički arhaične, ali čitke, bez velikih slova i znakova interpunkcije. Evo jedne iz juna 1917. godine: “plaho su lijepe noći ovdin u tjapkinu (selo u kojem je boravio i radio kao obućar, op. a.) iziđem počesto uavliju pa pušim i ćuti zrikavce i žabe gledam unebo pa sve dumam koja lije zvijezda nad bosnom sumljam daće tako bit al damije zdrav i čitav odavlen kući doć vasdan bi bogu šućur činio nebi nikom na bihuzuru bijo i nebi zakuko vego bi zafalan bijo na svakom božijem nimetu”.

Eto, lijepa poruka i pouka za Jusufovog najmlađeg i već ostarjelog unuka, a i za sve one kojima pameti ne manjka.