Uvijek se zamislim kad pročitam staru priču koju sam davno napisao pokušavajući da shvatim nekadašnji život u dobro mi poznatom kraju:

Kajmakam vidi s prozora glasnika koji pognute glave nosi svitak papira.

– Kakve su vijesti? – pita banjalučki kajmakam, zagledajući pečat koji ne raspoznaje.

– Pismo.

– Opet pismo! – čudi se kajmakam, a zatim mu licem prelazi zabrinut izraz. Uzima pismo, prevrće ga u rukama, bulji u jasno ispisana slova koja kriju zagonetnu sadržinu. Otkako je došao, iz daleke Rumelije, ovo je treće ovakvo pismo. Pročitao ih je, ali ništa nije razumio. Osjetio je samo u pismu nešto prijeteće. Ko je taj tajanstveni šejh koji ih opominje, koji im govori o uređenju ovog svijeta, o greškama i zločinima koje oni čine.

– Zovi ih! – govori sluzi koji hitro odlazi.

Uskoro je kajmakamova odaja puna. Svi učeni ljudi i ljudi od vlasti su tu, žagore, žustro raspravljaju.

– Ko od vas poznaje tog Gaibiju? – pita kajmakam.

Ruke se podižu, usta otvaraju. Svi su za njega čuli. Jedan veli da je šejha Gaibiju vidio danas u čaršiji. Govorio je nešto protiv rata i narod se skupljao oko njeg. Zaptije su ga pratile, trojica zaptija, ali vratiše se neobavljena posla. Trčali su za njim do kraja ćorsokaka gdje uloviše samo vlažan zid. Kao da je netragom nestao. Koju minutu kasnije bio je na drugom mjestu i opet govorio.

– Gaibija?

– Tako mi svega.

– Udarite mu nasred čaršije pedeset po tabanima i pedeset po stražnjici! – zapovijeda kajmakam starješini zaptija.

– Šejh je.

– Neka je.

– Vi ste tek nedavno došli, kajmakame – usuđuje se na uho kajmakamu jedan visoki starac – i izdaleka. Taj Gaibija jako je omiljen u narodu. Teška su vremena: glad, kuga, požari. Od bečke bitke rat se otegao, narod krvari, izgubio je skoro svaku vjeru. Ovdje je svaki dan život u torbi. Taj derviški šejh nešto je posebno. Bolje ga je ne dirati. I tako on ništa ne može. Njegova pisma niko ne razumije. Ljudi ga vole zato što je njihov i što osjećaju da je dušom uz njih, uz sirotinju posebno. Ali niko ga pravo ne razumije. Godinama već on luta Bosnom, Krajinom napose. Pomaže, liječi, rogobori. Nekad i previše glasno, ali bolje ga je ne dirati, sve dok...

– Na ovom se pismu potpisao kao vođa hajduka – gnjevno kaže kajmakam.

– Da, da... – klima glavom starac kao da je to nešto što se samo po sebi razumije, a ipak nije toliko važno da bi mu trebalo pridavati značaj.

Brzim pokretima ruku kajmakam raspušta skup. Ostaje s njim samo visoki starac. Kajmakam mu pruži pismo i zamoli starca da mu rastumači smisao.

– Riječi i rečenice razumijem, ali smisao mi nije posve jasan – kaže starac s osmijehom.

– Je li to nešto protiv vlasti, protiv sultana?

– Sve navodi na to, ali ko zna... On nekad zna i da pohvali. Doduše rijetko, ali kad je stvar za pohvalu...

– Izvijestit ću vezira.

– On će se samo nasmijati – govori starac ozbiljno. – jer vi nećete biti ni prvi ni posljednji. Ni prvi ni posljednji koji ga je pokušao uhvatiti. Zalud. Nije on obični derviški šejh. U tekiju nekad uđe, bude u njoj mjesecima, a zatim se odmetne u šumu. Kao vjetar. A sav je narod uz njega. Samo kad bi znao...

– Kažeš da će se vezir nasmijati?

– I on je dobio dosta ovakvih pisama. Ja sam mu baš dva tumačio. Smijao se od srca. Lukav je i mudar taj Gaibija. Vidi se i po imenu koje je uzeo. I hrabar. Ne dirajte ga. Tako je govorio vezir.

Kajmakam je bio zaprepašten. Naučio je mačem protiv mača. A sad ovo. Čovjek naočigled ismijava vlast i ništa.

– Ne treba ga dirati – tiho ponavlja starac. – I tako je sam od sebe smrtan. Možda ni on jadan ne vjeruje u to, kao ni ona silna raja čijoj je duši njegovo budalesanje okrepa. Dirnuti ga sad značilo bi izazvati pobunu. Ko zna šta bi se sve moglo dogoditi. Bolje neka ide kako ide. On nešto kao da naslućuje, ali ni samom mu nije jasno. Vizije o novom uređenju svijeta! Gluposti! To ne može biti ništa ozbiljno, jer teško da iko od njegovih najbližih bilo šta u njegovim riječima razabire. Dvoume se. Kad bismo udarili na njega, tek onda bi im postalo jasnije. Što ga ostavljamo na miru samo nam ide u prilog.

– Taj možda piše i samom sultanu i napada ga.

– Možda. Pošteno govoreći, ne može se odbiti da on počesto nije u pravu. I vezir mu je mnogo napisanog odobravao. Ali on sam sa sobom nije potpuno raščistio. Riječi su mu još uvijek nejasne. To su još uvijek samo budalaste, nerazumljive riječi... nisu sablje...

– Ako se pretvore u sablje? – uzbuđeno će kajmakam.

– Onda dolazite vi. Od svih tih sabalja načinit ćete jednu. Kamenu. Duboko ćete je usaditi u zemlju iznad njegova tijela. To vam je posao, kajmakame. Dotad pustite, neka on piše svoja pisma, nek bude sretan što je nazreo istinu, neka obraduje i mnoge druge, neka vjeruju. Dobro je to.

Kajmakam mudro zaklima glavom i učini mu se da je shvatio.