“Šest narednih priloga pisao je svojevremeno moj dragi otac Ahmed. Prenosim ih s neznatnim skraćenjima. Naslovi priloga su moji.” Ovako piše u tekstu, a ovih šest priloga, ili memoarskih zapisa, uvrstio je u knjigu Geometrija srca njen autor Omer Mešić, sin šejha Ahmed-efendije Mešića, tarikatskog učitelja o kojem je bilo riječi u prošlom broju Stava, što me je iskreno obradovalo, pa, kako mi nije namjera ponavljati izrečeno, donosim, uz nužna skraćenja, jedan od biografsko-memoarskih zapisa pod naslovom: “Naša porodica Mešić, iz Lipnice Kod Tuzle”.

“Naš djed, otac našega oca, rahmetli Hasan-efendija Mešić, među seljanima poznat kao Hasan hodža Kozarac, bio je rodom iz sela Priluk, općina Živinice. To selo leži na lijevoj strani rijeke Spreče, sada vještačkog jezera Modrac, između sela Šerići i Poljice. Navodno su imali i drugo prezime – Karić, pa je ono zaboravljeno tako da je i u Priluku, gdje još ima Mešića, a i kod potomaka našega djeda rahmetli Hasan-efendije, ostalo samo prezime Mešić. Međutim, od nekih stanovnika Priluka čuo sam da i danas tamo ima porodica s glavnim prezimenom Karić, pa su oni vjerovatno naši neki daleki rođaci. Naime, ocu našeg djeda Hasana bilo je ime Mehmed te su ga vjerovatno zvali Meša, kao što nas poneko i danas zove, te je otuda loza pradjeda Mehmeda valjda postala Mešić.

Kada je djed rođen, ne zna se tačno. Kao što nisam mogao ustanoviti ni ime njegove majke, ali znam da je umro, preselio u bolji svijet, u proljeće 1938. godine i da je tada imao preko 80 godina. Prema tome, moglo bi biti da je rođen oko 1856. godine, na šta upućuje i sljedeće: on je meni kao dječaku, svome unuku, lično kazivao da je bio pisar u vojsci Hivzi-bega Đumišića, koji je poginuo u Rači kod Bijeljine 1876. godine, o čemu piše u svojim sjećanjima Cvjetko Crnogorčević iz Tuzle u listu Oslobođenje aprila 1973. godine. Djed je najvjerovatnije morao imati tada oko dvadeset godina. Nije mi poznato kada je došao u Lipnicu, mahala Kozara. Budući da je bio vjeroučitelj u mektebu u Donjoj Lipnici, zvanoj Karagići, i da se na Kozari i oženio, to je vrlo vjerovatno da je u Lipnicu došao vrlo mlad te stekao nešto nepokretne imovine, zemlje i šume. Tu je i umro i ukopan na našem greblju Kozara, gdje je ukop mrtvih već odavno obustavljen.

Djed se oženio Tifom Fazlić, kćeri Atifovom, čije porijeklo nisam mogao ustanoviti. Naime, naše prve komšije su Faslići, sada Fazlići, i, osim njih i nas Mešića, nije tu više bilo nikakvih porodica, pa bi se moglo zaključiti da je rahmetli nena bila s Kozare od tih Faslića. Pamtim nenu, rahmetli Tifu, pamtim i kada je umrla, ali nisam siguran koje je to godine bilo. Kažu mi da je to bilo 1925. Ukopana je na isto mezarje na našoj Kozari.

Djed i nena nisu živjeli zajedno, nego su bili rastavljeni, ali ne znam da li su i zvanično ili samo od stola i postelje, jer je i ona imala svoju kućicu u njivi zvanoj Berbuša. Kuća je poslije njene smrti prodata i kompletno prenesena.

Djed i nena su izrodili djecu, tetke Alemu i Hanu i našeg oca Omera. I još dva sina koji su rano umrli. Naš je otac Omer rođen 1895. godine u Lipnici, a umro je u novembru 1944. godine, u ratu, od tifusa pjegavca, koji su u našu kuću donijeli bolesnici, partizani. Ukopan je u istom mezarju na našoj Kozari.

Otac je vjersku pouku učio od svoga oca, rahmetli Hasan-efendije, pa je onda polagao ispit za vjeroučitelja, muallima i radio je taj posao u selu Rasovac kod Tuzle.

Naš rahmetli otac se oženio Hanifom Jahić, s Vršana, opština Tuzla. Ona je bila kći rahmetli hadži Ismaila Smajla Jahića, sina Sulejmanova i Fatimina. Majka naše nene zvala se Azemina, kći Mešana i Šahe Mustafić iz Dubrava kod Živinica. Djed je bio zemljoradnik, a nena domaćica. Vršani su selo jugoistočno od Tuzle, udaljeno od grada 5-6 kilometara, a Dubrave su veliko selo kod Živinica, u Sprečkom polju.

Djed hadži Smajl je pričao da je njihova starina porijeklom iz Budima, Mađarska.

Naša majka Hanifa rođena je iste godine kada i otac Omer. Ne znam tačno kada su oni vjenčani, ali to je moralo biti u 1913. godini, jer se 1914. rodilo njihovo prvo dijete, kći Hafiza. Majka je umrla 31. januara 1973. godine. Ukopana je u mezarju Tušanj u Tuzli.”

Ovdje se zaustavljam, iz tehničkih razloga, citirani je tekst predug.

Inače, a o ovome se malo zna, šejh Mešić bio je atipičan tarikatski učitelj. Nije bio formalista. Nosio je odijelo i kravatu, a šejhovsku odoru nikad, niti ju je imao. Nikad se nije predstavljao i potpisivao kao šejh, uvijek kao derviš. Nikad nikome nije dopustio da ga poljubi u ruku. U ophođenju s ljudima svih kategorija bio je ljubazan i dobronamjeran. Bio je, između ostalog, mesnevihan, a njegovi dersovi impresivni. Duhovna i intelektualna gromada. Upravo je to nekima zasmetalo i počeli su ga ogovarati. Širili su malicioznu priču kako on ustvari nije nakšibendijski šejh. Doprlo je to do njega. Šutio je. Ipak, u jesen 1993. godine, u prepunoj Behrambegovoj džamiji, rekao je ovo: “Ima onih koji misle i tvrde da nisam šejh, pa, evo, da im odgovorim. Ne samo da jesam, nego sam trostruki šejh i za sva tri zvanja imam pismene dokaze, ali nisam dužan nikome ih pokazivati.” Kratko i jasno. I učinkovito. Ogovaranja su prestala.

Na kraju jedne knjige koju je preveo ostavio je kratku i osebujnu bilješku o sebi, ali i strogo naredio da se u njoj ništa ne smije mijenjati, ni harf, pa, evo, pridržavam se toga. Dakle, lektorskih intervencija nema.

“Prevodilac:

derviš h. Ahmed Nuruddin, nakšibendija, to jest, Ahmed b. Omer b. el-Hasan ibni Mehmed Mešić, penzioner iz Tuzle, među ljudima poznat kao: šerijatski pravnik-kadija, islamski teolog, profesor islamskih orijentalnih jezika, mesnevihan (prevodilac i predavač Mesnevije), a kod Allaha Uzvišenoga: najsitniji i najsiromašniji rob Allaha Uzvišenoga, zemlja pod nogama salikja, duhovnih velikana, sluga, čuvar nakšibendijskih naluna u tekijama, koji plačući prosi milost Allaha Milosnoga!”