Nisam mu znao ime, ali često sam ga viđao ovdje. Njegovo ponašanje uglavnom je bilo očekivano. Dok je pričao, mogao si ga ponešto i zapitati, ali nikako mu prigovoriti, jer bi zaurlao i počeo vrijeđati na neki svoj način, od male primjedbe do teških uvreda.

– Hoćeš li ti pričati ili ja?!

A priča bi se, bila zanimljiva ili ne, rasula poput pokidanog đerdana.

Osrednje visok, čvrste građe i duboka glasa, prosijede i prorijeđene kose, uvijek je nosio kapu na glavi. Nakon nekog vremena, počeo bi svojim starim jaranima pričati vozačke dogodovštine.

– Slušaj, Kurbla, čuo sam da su te jednom oteli?

– Jesu – odgovori on – bilo je to davno i daleko. Nisam bio jedini. Otimali su i druge. I čovjek s nadimkom Kurbla promrmlja nešto i odmahnu rukom.

Bio je to uvod u novu priču. Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije. Kad bi govorio o našim krajevima i mjestima, pojavljivala su se neka čudna imena, slikovita, kao nadimci ili oznake gradova, uvriježena kod nekih doduše, ali mnogima nepoznata. Bajbok Čaršija. Pendek Pazar…

Dani su prolazili, a priča se širila u mnoge epizode u koje je njihov pripovjedač posve vjerovao iako su neke izgledale kao da su izmišljene. Bilo je i opasnih stvari. Pričao je jednom na sastanku u Bajbok Čaršiji, u svima poznatoj šoferskoj krčmi, a neki ga je s drugog stola stalno peckao i podbadao. Iako jak, rijetko se upuštao u tučnjave. Požalili bi koji su ga u to uvukli. Tad umalo. Sijevnuo je nož. I moglo je biti gadno.

– Mislio sam neki prknović iz Nimukajet Cityja, a ono ispade opasan čovjek. Iz Handžar Cityja.

– Handžar City?

– Handžar City, nego šta!

– I šta bi?

– Ništa. Dozvao se pameti. Valjda je vidio da ni meni Handžar City nije predaleko.

– Znam ja gdje je to? – reče jedan momak iako mu je otac prijetio pogledom da ne govori.

– Znaš? Kaži gdje?

– Dolje… ispod one… ispod one…

– Bajbok Čaršije.

– Krenem ja iz Balvan Cityja, znaš, stao sam tek u Mudenburgu… kad ono, kad nešto hoće, hoće, ne možeš tu ništa, kad ono, vidim, na putu stoji medvjed.

– Medvjed?

– Kako sam rekao, tako je bilo.

– Medvjed dakle?

– Golem.

Šute svi i čekaju nastavak priče.

– Iziđem da vidim šta je bilo, a on prema meni. Nisam se bojao iako mi je to bilo čudno. Nešto sam mu govorio, ne znam više ni sam šta, a on me ošamari da sam odletio u grmlje. I ode. Otad ne čujem najbolje na ovo uho.

– I to je sve?

– Kud ćeš više… Da je htio nešto drugo, ko bi ti sve ovo ispričao…

– Tu sam jednom povezao gataru. Dobrodržeća. Nije bila odavde. Došla izdaleka. I, možeš misliti, pita ona mene: “Je li to Jajac?

– Šta si joj rekao?

– “Jeste”, rekao sam joj, “i to lijevi, jer je s lijeve obale Vrbasa.”

Svi su se nasmijali.

– I?

– Šta i?

– Je li šta bilo s tom gatarom?

Gotovo se posramio, ali se ipak šeretski muški nasmiješio.

– Stigao sam tad do Flaster Cityja, to je blizu Grčke, znaš?!

Za ime grada se nije smjelo pitati. Svi su morali znati njegove nazive ukoliko su htjeli čuti priču. Okupljeni su uglavnom znali.

– Jesu li te tad oteli?

– Kasnije. Mnogo kasnije. Kad sam mislio da sam stigao gdje sam trebao. Nadomak grada iz 1001 noći.

– Kako?

– Naoružani. Sa svih strana. Odveli me u neki mali logor…

– Tukli su?

– Nisu, nego mi donosili hladno pivo i sladoled.

– Šta su htjeli?

– Ne znam ni sam. Možda kamion. I prikolicu.

– I kako se sve završilo?

– Pustili me. Kamion i prikolica bili su prazni. Možda niko od njih nije znao to voziti. Opasna je to aždaha.

Svi su šutjeli. Gledali su u nj kao da traže tragove udaraca, ali niko nije ništa pitao.

– A ona gatara?

– Koja gatara?

– Ona dobrodržeća. Jesi li je poslije vidio?

– Nikad.

– I šta sad? Sve je to davno prošlo. Ostarilo se… i povuklo…

– Iz glave nikad ne izlazi. Ima jedan privatnik, znao sam mu oca, svašta gradi i prevozi svojim vozilima. Ponekad mu pomognem, kad me zamoli, a ni meni nije krivo, znaš, da me želja mine.

Danas znam kako se Kurbla zove. Sprijateljili smo se. I družili. U “Išaretu” i izvan njega. Ništa to ne mijenja na stvari, naravno. Makar i ispričane, vlastite priče uvijek ostaju vlastite priče jer ih iznova čitamo iznutra.