Mnogo je onih, prije svega Bošnjaka, koji ne razumiju bosansku realnost i bošnjačku posebnost kako danas, tako i stoljećima unazad. Oni čitaju historiju Bosne, poznaju bosanske vladare, interesuju se za kulturu dobrih i plemenitih Bošnjana, s ushićenjem prepričavaju intrige na bosanskim dvorovima, ali i pored svega toga, ni dalje ne shvataju posebnost Bosne, duh bosanski i inat bošnjački, tu tanahnu, a ipak jaku nit koja neumorno i nepokolebljivo čuva Bosnu kroz stoljeća. Zar misli neko da naša Bosna nije predeverala i teže i gore i opasnije i okrutnije i agresivnije i bezobraznije i odornije i ratobornije i poganije i odvratnije zavojevače, političare, nasrtljivce, hvalisavce i agresore na zemlju bosansku?! Dakako, da jeste!

Mnogi će kazati da je svaka država na meti stranih zavojevača, neprijatelja i agresora koji čekaju pogodan trenutak da zavladaju teritorijom koja nije njihova, te da im na tom putu uveliko pomažu domaći izdajnici. Da, to je tačno, ali i pored toga Bosna ima teret više i breme teže na svojim žilavim plećima. Taj teret su politički subjekti koji su u Bosni kao malo gdje bili spremni da u ključnim momentima povuku poteze u interesu stranaca, susjeda, autodestruktivno, samouništavajuće i krajnje blesavo, ali očigledno kratkoročno isplativo u glavama izdajnika ove zemlje. Pamti Bosna cinkare, izdajnike, poltrone, snishodljivce, lupeži i propalice koji su nastojali da u njenim institucijama rade protiv države, zapravo koji su radili i rade u interesima stranaca, Srbije i Hrvatske, otvoreno, okrutno, ogoljeno, jasno i nedvosmisleno.

Mnogi će reći da ima izdajnika svugdje i da su sve igre oko prijestolja jednake. Dakako da ima, ali izdajnici nigdje jeftinije nisu prolazili negoli u Bosni. Njih su stranci često sokolili, okrunjavali, pomagali i štitili, tako da su u Bosni, kao malo gdje, izdajice „dobro prolazile“. Zato su igre oko bosanskog prijestolja često bile veoma zanimljive, jer su na to prijestolje s istim žarom gledali kako susjedi i stranci, pri čemu su im itekako koristili domaći izdajnici.

Ako se osvrnemo na srednjovjekovnu prošlost naše zemlje, uviđamo na koji način su tekle igre oko prijestolja bosanskog, ko je planirao, a ko njime vladao, ko ga je sačuvao, a ko olahko predavao, ko je o prijestolju brinuo, a ko se njime kockao?

Krećemo od Kulina bana povodom njegove okrugle godišnjice smrti. Je li nam je poznato da je ban Kulin skoro deceniju prije Povelje, koju je 1189. izdao Dubrovčanima garantujući im slobodu trgovine u Bosni, preciznije 1180. primio pismo Tebalda, papinog legata, u kojem ga ovaj moli da im „iz poštovanja blaženog Petra apostola i gospodina Pape, kao i za spas Vaše duše“ pošalje dvojicu sluga i dva krzna od kune, obećavajući mu na kraju pisma da će papu Aleksandra III obavijestiti o bilo čemu što Ban bude želio. Pored toga što je ovo pismo nepobitno svjedočanstvo o Kulinovoj suverenoj vlasti u Bosni, ono ima poseban značaj za one koji žele proniknuti u Kulinovu tajnu očuvanja prijestolja. Kao što uočavamo, od Kulina je papin izaslanik, krajnje ljubazno, tražio poklone, i to vrlo vrijedne poklone, stavljajući mu se na raspolaganje kad su u pitanju geopolitički odnosi, odnosno vanjska politika srednjovjekovne Bosne. Modernim rječnikom kazano, Tebald se ponudio kao lobista za Bosnu, kod samog pape, a svako lobiranje ima cijenu.

Navedeno pismo mnogi gube iz vida i posmatraju ga u sjeni Bilinopoljske izjave iz 1204. godine, a koja je uslijedila nakon što je zetski knez Vukan papi Inoćentiju III prijavio „herezu u Bosni“ 1199. zetskom knezu, zarad ostvarenja interesa nije bila prepreka ni činjenica što je njegova sestra Vojslava Zavidović (kćer raškog župana Zavide, rodonačelnika dinastije Nemanjića) udata za Kulina bana, odnosno to što je Kulinova sestra bila udata za njegovog brata Miroslava, zahumskog kneza. Međutim, Vukan je izgubio iz vida činjenicu da Kulin nije nikakva nepoznanica za Rim, da Kulin ima svoje lobiste u Rimu, što dokazuje i Tebaldovo pismo. Bosna je znači već tada imala uspostavljene diplomatske veze s Rimom, tako da je bosansko prijestolje bilo stabilno 1199, kad je Vukan opanjkao Bosnu papi za najteži grijeh srednjeg vijeka – herezu, nakon čega bi bez bilo kakvih propitivanja uobičajeno i očekivano slijedilo slanje križarske vojske na Bosnu. Međutim, u pismu Tebaldovu treba tražiti jedan od razloga zbog kojih je papa odustao od križarskog pohoda pristajući na to da jedna ekspedicija s Ivanom de Kazamarisom izvrši inspekciju u Bosni, ispita učenje Kulina bana i po potrebi ga poduči „ispravnoj vjeri“.

Na kraju, ako pratimo kontinuitet „igra oko prijestolja“, kroz lik posljednjeg kralja – Bošnjanina, Stjepana Tomaševića možemo zaključiti da je isti, preuzevši užareni tron od progonitelja svojih Bošnjana, pokleknuvši pred stranim interesima već predao Bosnu osmanskim osvajačima. Iako se nadao Tomašević da će mu Mlečani, Ugari, Dubrovčani, na papin zahtjev, pomoći u naoružavanju s ciljem spašavanja zapadnog svijeta od osmanskih prodora, do toga nikad nije došlo. Sve što je papa Pio II uradio za Bosnu je bilo slanje vladarske, kraljevske krune kralju Tomaševiću 1461. i ništa više od toga, iako je i taj potez došao prekasno. Nije to jedini slučaj u povijesti Bosne kad su titule, počasni nazivi i činovi dodjeljivani samo privizorno i diplomatski bez suštinske pomoći. Zapad, dakle, nije vjerovao Tomaševiću, tako da je Bosna pala, nakon čega je Venecija pisala Firenci da je pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo.

Valjda iz navedenog primjera možemo izvući pouku koliko stranci haju za Bosnom, Bošnjacima i njihovim kulturnim i materijalnim naslijeđem. Na sceni su sirovi i surovi materijalistički interesi. Ipak, Bosna i Bošnjaci u njoj su opstali – od Kulina bana do nezavisnih dana u 20. stoljeću. Opstat će i nadalje jer nije sve u interesima, kako neki vole reći, ima puno i u dokazanom ljubavnom patriotizmu ovog naroda.