Nedavno, nakon poduže pauze, ponovo me je probudio majčin glas, blag, nježan, prepun ljubavi. Izgovorila je samo moje ime, ništa više. Dugo mi se nije javila, ali ovog puta ne osjetih zebnju i sljedstveno sijaset zapitanosti nego se, do najsitnijih detalja, prisjetih jednog od naših posljednjih razgovora, jednog kasnojesenjeg, osunčanog dana, mirnog, uobičajenog, ni po čemu drukčijeg u odnosu na prethodne i potonje koje smo proveli skupa, a zbog čega mi se baš taj dan tako snažno urezao u sjećanje, nisam uspio dokučiti. Kako god, dok ležim u polumračnoj sobi, pred očima imam savršeno jasnu sliku. Evo je:

Na pragu devedesete godine, sva uronjena u prošlost, u djetinjstvo, mladost, rat, događaje, ličnosti i bez ikakvog, pa čak i najmanjeg zanimanja za dešavanja svagdašnja, moja majka, šutljiva, mudra starica, katkad, u najkraćem, potaknuta ko zna čime, tihim, prozuklim glasom otpočne neku priču, kratku i jezgrovitu jer za velike priče snage nema, pa potom polahko spusti glavu na jastuk i iscrpljena šačicom izgovorenih riječi sklopi oči.

– Kada sam bila dijete, svi smo išli u mekteb. Moralo se, niko nas nije pitao hoćemo li ili ne. Čujem, današnja djeca slabo idu u mekteb, a kona Dževida reče mi neki dan da njeni unuci neće ni za pare. Ili odu koji put, pa nikad više. To nije dobro, nikako nije dobro – reče jedva čujno.

– Znam.

– Kažem ti, moralo se. A i takav je adet bio. Svako muslimansko dijete išlo je u mekteb, a ako iz neke porodice djeca ne bi išla, na tu bi kuću pali i sramota i prezir. Eto koliko se nekad do naše lijepe vjere držalo. A ovo danas... Ništa, ni stida ni srama.

– A, reci mi, šta ste učili u mektebu? Možeš li se sjetiti?

– Mogu. Kur’an, arapsko pismo, kiraet, akaid i šurut-i islam, ali ovo šurut-i... Ne mogu se sjetiti... Kako ono bi...

– Islamski obredi ili obredoslovlje.

– Jeste, tako je. Nego, jesi li napisao ono svoje, tekst za novine?

– Evo pišem.

– Kako – iskreno se začudi.

  • Pišem u glavi. O tebi. O mojoj miloj majci, mojoj najvećoj ljubavi.

Vidim, drago joj je. Na usnama zatrepta blag osmijeh, a na obrazima proplamsa jedva primjetno crvenilo, kao kod kakve komplimentom unezgođene, ali presretne djevojčice. I, zaista, izgleda sretno, no ne reče ništa. Polahko spusti glavu na jastuk, sklopi oči i iscrpljena kratkim, a za nju, očito, predugim i prenapornim razgovorom, ubrzo utonu u san.

Popodne je. Četiri sata. Izlazim na osunčanu terasu. Na ulici ni žive duše. Ni psa, ni mačke, ni dječaka pod nadimkom “Hoće l’”, vazda razigranog, rastrčanog i raspričanog u svojoj samoći jer, osim njega, u ulici druge djece nema. U školi je, valjda. I prisjetih se kako sam ovakva samotna popodneva, prepuna teške tišine i unutarnje tjeskobe, počesto doživljavao tokom dvogodišnjeg boravka u Teheranu. O tome sam ostavio ovaj zapis:

“Teški su ti sati između tri i šest u kvartu Dženet Abad. Ne valja tada zaspati – probudi se čovjek mokar, ali baš mokar, sve curi na njemu i pod njime, teško se razabire onako slipav, prvi sumrak liči mu na praskozorje, pomisli da je prespavao cijeli dan i noć, uspaniči se, jadan, da kasni na posao, sad će vozač Reza, samo što nije, ili, još gore, možda je već bio, zvonio, dozivao i, na koncu, otišao. Ne vrijedi tada ni čitati ili pisati nešto: knjiga sklizne, a ruka klone, jake su turobne misli u samotnoj sobi između tri i šest, mnogo jače od bilo kakve knjige, pa se takav koprca, hrve s pomamljenom tjeskobom u sebi, spreman je svašta napraviti da je se kutariše, ona se, pak, ne da, steže sve jače i nemilosrdnije: brze su tada odluke i listom budalaste, a kajanje dugo i beskorisno.”

Mnogo je godina prošlo otkako sam, očito nabrzinu, kvrgavim i teško čitljivim slovima zapisao ovaj kratki pasus. I dok ga čitam, dok se prisjećam zaista tegobnih popodneva u kvartu Dženet Abad, osjećam ga tuđim, stranim i, premda proživljenim, meni nepripadajućim. Promijenjen sam. “Brze i budalaste odluke” daleko su iza mene. Stoga, mirno sjedim na osunčanoj terasi, bezbrižno čak, kao da je sve u meni i oko mene potaman, a nije, gledam u avetinjski opustjelu ulicu, slušam duboko i ravnomjerno disanje moje usnule majke i odjednom, bez ikakve najave, preplavi me kao bujica snažno osjećanje prolaznosti, a sve u meni i oko mene, jasno to osjetih, naglo se ubrza. Bezbrižnost u hipu nestade, kao da je nije ni bilo. Uđoh u kuću i sjedoh pored usnule majke. Gledam je, dugo, sasređeno, i sve mi bi kristalno jasno.